Iz stana u rezidenciju

Moja prijateljica i spisateljica iz Zagreba stigla je na dvomjesečni rezidencijalni program za književnice i književnike u Beču. Velik i komotan stan u sklopu muzeja, top lokacija, prekrasno doba godine. Prvi su joj dojmovi da se osjeća usamljeno i izolirano, no, nije li to baš ono što od rezidencija i tražimo, mirno mjesto za sjesti i pisati? Da bih joj usamljenost u prvih nekoliko dana prikratila (a možda usamljena i sama?), odlučila sam joj pisati, upitati je da li se udobno smjestila, da li je snimila dobru kafanicu za prvu jutarnju i najbližu pekaru. Pronašla prečicu do granapa? Razmjestila malo po stanu? Našla među kuhinjskim inventarom tavu u kojoj se hrana ne lijepi? Smijala se i odgovarala fotografijama svega navedenog, i pekare, i kafea, i tave. Dogovarale smo potom da ćemo se sresti kod nje ili kod mene, negdje zasigurno, sad kad nas dijeli tek sedamdesetak kilometara. Famoznih sedamdeset (i sedam) kilometara – razdaljina koju sam za života najčešće prevaljivala, ona između Sarajeva i Zenice, kuće jedan i kuće dva. I taman kad su godine u Sarajevu trebale prevagnuti nad onim zeničkim, odlučila sam dići sidro iz plitke Miljacke, gdje se nikako nije dalo ukotviti, i zabaciti ga na pjeskovito dno Dunava. Sedamdeset sad prevaljujem između Beča, gdje su svi, i Bratislave, gdje sam ja. Koliko prijatelja, rođaka, prijateljica od prijatelja i rodica od rođaka imam, mogla bi se ta razdaljina prevaljivati barem jednom sedmično. A prava je istina da se od jeseni, kad sam došla, prevalila tek jednom. Jer da bih odavde išla negdje, na izlete, u posjete i na druženja, valjalo bi prvo ovo ovdje prihvatiti za svoje, pa radosno bježati u neko tamo, iz sedam, iza sedamdeset (i sedam).

Ljeto nek se toči…

Nakon učestalih, što poslovnih, što privatnih, dugih, pa dužih, pa predugih izbivanja, mahom u BiH i nešto sitno u Hrvatsku, došla sam, najzad, početkom maja u Bratislavu sigurna da ću ostati u njoj barem mjesec dana.

I tu me je, potpuno nespremnu, dočekalo ljeto. Nisam bila dobre volje kad sam odlazila, i čak i da nisam išla avionom bez dokupljene dodatne prtljage osim one ručne, sumnjam da bih nosila mnogo stvari. Ne sjećam se ni šta sam spakovala, odradila sam to toliko nezainteresovano da je tačno taj posao mogao uraditi bilo ko umjesto mene. Kad sam stigla, očekivala sam ono što mi je Bratislava najviše davala od oktobra, kad sam doselila: studen i vjetar. Dočekali su me sunčani dugi dani, mrak koji pada tek iza 21, vrućine i boje. Može li se nekako srediti da ljudi i putuju i sele se samo u periodu od maja do septembra?Lakše je gradove primiti pod kožu kad ih obasja sunce i kad nekako cijeli izađu na cestu i obale rijeka. Uglavnom, po dolasku sam morala skoknuti do tržnog centra i, kao u filmovima, kupiti sebi nešto ljetne robe, nepripremljena na lijepo vrijeme potkraj maja kao balkanske zimske službe na snijeg. Uletjela sam, kao u filmovima, u prvi tržni centar, onaj gdje prestaje Petržalka, a otvara se, još uvijek s ove strane Dunava, pogled na dvorac i stari grad, i kupila pet-šest majica kratkih rukava, kao da kupujem hljeb i mlijeko. Onda sam otišla po japanke i svečano, odmah na platou ispred, izula tenisice i čarape i natakla ih. Istog sam dana odlučila da ću neko vrijeme, barem do narednog puta u Jugoslaviju, jesti samo sirovo povrće i voće i otišla sam u nabavku lupkajući novim savršenim japankama boje prezrele kajsije.

Ljudima treba dati ljeta. Više negoli rezidenciju, nego gradove, nego prostrane stolove za pisanje. Ljeta. Naročito kad ono tek dolazi, a već utrčava na velika, široka vrata!

Smanjuje se svijet

„Sve je s daljinama danas drugačije“, govori mi mama, koja je došla nedavno otvorenom avionskom linijom iz Tuzle za Bratislavu. Putovala je s gomilom bečkih studentica i studenata, sletjela za četrdeset i pet minuta, i samo dvadesetak minuta nakon aerodroma već bila u mom stanu. „Sve je drugačije i svijet je sve manji i manji“, govori, još u čudu, a ja se uvijek sjetim, mada nikad ne znam zašto, Jarmushovog Patersona. Ko zna što me putovanja podsjete na taj tako beskrajno statičan film, sav u trokutu između trošne kuće gdje stanuje ljubav, autobusa i puba, gdje ni autobus nije nikakva dinamika, naprotiv, učmala je statika teškog života i neispunjenih snova. A opet, kad mama govori o smanjivanju svijeta, ja mislim na Patersona i njegovu djevojku, na njihov crno-bijeli stan i njihov svijet od mafina i poezije.

Nema malih svjetova. Najveći su oni od tridesetak kvadrata.