Piše: Lejla Panjeta

Ne valja se šišati utorkom. U akšam (sumrak) ne valja biti napolju. Nokte ne valja uvečer rezati. Ne valja isti dan potrošiti platu. Treba je pustiti da odleži, kako bi privukla sljedeću. Ne valja stati na prag, a izlazi se uvijek desnom nogom. „Koje mi uho zvoni?“ Ako pogodiš, tvoj je glas. Slomljeno ogledalo donosi sedam godina nesreće. Petak trinaesti je nesretan dan.

Ova praznovjerja su naši mali životni rituali koje ignorišemo, ismijavamo ili ih poštujemo. Usađeni su u našu kulturu otkako smo bili djeca, a da za njih niko nikada nije dao objašnjenje. Nikakvo. Niti logično, niti naučno. Rezanje noktiju uvečer može biti povezano sa vremenom u kojem nije bilo struje, pa je logično da se u mraku ne upotrebljavaju makaze ili oštri premeti. Potražimo li neka sujevjerja vezano za petak trinaesti, naći ćemo pokolj Templara u Francuskoj 1307. godine. Od tada se ovaj dan smatra nesretnim. Iako je do tada, a nažalost i od tada, bilo mnogo pokolja i genocida, sa većim brojem žrtava, nijedan drugi dan u Evropi nije zavrijedio zvono nesreće, kao petak, i to trinaesti. Međutim, zloglasno šišanje utorkom, nema za sada nikakvog opravdanja. Ipak, mnogi se ne šišaju utorkom. Kako objasniti neutemeljene strahove ili praznovjerja?

Nadčulo kao mentalno-emotivni okidač intuicije

Bruce Hood u knjizi „Nadčulo: Od sujevjerja do religije“ analizira psihologiju intiuitivnih strahova, kao i rituala vezanih za vjerovanje da stvari i pojave uzimaju esencijalne osobine od svojih prethodnih vlasnika ili događaja iz prošlosti. Vjerovanje da stvari, biljke i životinje imaju dušu zove se animizam i potiče iz praistorijske svijesti ranog čovjeka. Sa kognitivnom revolucijom paralelno se razvijala svijest o transcedentnom koja je svoje ovaploćenje našla u mitovima i ritualima. Od stvari koje ne razumijemo napravimo priče.

Odličan primjer za naše nadčulo koje se protivi razumu jeste nošenje džempera serijskog ubice. Odnos gađenja, kao i želje za prihvaćanjem grupnog mišljenja, jeste jedan od pokazatelja kako nadčulo funkcioniše. Uzmimo jednu grupu ljudi kojoj bi pokazali džemper i rekli da je pripadao Albertu Einsteinu. Većina bi ga obukla, neki čak i poželjeli da ga kupe. Isti taj džemper pokažimo istoj grupi ljudi sa objašnjenjem da je pripadao nekom serijskom ubici ili nekome ko je umro nasilnom smrću. Većina u grupi bi osjećala gađenje. Reakcija na memorabilije nije vezana za kulturološko porijeklo ljudi u grupi. To je jednostavno prirodna reakcija, koju Hoods analizira nazivajući ovu sklonost ljudskih bića ka vjerovanjima, sujevjerjima i religioznim tumačenjima, nadčulom koje je urođeno i iza koga stoji čitava praksa manipulacije našim fragilnim poimanjem stvarnosti, a porijeklo joj je u ljudskoj potrebi za kontrolom. Kada stvarni svijet počinje da nam izmiče iz kontrole naše percepcije i kada stvari ne možemo objasniti, nadčulo omogućava razvoj maštovitih svjetova i nastanak priča, mitova i rituala. Jedan od rituala slavio se u kasnu jesen širom Evrope u starom vijeku, a danas je postao par excelance praznik konzumera.

Halloween – Dan vještica

Druidi su bili među prvima koji su pravili ritual vezano za kraj žetve i početak zime još 700 godina prije nove ere. Ovaj praznik poznat je pod naziviom Samhain, a danas je tradicionalno povezan sa kultom wicca, tj. onim zbog čega su u srednjem vijeku žene krivo optuživane gorile na lomači – vejštičarenjem. Ovo je vrijeme promjene sezona u prirodi, a takođe je povezano sa slavljem mrtvih. Wicca potiče od saksonske riječi koja znači mudar, mudra (eng. wise one). Vještice su mudraci koji su nadčulo koristili kako bi doprinjeli boljem razumijevanju svijeta oko nas, vidljivog i nevidljivog, te uspostavile neku vrstu komunikacije i kontrole sa prirodnim i natprirodnim pojavama. Naravno, natprirodno je sve što se ne može objasniti dok se ne razviju naučni alati koji će ga učiniti prirodnim. Interesantno je da su se magijom bavili i muškarci i žene podjednako, kao i proricanjem. Ali žene su one koje su stigmatizirane zbog svog nadčula.

Feminis je riječ koja potiče iz latinskog jezika. Sastavljena je od riječi Fe i Minus, što znači minus vjera. Dakle, žene su bića sa manje ili nimalo vjere u odnosu na muškarce. Vjerovanje da su žene vještice duboko je ukorijenjeno u lingvističkoj svijesti ljudi. Mi koristimo mnoge riječi, ali stvarno značenje rijetko poznajemo ili razloge zbog kojih su nastale. Na isti način gubimo suštinu priče iza rituala koje obavljamo ili kojima je naše nadčulo podložno.

Još neke etimologije su interesantne vezano za Samhain tj. Halloween (Eve of All Hallows) ili u prijevodu na naš jezik – noć svih svetih. Engleska riječ bonefire (logorska vatra) znači vatra kostiju. U jesen bi se palile vatre i bacale kosti u plamen, pričale bi se priče vatri i sve što je teško u protekloj godini, kako bi spaljivanjem svojih gubitaka iz prošlosti ljudi krenuli naprijed i ostavili loše iza sebe. Abrakladabra je riječ koja potiče iz arapskog jezika, a znači: stvaram dok pišem. Hokuspokus (lat. hoc est enim corpus meum) znači: ovo je moje tijelo. Sveštenik u hrišćanstvu simbolično pretvara hljeb u Isusovo tijelo tokom bogosluženja. Ove riječi su čudno zvučale za ljude koji nisi bili obrazovani, što je u srednjem vijeku bila veoma raširena pojava. Pravo na obrazovanje imala su samo sveštena lica i to muškarci. Ta začudnost pretvorila je ove riječi u riječi magičnog značenja. Riječ magija potiče iz persijskog i znači sposobnost. Kasnije joj je dodana konotacija natprirodnog, tako da je dobila današnji oblik i značenje vezano za sposobnost da se putem nadčula komunicira sa nadrealnim i nevidljivim svjetovima. Sa takvim svjetovima komunicira se 31. oktobra, a mrtvi se poštuju dan kasnije. S obzirom, da se smatralo da je granica između vidljivog i nevidljivog svijeta veoma tanka u ovom periodu godine, pred vrata bi se ostavljala hrana, kako bi duhovi i demoni zaobišli kuću za narednu godinu. Karnevalski karakter praznika je počeo kostimiranjem u svrhu neprepoznatljivosti živih. Naime, zli duhovi bi zaobišli čudovišta tj. one koji liče na njih. I tako se iz rituala obilježavanja završetka jeseni rodio Halloween – Dan vještica i Dan mrtvih. Praznik koji donosi milione zarade na kostimima, šminci, hrani i piću. Mitologija iza ovog rituala je poprilično poznata, ali naše nadčulo može praviti i rituale bez mitova.

Mitologija je metafora

Joseph Campbell za mitologiju kaže da je metafora. Poruka je u simbolu. Simbol nije poruka, i ne može se shvatati bukvalno. Za njegovo razumijevanje potrebno je ući u svijet transcednentnog i svijet ideja koje se racionalno i putem jezika ne mogu dokučiti. Mitovi se obraćaju čovjekovim esencijalnim strahovima i žudnjama u pokušaju da predstave neki smisao. Magija kao sposobnost da se objasni svijet stvara svoju mitologiju, a preko nje i svoje religije. Zapravo se radi o čovjekovoj urođenoj spososbnosti za imaginativno. Mašta je ta koja omogućuje stvaranje priča, mitova i legendi. A nadčulo omogućava vjerovanje.

Svi ovi književni žanrovi spadaju u domen umjetničkog, jer su po svojoj prirodi suprotni dokumentarističkom ili faktičkom mimezisu. Fakti ostaju u domenu žurnalizma, a priče prevazilaze prag realnog i ulaze u fiktivni žanr. Neke ostaju svojstvene samo određenim generacijama i vezane za mjesto i prostor koji ljudi naseljavaju, a neke imaju arhetipske slojeve u strukturi priče, pa tako prevazilaze lokalnu komunikaciju, epohe i generacijama kasnije ostaju vrijedne i suštinske. Takve priče nazivamo mitovima.

Čovjek prije svega ima duboko usađen strah od smrti i prolaznosti. Većina mitova bavi se ovim fenomenom. Otjelotvorenje ili inkarnacija mita zove se ritual. Mit je svojevrsno uputstvo koje nam govori kako i šta treba učiniti ili ne činiti kako bi nam život bio bogatiji. Karen Amstrong za mit kaže da ako ga ne primjenimo na sopstvenu situaciju i ne učinimo da postane stvarnost u našem životu, mit će i dalje biti podjenako neshvatljiv i dalek kao šahovska pravila koja se čine nejasnim i dosadnim sve dok ne počnemo da igramo.

Turska kultura – raj praznovjerja

Većina sujevjerja koje praktikujemo na Balkanu potiče iz turske kulture. Elif Šafak nerijetko u svojim romanima pominje nevjerovatne turske običaje i praznovjerja. Neki od njih su nam poznati, kao što je saljevanje strave, a neki potpuno besmisleni. Pogledajte kako vaše nadčulo reaguje na poznate običaje i rituale, a kako suludo djeluju oni za koje niste čuli. Obje kategorije su podjednako neracionalne, samo su oni koji su nam poznati manje začudni. Evo nekoliko primjera turskih sujevjerja i običaja.

So, jaja i hljeb ne trebaju se iznositi iz kuće nakon mraka. Mrve ne treba istresati kroz prozor po mraku. Prosuti maslinovo ulje je izuzetno loše znamenje. Da bi se nepovoljni uticaj obrnuo, odmah treba prosuti čašu crnog vina. Dok kopate, ne smije se lopata prebaciti preko ramena, jer će neko umrijeti. Ako brojite bradavice na tijelu, one će da se uvećaju. Isto važi i za brojanje novčića u džepu. Utorkom se ne treba vječavati, šišati, kretati na put, započinjati neki posao, niti se porađati! (Pukušajte ovo odgoditi.) Loši znakovi su ako vam se moljac zaleti u lice, ako metla sama padne, ako crna mačka pređe preko puta, ako prođete ispod merdevina. Sjedenje pod stablom oraha izaziva noćne more. Skidanje i pravljenje sihira (crne magije usmjerene na nevolju za nekoga) se obavlja pod orahom. Turci ne vole rezati hljeb nožem, već lomiti rukama. Vatra se ne treba gasiti vodom. Džinovi koji je nastanjuju mogu se naljutiti, ako im ubijete dijete. Ako muškarac prođe između dvije žene ostaće bez brade. Naša varijanta ovog sujevjerja kaže da će biti svađe u kući. Kasno uveče ne smiju se rezati nokti, gledati u ogledalo, pomesti pod, žvakati žvakaće gume ili jesti luk! Ni slučajno ne smijete zašiti nešto dok je odjeća na osobi. Ušivate joj sreću. U akšam ne valja izlaziti, jer se dešava smjena meleka (anđeli) i džina (demona).

U turskoj kulturi ne valja zabiti nož u kipuću vodu. Mallochio ili urotljivo oko talijani rješavaju zabadanjem igle u kipuću vodu u kojoj je razliveno par kapi maslinovog ulja. Zlo oko je na turskom poznato kao nazar. Ovaj fenomen poznaju skoro sve kulture. Radi se o nečijem namjernom ili nenamjernom pogledu koji je usmjeren preko osobe i time joj prenosi suptilne energije koje u tom trenutku za onoga koji gleda imaju veze sa njegovim mentalnim i emocionalnim stanjem. Dakle, ako vas osoba ne voli, urotljivim pogledom je moguće da vam nanese trajnu štetu. Turci se ovog fenomena jako boje, pa zato svuda imaju plavo oko, nazar, koje štiti od uroka izazvanih pogledom. Zapravo isto oko postoji u ostalim mediteranskim kulturama, kao što je grčka, a potiče iz arapske kulture. Tamo se plavi kamen, sebajuni, koristi za odbijanje uroka. Turci jako poštuju kult mačke, koji potiče iz Egipta. Bastet je egipatska boginja zaštite, zadovoljstva i dobrog zdravlja, a ima obličje mačke. Mačkama je u Turskoj dozvoljen boravak u kući, ali pse u domu izbjegavaju.

Crni pas

Heinrich Cornelius Agrippa, čarobnjak iz Kolna u Njemačkoj u srednjem vijeku, razvio je kult Abrakadabra. Agrippa je svog crnog psa proglasio demonom i tvrdio je da se može pretvoriti u njega. Kult Abrakadabra je služio za sticanje kontrole i moći nad demonima. Ovo je Goetheu poslužilo kao priča za Fausta, a otuda potiče mit o paktu između umjetnika ili naučnika i đavola. Po ovom srednjovjekovnom Agrippi se Goetheov Faust zove Heinrich. U islamskim sujevjerjima poznato je da u kući ne valja imati psa. Pogotovo ne crnog psa. Meleci ne posjećuju takve kuće. Takođe meleci ne zalaze u kuće u kojima ima zvono na vratima. U kući ne treba zviždati. Zvižduk privlači demone. Zasigurno postoji neka priča od koje su nastali ovi rituali koji se i danas poštuju. Naše nadčulo spremno ih prihvata. Kad smo bili mali dobijemo upute, ali ne i priču. Mita nema, ali ritual se poštuje. Drugim riječima: klimnemo glavom i poslušamo. Nadčulo ne treba ignorisati. Ako je tradicija da se tako ne radi, čemu izazivati lošu sreću. Interesantno je da nadčulo funkcioniše po principu lošeg. Mnogo je više mitova i legendi vezanih za demone nego za anđele. A mnogo rjeđe ćemo čuti za neke predznake dobre sreće, kao na primjer: „ako pročitate ovaj članak do kraja, sretno ćete se udati“. Ako je to uopšte sreća?

Ipak, optimizam u prirodi slijedi nakon smrti. Halloween sezonu obilježavanja kraja žetve nasljeđuje sezona ponovnog rođenja Sunca, tj. Božićni praznici. Sa dizanjem sunca na horizontu krajem kalendarske godine počinje novi ciklus i slavi se novi život. Rituali svoju moć pokazuju kroz vrijeme. Oni koji imaju jake arhetipe u svojim mitovima preživjeće i naredne milenijume. A oni čije su se mitološke tvorevine izgubile, mogu nam poslužiti za analizu ili ismijavanje ljudske prirode, kojom nadčulo (još naučno neutemeljeno) vlada samostalno bez naše volje ili predznanja. Tradicionalno se prenose sa koljena na koljeno, ignorišući kulturološke, jezičke i geografske barijere, kao i racionalnost ili logiku. Jednostavnije je ne tražiti belaj. Ritualna maštovitost pa makar i bez snažnog mita ili dobre priče, su ono što nas čini ljudima.