Bio mi je to kao klincu jedan od omiljenih dana u godini. Kad si mali a imaš velike oči i takve sitnice ti se čine kao velika avantura. U svakom pa i najkraćem putovanju vidio si, zapravo, mogućnost velike avanture koja će stubokom promijeniti tvoj život i pretvoriti ga u filmsku priču. I nema veze što je putovanje o kojem govorim bilo organizirano preko škole, i nema veze što si se na taj put upućivao s malim džeparcem i pod nadzorom profesorice srpskog jezika, iza čijih su se naočala krile oči aždaje, iako je imala nadimak po jednog drugoj, i ne tako mitskoj, životinji. Bilo je bitno samo ići, a kad se već krene, kad se cesta počne odmotavati pod kotačima autobusa, onda je sve moguće.

Tako je potkraj osnovne škole izgledao moj odlazak na beogradski sajam knjiga. Na tom sajmu, naime, postoji institucija koja se zove „školski dan“. U godinama nakon što sam završio školu saznao sam da nakladnicima, a pogotovu prodavcima na štandovima, taj dan baš nije bio omiljen, jer klinci dolaze sa skromnim džeparcem, koji će radije potrošiti na pljeskavicu i pivo koje će ispiti na brzinu skrivajući se od očiju profesora nego na knjige, a, pri tome, djeca ko djeca, naprave ogroman nered i gužvu, pa se u ogromnoj sajamskoj hali na taj dan doslovno jedva diše. Elem, u završnim razredima osnovne škole u Srbiji jednom godišnje organizira se, za onu djecu koja to žele i čiji roditelji su spremni to platiti, odlazak na sajam knjiga u Beogradu.

Ja sam, kako rekoh, tamo uvijek putovao radi avanture. Jeste da je tu profesorica, ali nema roditelja, pa su te ekskurzije pravljenje prvih samostalnih koraka u velikom zlom svijetu. Osim toga, išli smo na sajam knjiga, a to je, samo po sebi, meni već izazivalo dovoljno oduševljenja da se osjećam kao moj pas kada ugleda rijeku. Spreman sam, dakle, bjesomučno se zatrčati i baciti u brzake. Ako se i ne desi ništa posebno, avanturu ću pronaći u knjigama koje ću kupiti na sajmu, i to još knjigama koje ću sam izabrati.

Bilo je to pravo čudo za djecu iz provincije. U ponedjeljak smo se u školi mogli hvaliti kako smo bili u Beogradu, iako ni B od Beograda ne bismo vidjeli, izuzev kroz prozore autobusa pri dolasku i odlasku. Autobus bi parkirao na parkingu sajmišta i tu nas i dočekao. O bježanju u grad nije bilo govora. Taman posla da se još i izgubimo (toliko o avanturističkom duhu). Vidjeli bismo samo sajamske hale, ali tu je tih dana u Beogradu i bivala glavna frtutma i gungula. Gomile ljudi se slivaju posvuda, vlada žamor kakvom smo rijetko svjedočili, odsvuda dopiru smijeh i obvezne svađe, čuju se cjenkanja i pregovara, ogovaranja i zahvaljivanja, dobrodanivanja itd. Što klincu više treba, a pred njim knjige, cijela brda knjiga. Doduše, da te toliko raduju knjige, trebaš biti klinac poput mene, preciznije, biti poput klinca kakav sam bio, ako uopće itko zaključi da više nisam klinac.

Beogradski sajam knjiga je čudesno i čudno mjesto. I, ispričavam se, ali niti jedan drugi sajam u bivšoj Jugoslaviji ne može mu prići ni blizu. Jednostavno nemaju tu energiju. Sve drugo može biti upitno. Smrad tamjana i ljudi u raznorodnim mantijama mi se ne dopadaju, taj dio sajma uvijek zaobilazim, ali to je moj izbor. Prezrivo sam i snobovski gledao i na silne štandove s hranom na ulazu u sajam, ali sada, kada ih nema, nekako mi čudno i prazno. Veliki nakladnici jedu prostor i izguravaju male nakladnike na rubna mjesta u halama, ali to je to slobodno tržište, tražili ste, gledajte. Mnogi su skloni reći da se tu ipak radi o knjigama, o kulturi da to ne može tako, ali fora je u tome da ovaj sustav ne poznaje iznimke. Jebiga, stvari idu k vragu i tamo će ići dok samom vragu ne sjednu u krilu i nakon toga mu uskoče u usta. Kultura u ovim uvjetima dobija tretman od države kakav dobijaju i svi drugi dijelovi sustava. Dakle – nikakav. Tako kapitalizam funkcionira. Pogotovu u zemljama minorne tradicije. O političkoj tradiciji govorim. Politički kontinuitet je taj koji obezbjeđuje da u okviru nekog sustava radimo iznimke. Mi si to ne možemo omogućiti. Upustili smo se u avanturu koja neće dobro završiti, ali to ne znači da život mora stati. To ne znači da ne trebamo ići na sajam knjiga u Beogradu, recimo. Trebamo, jer, obrni-okreni, unatoč Šešelju i šešeljolikima, unatoč popovima i hodžama, tu su glavne zvijezde upravo knjige. I ljudi koji ih kupuju. A čak su i spisatelji kivni što ni oni ne dobijaju dovoljno pažnje. Sve to može i mora bolje. A u moru drugih, jednako debelih ljudi Šešelja i ne primijetite. A ima i tankih, izduženih, dežmekastih, svakakvih veličina i oblika. Ali niste tu zbog ljudi, valjda, tu ste zbog knjiga, kako rekoh.

Prirodom svog posla svake godine odlazim na razne sajmove knjiga, a na beogradskom sam se već odomaćio. Moj nakladnik LOM inzistira da ne napušta sajam, iako su to neki drugi nakladnici napravili i osnovali svoj alternativni sajam. Ja svake godine posjetim i taj drugi sajam, kupim i tamo poneku knjigu. Razumijem argumente nakladnika kojima se ne dopada tretman koji dobijaju od uprave sajma i podržavam njihovu borbu, iako sam defetist po tom pitanju i smatram, kako rekoh, da se sustav ne može mijenjati jer ne postoji. Država je danas tu da servisira kapital, a ne da se bavi našim problemima ili da nam život učini kvalitetnijim na bilo koji način. Čak su i infrastrukturni radovi po našim gradovima, ako ih uopće ima, samo servisiranje kapitala i obezbjeđivanje njegovog protoka.

Elem, puno knjiga dobijam na poklon, ali volim uvijek i kupiti knjigu, to je jače od mene, iako jedva stignem pročitati tridesetak posto knjiga koje tijekom godine dobijem ili kupim. Knjige uljepšavaju prostor, valjda je zbog njih i sajam tako lijep iako smješten u betonsko-staklenoj zgradurini. Knjige uljepšavaju dom i pri tome su uvijek tu da obećaju avanturu u trenucima dokolice ili dosade. Izbor je vaš, jedini koji imate – možete posegnuti za daljinskim ili za knjigom.

Jesenji sajam je priprema za zimu. Kupovanje knjiga po povoljnim cijenama je neka vrst pravljenja zimnice, zaliha za zimske noći. Tako ja to vidim. Možete moje stavove nazvati problematičnima, ali to mi je postao jedan od rituala u životu, a taj ritual, s malim prekidima, traje evo već tridesetak godina. Idem tamo kao u avanturu. Srest ću neke drage ljude koje dugo nisam vidio. Pit ćemo rakiju krijući se iza štandova. Iznad nas će se izvijati zabranjeni dim cigareta. A kući ćemo krenuti noseći u rukama vrećice pune knjiga, kese pune avantura.

Ovo nije plaćeni oglas. Ovo je preporuka. Iskrena. Htio bih da zagrebački Interliber, sarajevski sajam knjiga, da sve te izložbe knjiga postanu mjesto susreta ljudi, čovjeka i knjige, tog rijetkog dokaza civilizacije koji opstaje i odolijeva robotizaciji ljudi. Da, bit ću toliko banalan da to tako kažem. Ovo nije priča o sajmu taštine nego o sajmu knjiga.