Budućnost svakog rata je mir.

Tamo, na kraju, tako kažu, tamo je svjetlost. Tamo, na tom početku zamišljene slobode, tako kažu, tamo je svjetlost.

Opsjeda me misao da živimo u kapsulama, tunelima, tamnim konstrukcijama. Tamo, prema toj svjetlosti, u tom pogledu, prema toj bjelini – jer kad gledaš iz tame, sve izvan tame je bijelo – jedino možemo misliti i u odnosu na tu svjetlost postojati i tražiti razlog za život, osmisliti taj naš mali komad vremena.

Noć je i izvan kapsule nema bjeline. Samim tim misli su skučene. I, zapravo, svjetlost je nemoguće vidjeti. To je, možebitno, odlična situacija za promišljanje bjeline, svjetlosti, izvlačenje uspomena, sjećanja na njezin kod, njezina svojstva. Borba za misao je borba za svjetlost, za zagrljaj. Ne može se čovjek ugrijati od prošlogodišnjih zagrljaja. Ljubav je iskustvo unutar svjetlosti. Čovjek je samo fragment, svjetlost je jedinstvo svega, sveukupnost. Zato je čovjeku teško dokučiti svjetlost, a kamoli istinski zaviriti u njezinu nutrinu.

Noć je. Ja živim u kapsuli. Žedan sam svjetlosti.

Ovdje gdje sjedim sve je izvjesno i nesigurno. Nema medalje s jednim licem, a ja žudim za jednostranošću koja bi sve pojednostavila. Moram se redefinirati. Ostvariti se u svjetlosti, za svjetlost, postati dio jedinstva. Ali ne dopada mi se gdje sam dospio. Tunel nema kraja. Kao da se ne mičem.

Očigledno je da sam stigao negdje, došao do određene točke u životu, da me se promatra iz određene perspektive, da ja sam imam određenu perspektivu, vizuru iz koje promatram stvari. Nesigurno je kuda sve to vodi, da li moja perspektiva ima ikakve veze sa zdravim razumom, a kamoli s nečim što bi doprinijelo jedinstvu svijeta u svjetlosti. Ovo je zapravo studija mraka. Jadna i patetična žudnja za svjetlošću i toplinom. Uostalom, mrak nas na neki način konzervira, čini otpornima. Svjetlost nas razmekša, otvara kao što otvara cvijeće, daje nam boju i čini ranjivima. Ali nijedan čovjek, pa tako ni ja, ne može podnijeti život u konstantnom mraku unatoč svim opasnostima koje vrebaju tamo, na svjetlu. Svjetlost je, dakle, opasna. A znamo da treba paziti što čovjek želi. Valja uvijek biti na oprezu. Ne valja biti ranjiv, mekan, puk klorofila, rascvjetan, mirisan, jer ljudi ne podnose ljepotu.

Ovo je još jedna tužbalica puna nedovršenih rečenica koje bi valjalo nadopunjavati riječima kako bi ih se uopće moglo nazvati mislima.

Zanimljivo je kako je zapravo postojanje svjetlosti izvjesno, dok je postojanje stida, recimo, sasvim upitno. Sve što je izvan čovjeka postoji, ono unutar čovjeka je pod znakom pitanja, ali ako nema čovjeka da svjedoči nekom postojanju, onda kao da nema ni te stvari ili pojave. Zato možda baš jedino stvari koje se razviju i izrastu unutar čovjeka jesu one koje postoje. Zato je za svjetlom jedino moguće žudjeti. Iz žudnje se štošta izrodi. Evo vam ljubavi! Evo vam svjetlosti! Evo moje žudnje iz koje se sve ovo rađa jer pisanjem ovih rečenica izbjegavam pisati ljutito ljubavno pismo puno gorčine i osjećaja nemoći. Čim prije ljudi shvate da ljubavno pismo može biti puno gorčine to bolje po njih. Postat će politička, misaona bića i moći će s punim pravom nastaviti ugnjetavati i jesti životinje do mile volje. Kročit će na svjetlost spoznaje. Tu im neće biti nešto posebno toplo, jer svjetlo spoznaje je nalik vedrom zimskom danu s oštrim zrakom, ali će biti u poziciji spaliti cijeli svijet, sve gradove i šume kako bi se ugrijali.

Sada žudim potpunu tišinu i svjetlost. Hulim jer žudim raj, a bez ikakvog pokrića. U mojoj tišini nema nikakvog sklada, ona je uznemirujuća, njoj ne pripadaju ni ptice, taj cvrkutavi hor ljetnih jutara. Znači, potpuno odsustvo zvuka je ono što žudim. Tišina pripada svjetlosti, ali samo takva tišina je dio tog apsolutnog jedinstva. Hulim jer je Bog prozračan, rastegljiv pojam, svjetlost od koje se možeš skriti u udobni defenzivni mrak. Ljubav ostavljam onima koji iskoračuju ka svjetlu i žele ju materijalizirati. Shvatit će tako da grejpfrut nije gorak ako ga se uspoređuje. Žudjeti za svjetlom je uloga tvorca. Koračati ka svjetlu je profano. Ja sjedim u mraku i igram se Boga a da, siguran sam, nikome do sada nije baš jasna pozicija iz koje nastupam. Ovdje nedostaje logike jer, uvjereni ste, zaslon računara osvjetljava moje lice, a ako već žudim apsolutnu tišinu, onda bih, valjda, kada govorim o mraku, trebao govoriti o potpunom mraku, ali ja neću razbiti svoj računar samo da bih ispoštovao logiku.

Možda nekome nije jasno kako si čovjek može dopustiti da mu misli teku tako bez ikakvog reda i plana, ali to ide upravo ovako kako se događa ovaj susret.

Noć je. Živim u kapsuli zaglavljenoj u tunelu. Žudim svjetlost. Ovo je poziv u pomoć. Nedokučiv znanosti. Vulgaran za religiju.

Treba strpljivo graditi atmosferu. Obratiti pažnju na detalje. Uvući čitatelja u prostor. Podijeliti s njim komadić pakla. Ali ako ovo nije dovoljno da vam pokaže moj očaj, to nije zato što sam nestrpljiv i pišem aljkavo i loše, to je zato što vi tako čitate. Vi biste davam opišem svoju sobu, a ja bih da je zamislite. Naselite je tamom i tišinom. Tako ćete me usrećiti. Čovjek uistinu može biti sretan usred pakla. Ako ima imalo smisla za ironiju. Ako želite stvarno sudjelovati u ovome, probajte zamisliti sobu u kojoj sjedim.

Vrijeđam vas kako bih vam skrenuo pažnju na to koliko sam patetičan, jadan i baš zbog toga smiješan kao majmun u društvu umišljene balkanske aristokracije, kao balkanska aristokracija sama, kao uvjerenost u postojanje takve aristokracije. Nepriznavanjem postojanja aristokracije ja ne priznajem pripadanje bilo kakvoj klasi. Osim, možda, bratstvu šarlatana.

U nekim trenucima života nema bitnijeg pitanja od toga zašto televizije već godinama ne repriziraju filmove Jerryja Lewisa i Deana Martina. I takav je čovjek krenuo u potragu za smislom? I takav čovjek žudi za svjetlošću, za apsolutom? Dajte, molim vas.

Izbjegavati direktno pisanje o određenoj temi potencijalno je puno preciznije pisanje o rečenoj temi?

Treba biti pošten i podijeliti sa svijetom svoje dileme. Isto tako treba hrabro priznati svoje nečasne ili časne namjere. Nikako se ne mogu shvatiti dovoljno ozbiljno. To nikako ne znači da sam neozbiljan čovjek. Ja sam strašno ozbiljan. Pogotovu u vezi s ovim oko ljubavi. Pogotovu u vezi s ovim oko svjetla. A sve je moglo biti jedna lijepa i bogougodna stilska vježba kojom bih pokazao svu svoju nadarenost za ples s jezikom oko čvrste šipke uvjerenja.

Neki mi se dan od cvijeća u prozoru pričinila mačka. Poslije sam razmišljao o tome kako bi bilo zabavno svemu pristupiti na taj način. Kao da je sve neka halucinacija, ali i ona nepotpuna.

Sve je na svijetu na svom mjestu. Jedino čovjeka nitko, pa ni svjetlost ne može staviti tamo gdje pripada. A bio bi to divan prirodan niz. Oblaci baš glupo izgledaju. Smokva izgleda još gluplje. Ova gradacija je blesava. Mačka i cvijet su jedno. Sve što je izvan čovjeka postoji. Ali samo njegovo svjedočenje utiče na presudu. Ako čovjek proglasi svijet nepostojećim i nevažećim, to je to. Svršeno je s oblacima, mačkama, smokvama, gradacijom.

Gladni smo svjetla! Mi ljudi iz kapsula. Mi ljudi iz tunela. Jednom mi je bivša supruga surovo spustila: „Ta tvoja žudnja je nejestiva!“ Nitko me nikada nije tako uvrijedio. Izbacio sam je iz svoje žudnje, koja je svjetlost u meni, jedinstvo i apsolut moje osobe. Bilo je to tako toplo i oslobađajuće da sam na trenutak postao optimističan u pogledu svjetlosti i odlučio se raditi kao konj za svjetlost raja.

Proniknuti u bilo koju tajnu je uspjeh. Bestidno špijunirati svijet kako bi se postigao rečeni uspjeh je nepristojno. Stvari se najviše odražavaju u vlastitoj negaciji, u drugoj strani medalje. Svjetlost i tama ne mogu jedno bez drugog. To je baš banalna izjava, ali želim imati barem jednu činjenicu u okviru svoje potrage koja je žudnja, koja je jedina kreativna silnica u mojim nastojanjima da se držim koliko-toliko dostojanstveno u bilo čemu što radim.

Veličina svake pojedinačne kapsule koju naseljava čovjek mjeri se u kvadratima. Količina svjetlosti mjeri se bolnošću poraza mraka. Kad se već cvijeće pretvara u mačke, treba se ponekad prepustiti toj hrabrosti koju toliko zatomljavam da mi izlazi na oči poput suza koje su neraskidivo povezane s ljubavlju i očajem i desetim živčanim slomom ove noći.

Hrabrosti dakle imam. Ali odlučnosti, volje, e to je već nešto o čemu bih morao razmisliti. Možda ako bih baš žudio biti odlučan i snažne volje. Otišao bih s ovog mjesta ravno u politiku da upravljam svijetom kapsula i tunela. Bio bih upravitelj mraka i ljude učio žudnji.

Sjajno ste to vidjeli. U pravu ste. Vaš zaključak je potpuno ispravan. Ja tapkam u mraku ne bih li nabasao na nešto čupavo i mekano nalik istini o svjetlosti koju bih onda proučavao sa željom da povjerujem u njezino obećanje vječnog života.

Bog je, dakle, svjetlost. Možda čupava i mekana kao ona koja se skriva tu negdje u mom mraku kroz koji morate proniknuti kako biste bili u mogućnosti nekome prepričati izgled moje sobe, moje kapsule, mog tunela.

Bog bi, dakle, trebao biti svjetlost koja pobjeđuje tamu u kojoj čovjek obitava i tamu koja čovjeka naseljava.

Ponekad čujem kako se moja koža smežurava, kako godine čine svoje, i to mi odvuče misli od stvari kojom sam se krenuo baviti. Kažu da je pobjeda nad kaosom u čovjeku to kada se boriš i ondalijepo sistematiziraš misli i ispadneš, recimo, jako pametan. Ako trebaš priznanje, onda se boriš, trudiš se usustaviti pojedinačne elemente kaosa. Ako trebaš opis života, onda pustiš kaosu da se razigra. Jednostavno prihvatiš kaos. Kao alat. Kao saveznika. Ne zato što si lijen već zato što je to čista žudnja, a sve čisto je bogougodno, što će reći svjetlu drago.

Nije bitno stvoriti nešto lijepo i istinito. Bitno je proizvesti bilo kakav efekt. Pisanje je topla proljetna svjetlost i ja sam mačka koja ju upija. Ovo je običan vandalizam. Zato ste zbunjeni.

Možda nemate kartu za prvi razred vožnje prema svjetlosti. Sigurno je da ove riječi nisu luksuzan prijevoznik. Uvijek pazite što priželjkujete.

Budućnost svakog mira je rat.