Kad počinje kraj ljeta?
Pokušavam sve, stavljam na oči šarene sunčane naočale i gledam u krajolike kako promiču. Pojačavam na sav glas muziku, slučajno ulovljenu pjesmu na usputno uhvaćenoj radiostanici. Pjevam. Skrećem s glavne ceste na uski drum koji vodi do jedne od bezbroj hercegovačkih malih vinarija i kupujem zalihe žilavke i blatine. Tek smo krenule, vozit nam se kroz nepregledan broj graničnih prijelaza između tek dvije države, preći nam je poluotok, pa se ukrcati na trajekt za otok. Tek smo krenule na odmor, tek načele august, utorak je, prvi njegov dan. Do kraja kalendarskog ljeta još su skoro puna dva mjeseca, preko pedeset dana, ali kako oči na komandnoj tabli automobila ugledaju taj datum, tako stomak digne sidro i otplovi daleko od glave i tamo zavija kao vuk na mjesec i započinje kuknjavu o početku kraja.
Pokušavam sve da skrenem misli i da svojim saputnicama ne zalajem koliko me je strah da zajedno s ovim našim putovanjem počinje i kraj ljeta, koji će, samo strepim, jedne godine doći već u julu, pa možda onda, ko zna, i već s kraja maja, jer malo je šta ljepše a varljivije od njega –ljeta.
Žene stijene
Festival se zove Šušur i na otoku ga organizuje pet žena. Šušur je njihov dug otoku. Poslanica, spomenica. Vakuf, zadužnica.
Otoku duguju beskrajna ljetna djetinjstva i u njega se svake godine vraćaju iz Beograda, Beča, Zagreba i Splita da zašušuraju i dovedu književnice i književnike.
Na poziv Nevene, Nataše, Jane, Danke i Marine da budem dijelom ovogodišnjeg Šušura pristala sam bespogovorno. Kako odbiti otok i književnost? Kako odbiti žene stijene? Kako odbiti entuzijazam koji nas ljude od riči (a i Šušur je festival od riči, tako mu veli zvanični podnaslov) pokreće, tjera nas naprijed, čini da se uporno i neumorno probijamo kao turisti kroz augustovske korčulanske uličice u starom gradu. Možda je vruće, možda je gužva i galama, možda je trebalo duže ostati na plaži i gledati u mir pučine, ali mi smo ipak tu i grabimo naprijed. Ne žuljaju nas jeftine sandale, ne peče nas izgorjela zategnuta koža na leđima, ne svrbe nas bezbrojni ujedi komaraca na potkoljenicama, ne izjeda nas sol u tjemenu. Grabimo. Ka stijenama.
Ona i nas tri
Ona nas vodi. Ona nas vozi. Nema mapu, nema automobil. Ima pet. Pet i pol. Radije kaže (pa namigne) da ima četiri, jer ne želi misliti da će skoro šest, pa polazak u školu i sve te velike stvari koje dolaze. Dovoljno su joj velike ova kuća i terasa. Ogromna joj je kartonska ploča za Scrabble, po kojoj slaže slova. Nepregledno joj je more kojem se prepušta povjerljivo kako školi ne želi, nikad, govori.
Ona nas vodi. Uzima nas za ruke. Usniva nam u naramku, drži nam bosa pjeskovitastopala u krilu. Nasmijava nas i zasipa smijehom kao valovima. Ja sam joj mama. L i M su joj mamine drugarice. L je za loptu, za roštilj, za crtanje po leđima. M je za fotografisanje i skrivanje po ćoškovima korčulanskih sokaka. Ja sam za poljubiti koljeno kad padne, otplače nakratko, zaustavivši otok na tren, pa se opet pridigne na noge, zaljuljuška ga u talasima i spremno nas opet uzme za ruke, sve tri istovremeno.
Ispod poklopca
Dok gazda Mišo zabrinut nad sudbinom svijeta priča o tome kako nam, eto, kafane zabavljaju goste, mi gledamo kako dvije ose uporno oblijeću oko poklopljene tegle marmelade od naranče. Ponijele smo je sa sobom, od kuće, pravila ju je nečija tetka, zaboravila sam već čija i koja ju je od nas pridodala blagu u gepeku, tek se sjećam da je nekom bila maksuzija. Dodavale smo joj po putu ine druge đakonije, putujući s hranom i pićem umjesto suvenira, pakujući uspomene u teglice i bočice. Kad je odvrnemo, uz plonk, ma koju od tih staklenih drangulija, da li će nas, mislimo pri povratku, zapljusnuti priče koje su kolegice spisateljice čitale pred Katedralom sv. Marka ili oni valovi što su našoj djevojčici vodičici uporno pokušavali zbaciti trakicu s kose?
