Ne vidim je, ali znam da je ispod terase duboka jama obrasla raznim drvećem.

Nikada nisam otišao dovoljno daleko. Zato katkad pomislim da se kretati uopće ne treba. Valja tek širom otvoriti oči. Svašta stane u jedno obično nedjeljno jutro. Svašta čovjek može vidjeti i doživjeti ne mrdajući s terase. Bitno je da želi vidjeti svijet oko sebe, mikrokozmos ili ništa. Svakako je u nama, unutar nas provalija dublja, nedokučivija od jame koja ispod moje terase podsjeća čovječanstvo na to da osim visina na svijetu postoje i ponori. Oni rastu jedno iz drugog kao u nekoj savršenoj ljubavnoj vezi. Jedno bez drugog ne postoje. A mi možemo to spoznati samo ako smo spremni gledati.

Toplo mi je. Toplina se razliva po prsima. Dobijam lude ideje. Mogao bih postati tumač topline. Toplo mi je jer sam spreman primiti sunce na svoja prsa. Toplina, dakle, dolazi iznutra, iz moje spremnosti da prihvatim postojanje sunca, da prihvatim njegova energetska svojstva i izložim mu svoju kožu i kosti. Uistinu, ovu terasu ne bih trebao napuštati. Barem ne danas. Treba uživati u klišeju. Nedjeljno jutro. Čašica rakije koju sam sa sobom dovukao iz Hercegovine, mineralna voda, šalica tamnog espressa i jazz na radiju, jazz koji pažljivo bira moj beogradski prijatelj koji je od svih mogućih načina kako da provede najusamljeniji i najtiši dan u tjednu odabrao taj da na jednom internetskom radiju pušta glazbu. Skoča kasno jede nedjeljnu juhu. U vrijeme kada svi mi drijemamo. Zato što doručkuje dugo. Doručkuje glazbu. Danas dijelim njegov doručak i pišem ove redove sjedeći za velikim izlizanim drvenim stolom. Jazz, mogu to slobodno reći, pomaže suncu. Toplo mi je. Toplina se razliva po prsima. Prsti tek pokušavaju prenijeti tu toplinu u slova.

Vjetar šuška u pozadini glazbe. Na trenutke se digne i zakovitla lišće koje nije imalo snage preživjeti ljeto. Otrese s odrine samo prezrelo grožđe koje nitko nije ubrao. Ni ja nisam posegnuo za tim grozdovima koje iz dana u dan promatram kako zriju. Prečesto se zagledam samo u sjenu koju ti grozdovi prave na osunčanom kamenu kojim je popločana terasa na kojoj provodim evo već dvadeset i pet jutara u Istri. Jučer sam razmišljao o tome kako nam često odraz stvari, njihova refleksija sjena odvuče pažnju od same stvari. Činimo to i s ljudima. Više se bavimo njihovim odrazom u sebi samima nego njima od krvi i mesa i kože i ponešto tuge i rijetkih osmijeha. Ne čini li nas to nesposobnima za istinsku ljubav? Mi smo zapravo zaljubljeni u svijet sjena, odraza. Da imam discipline i snage dovršavati ovakve misli, bio bih netko drugi. Ali ja volim otvoren prostor, beskraj koji u prostoru postoji, ali vrijeme je dovršivo. Ono ističe. A prostor se, koliko god mjerili, uvijek nastavlja na nešto što je nedokučivo našoj potrebi da sve izmjerimo i izvažemo, odredimo mu mjere i mjesto i time ga na neki način sahranimo. Ali i sjena neke stvari je njezin sadržaj. Tu počinje beskonačnost. Grozdovi su dakle beskonačni. Njihova sjena se pomjera prema svjetlu, u beskonačno, čovjeku neuhvatljivo. Sjene, neuhvatljivost, ono što nam izmiče, nedokučivo, od snova o tome je sačinjen čovjek, ali to si ne želi priznati.

Kamen je, kao i čovjek, sav od uspomena. Vremenom se krivi, grbi, ponaša se ljudski, ali njemu je vječnost izvjesna jer ne mjeri vrijeme. Lako mu je pustiti bršljan da ga obraste. Primiti drvenu gredu u svoje tijelo također mu ne predstavlja neki problem. Kamen nosi naš svijet i jedino čega se plaši je voda. Osim čovjeka voda je jedina sila koja može pomjeriti kamen. Kako suze troše ljudsko lice tako voda kamenu presvlači kožu. Volio bih da kamen može pričati. Kad bi, kako čovjek to čini, od priča pokušavao stvoriti mudrost, bio bi osuđen na vrijeme. Uvjeren sam zato da bi kamen bio pripovjedač koji ne izvlači i ne nameće zaključke. On promatra. Trpeljiv je, nije mu jasno niti ga je briga za čovjekovu potrebu da mijenja svijet. Kamen od kojeg je napravljena kuća u kojoj stanujem nenapisana je knjiga. Čovjek bi trebao učiti od kamena. Ili se okaniti učenja uopće. Trebao bi, zapravo, naučiti živjeti. Postojati. Kao kamen. Kamen pun sunca. Kamen pun mjeseca. Kamen pun ljudskih koraka. Kamen pun ljudskih pogleda. Kamen umoran tek od ljudskih pokušaja da mu daju neupitno značenje.

Boja na stolu za kojim sjedim je ispucala. Na laktovima mi ostaju komadi bijelog sloja kojim je premazan taj teški drveni stol koji mi je lijeno pomjerati, ali to činim kako bih izbjegao da mi sunce udara direktno u čelo. Suncu su dostupna prsa. Stol je pokoran. Služi mi i zato ga na neki čudan način volim. Poštovanje jednom predmetu ne znači ništa. Ne znači mu ni ljubav. On je samo dio ljudske ujdurme.

Bagrenje se ljulja. Uzdiže se iz ponora i ne uspijeva dokučiti nebo. Njegovo sitno lišće šenluči na vjetru. Vjetar je topao i njegove namjere su nejasne.

Nebo nije strop. To plavetnilo je zapravo praznina koja nas plaši. Samo zato što imamo rok trajanja. Ponor je jednako beskonačan. Onaj ispod moje terase, onaj u meni koji ima potrebu mjeriti stvari kako bi podčinio sve što je istinski slobodno. Zato što slobodu ne razumijemo. Jer je jednako beskonačna, nemjerljiva, nedokučiva. O slobodi bagrenje zna više od bilo kojeg čovjeka. Kamen isto tako. Čak i stol u svojoj pokornosti zna više o slobodi nego čovjek zadubljen u odraz, sjene svijeta.

Ponad litice razvučene su žice. Klizeći njima ljudi imitiraju let. Ideal. Ptica. Biće šupljih kostiju.

Kada bi čovjek ostvario potpunu slobodu, šuma bi prekrila sve ljudsko. Potreba da kroti je ljudska osveta, gnjev jer nismo sposobni biti slobodni. Zato uživamo u ropstvu. Ja sada krotim riječi. U ropstvu slova ostvarujem privid vlastite slobode.

Sve bi bilo puno jednostavnije da nije naše potrebe da mjerimo svijet i tragamo za značenjima. A nijedno nas objašnjenje neće osloboditi.

Eto, to je terasa na kojoj sjedim i čekam kraj ljeta.