Piše: Marko Tomaš
Sve bude namješteno. Čista inscenacija. Emocije se recikliraju. Plasiraju se preko zaslona televizijskih aparata, dopiru s radiovalova, napadaju nas s jumbo plakata, cere se s gradskih autobusa. Blagdanski ugođaj je neka vrsta terora pred kojim svi položimo oružje jer smo vječno djeca, samo nam je zabranjeno to biti u potpunosti do samog kraja. Igra se na naše intimno sjećanje. Tako bivamo uvučeni u tu igru. Okupljamo se oko trpeze. Radujemo se reprizama filmova koje gledamo milijuniti put.
Zima dođe baš svake godine. I baš svake godine mi vrtimo isti film. Pokušavamo prizvati onu istu toplinu koju smo osjećali kao djeca. Tu je izvor svega. Svake naše frustracije, svakog našeg pokušaja da postanemo i ostanemo dobri ljudi. To dugujemo djeci iz koje smo izrasli. Djeci koja su gledala iste filmove kao i mi na pragu četrdesetih, ili u ranim tridesetima, ili već dobrano u pedesetim godinama. I nikada nam nije dosadno. Osjećamo čudnu, smiješnu udobnost, uvlačimo se pod deku, držimo šalicu čaja u ruci, gledamo prema TV-u sa smiješkom iz kojeg se probija derište koje jedva čeka novogodišnje jutro kako bi odmotalo željene poklone.
Pismo je sigurno došlo do Djeda Mraza. On nas nikada nije iznevjerio. Barem do trenutka u kojem su nam objavili da je vrijeme da odrastemo i da Djed Mraz ne postoji. Možda više i nema sjedobradog djedice, nema njegovih irvasa, iako sam proljetos pijan bauljao po njihovom selu, daleko na sjeveru Finske, nekoliko stotina metara iznad polarnog kruga. Putem do tamo slušao sam Northern sky Nicka Drakea i pio votku maznutu iz hotelskog mini bara. Onda sam pijan tražio Djeda Mraza i nisam ga našao. Bilo je proljeće. Trebao je biti doma, ali Djed Mraz, čini se, ne postoji, osim kao zabava za japanske turiste i pijanu djecu s Balkana.
Nema Djeda Mraza, ali svake godine se okupimo oko vlastitih uspomena. I baš u tom periodu, više nego i na godišnjice smrti ili rođendane, ja se sjetim ljudi koji su nestali iz mog života, ljudi koji su bili osnov topline koju sam osjećao kao dijete, a kojih više nema na Plavom planetu. Sjetim se tada svih obećanja koja sam dao sebi, svakog zaklinjanja na ljubav, svih stvari koje sam rekao da ću uraditi, svega od čega sam odustao, sjetim se toga zbog tih ljudi čija me prisutnost jedino mogla natjerati da poduzmem bilo što u svom životu obilježenom potpunim nedostatkom ikakve realne ambicije. Bez tih ljudi ja više nemam kome što dokazivati. Živjeti želim. Živjeti katkad moram. Stvaram blagdansku toplinu s nekim drugim ljudima i ostatkom onog istog tužnog plemena koje je iz godine u godinu sve tužnije jer sutrašnjica nestaje u magli, a sjećanja postaju sve jasnija i znam da zvučim kao osamdesetogodišnjak i znam da to nije u redu bez obzira na to što se tako vrlo često osjećam.
Ja sam djed čije priče nema tko čuti, nikog nema na mom krilu, a nisam ni penzioner na čijoj ljubavi počiva industrija bombona. Ništa ja nisam i ništa ne želim postati. Ne želim biti uvažen, ne želim imati ugled, sasvim sam zadovoljan ako imam s kim razgovarati ako mi se razgovara i osjećam se spašenim ako se ne raspadnem, ali u potpunosti, kad nas vrijeme izbaci iz blagdanskih dana u bespuće siječnja, kada se duhovi povuku tamo gdje ne možemo odšetati baš svaki dan i ostave nas ogoljene s čvrstom sviješću da su mrtvi mrtvi i da je sve ovo samo predstava koju treba odigrati do nekog kraja koji još uvijek nismo napisali.
Treba naći prijatelja. On ne mora nužno biti pored nas, ali mora biti netko tko nas razumije, netko tko je kroz različita iskustva od naših došao do istih ili sličnih spoznaja. Netko tko je shvatio da je svijet jedno mračno i neutješno mjesto jer su ga takvim učinili ljudi, ona većina, uniformirana i civilna većina. Gdje se skriti od siječanjskih neuroza i anksioznosti? To je i pitanje i konstatacija jedne velike nemogućnosti. Pas vas može natjerati na rutinu, može vas natjerati da živite, da se pravite kao da je sve u najboljem redu, kao da blagdanske magije nije ni bilo i kao da ne živimo posttraumatski period. Ali nigdje se u mrtvim zimskim mjesecima čovjek ne može skriti kao što se može skriti u knjigu. Pas je čovjekov najbolji prijatelj među živim bićima, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj među predmetima koliko god to staromodno i prijeteći zvučalo.
Čitanje je jedna od stvari koje me vraćaju u doba bezbrižnosti. Opet govorim o djetinjstvu. Još uvijek se otimam, iako sam zvanično odrastao čovjek koji posjeduje stan i koji svakog mjeseca dobija račun za struju na svoje ime. Od siječnja se može skriti u knjige. Lijep je to ritual. Najljepše je čitati prije spavanja. Iz noći u noć istu knjigu. Predivan je osjećaj kada jedva čekate da legnete, upalite noćnu lampu i uzmete knjigu u ruke i nastavite tamo gdje ste stali. U nekoliko trenutaka preselite u drugi svijet. Kao da ste prošli kroz neki vremenski portal. I s ljudima ste, a nema opterećujućeg faktora njihove blizine. Ima tu i malo voajerskog zadovoljstva. Sitne perverzije oslobođene osjećanja krivice.
Bitno je pronaći izvore topline u zimskim mjesecima. Zato postoje blagdani. Zato postoje knjige onda kada smo prepušteni sami sebi i svojim izborima. Onda kada smo prepušteni siječnju i njegovim ledenim demonima koji ugase blagdansku vatru i bace nas natrag u naše male živote, iz kojih svake godine nestane po jedan veliki san. I onda, kada ode i posljednji veliki san, tu je valjda kraj. A htio sam napisati da biste trebali čitati Srđana Valjarevića ako već niste. Upoznat ćete tako novog prijatelja. Idealnog za siječanj. Boljeg od oštrog pića u čaši na stolu pred vama.
