Let u predgrađe Beča
S ushitom ravnim onom kad su otvorili autobusku liniju Zenica – Peševića, čija je stanica bila tek stotinu metara iznad naše vikendice, kupujemo kartu za avioliniju Tuzla – Bratislava, koju je u martu ove godine uvela jedna low cost kompanija. Očekujemo poluprazan, dočekuje nas, dakako, dupke pun avion. Navikli na stalna snebivanja o tome kako smo se iz crne rupe svijeta preselili opet u rupu, tek za nijansu manje crnu, očekujemo da na takva putovanja od rupe ka rupi rijetki putuju. Mislimo tako sve dok se ne dosjetimo kako je majušni bratislavski aerodrom tek predgrađe Beča, megaprijestolnice Jugoslavije. Rijetki smo u masi koji hvatamo gradski bus koji će nas s aerodroma kroz dvadesetak minuta dopremiti ravno u Hrobakovu. Ostatak saputnika hvata autobuse što voze na drugu stranu, a nama dođe, kao što nam je toliko puta dolazilo da to činimo Sarajevu, da tu nejaku Bratislavu kao kakvog avlijanera tužnih očiju pomilujemo po kuštravoj glavi i kažemo joj da je volimo, uz onu genijalnu krilaticu životinjopravaških organizacija: “Jer ni kod pasa nije važna rasa!”
Ali vi imate more!
U svojih dvanaest i kusur godina života sin je živio, povremeno mijenjajući gradove, u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj se rodio. Prije nekoliko godina postao je vlasnik hrvatske putovnice, zahvaljujući svom ocu. Kad se doselio u Bratislavu, govorio je da dolazi iz Bosne i Hercegovine, da je šest razreda škole završio u Sarajevu. Budući da smo pri upisu u školu predali njegove hrvatske papire, razrednica ga je pak predstavljala kao novog učenika iz Hrvatske. Za razliku od Bosne i Hercegovine, većina je djece čula za Hrvatsku, a nemalen broj njih ju je i posjećivao, tokom ljeta, odlazeći na hrvatsku obalu. Vremenom, i sin je počeo odgovarati da je došao iz Hrvatske, da ima baku i didu u Zagrebu, a da je on sam živio u Sarajevu, da govori i bosanski, i srpski, i hrvatski, i da ima vikendicu na moru, u Splitu. Nije slagao ništa, a ipak sam se nelagodno osjećala što o svom porijeklu govori na taj način. Činilo mi se kao da je u njemu proradila neka nepoznata mi klica arijevštine, potreba da od vršnjaka bude bolji, ergo drugačiji, i da tu svoju, u pravilu negativno konotiranu sudbu doseljenika, preokrene začas u svoju korist hvaleći se dvojakim i trojakim identitetima i cijelu stvar začinivši morem, tom slatko-slanom supstancom koja izaziva zavist vršnjaka brže negoli ikoja druga identitetska vrednota. “Nastranu sve, i uslovi života, i plate, i standard, i ekonomija, i poraće, i tranzicija, ali zašto su ti tvoji roditelji, Bog im pameti dao, odlučili doći ovdje kad tamo odakle ste otišli imate more?” “Ne znam”, slijegao je sin ramenima, nevoljko, skrivajući onaj osmijeh u kutu usana, nudeći im da ga posjete na raspustu, bit će im domaćin, odvest će ih na najbolju zmrzlinu u gradu.
Užička književna republika
Teško je uvezati neuvezive gradove kakvi su Bratislava, Slovačka Republika, i Užice, Republika Srbija, zapadna (oksimoron, rekao bi moj drug u šali za ovu geografsku odrednicu – zapadna Srbija). Zato sam, kad sam dobila poziv na Književni festival “Na pola puta” u Užicu, istražila bezbroj opcija kako da se prevezem od tačke B do tačke U, odlučivši se opet na onu jedinu logičnu – preko Sarajeva. Ne znam koliko je udaljeno od Bratislave, ali Užice je na pola puta između Beograda i Sarajeva, pa se zato najbolji književni festival u Jugoslaviji i zove tako. Na brdu iznad grada, s pogledom na gradić u kotlinici, u seoskom gazdinstvu nazvanom Belino sokače provela sam četiri dana ispunjena predavanjima, čitanjima i druženjima sa sjajnim gimnazijalkama, heroinama koje pored čitanja, angažmana u pripremi festivala, brige o piscima i spisateljicama uče, spremaju gradivo za desetine predmeta i hodaju po žici, balansirajući između onog što rade srcem i onog što od njih žele njihove profesorice, kojima je festival što protresa njihove klimave ideološke temelje trn u oku.
Vraćam se sa Selmom, kolegicom pjesnikinjom, s kafe s Anom, Marijom i drugim gimnazijalkama, članicama Čitalačkog kluba. Šutimo i brojimo korake, svaka se u svojoj glavi i svom stomaku vratila u pakao srednje škole. „Prošlo je“, šapućemo si, i dišemo, čekajući da se pred nama ukaže zgrada gimnazije, rasterećenaod značenja, čiji su hodnici samo hodnici, stepenice samo stepenice koje nas vode na posljednji sprat, gdje smo samo tri dana, a onda se vraćamo kući, lagane i sigurne.
Posudi mi smajl(i)
Kad kilometara postane previše, preselimo se s cesta u ekrane. Tamo jedno drugom posuđujemo smajlije, nasmijana žuta lica, kao u sjajnom naslovu neke knjige koju smo davno čitali. Tamo prestaju biti bitne koordinate i mjesta odakle šaljemo osmijehe, stižu jednako brzo i jednako neokrnjeni kao kad ih jedni drugima šaljemo iz spavaće sobe ili kuhinje. A kad nestanu kilometri i ostanemo opet sami, odbacimo mobitele i satima im ne čujemo stenjanje ni grcaje. Nijemi smo i gluhi, i skupa. Skupa.
