Razgovarala: Elma Hodžić
Naslovna fotografija: Ajla Salkić
Kemil Bekteši, mladi umjetnik rođen 1997. godine u Beogradu, svoj umjetnički put započeo je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za slikarstvo. Nakon toga, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, također u Sarajevu. U potrazi za novim inspiracijama i tehnikama, proveo je semestar studija u Portugalu, gdje je istraživao savremenu umjetnost pod mentorstvom profesora Domingosa Loureira.
Ovaj talentirani umjetnik istražuje društvene probleme Balkana kroz različite medije – njegov multimedijalni pristup stvaralaštvu donosi novi, svježi pogled na aktuelna pitanja i izazove savremenog svijeta. Svojim radom i angažmanom, Kemil Bekteši je postao prepoznatljivo ime na bosanskohercegovačkoj i regionalnoj umjetničkoj sceni. Jedan je od osnivača galerije savremene umjetnosti Manifesto u Sarajevu. Njegov rad valoriziran je i kroz nominaciju za prestižnu nagradu ZVONO (YVAA, Young Artist Visual Award) 2020. godine, čime je postao najmlađi finalista.
U nastavku, razgovaramo s Kemilom o njegovoj umjetničkoj viziji, inspiraciji i budućim projektima.
Nerijetko razgovori u našim krajevima započinju pomalo iritantnim pitanjem: Ko si, čiji si? U slučaju Kemila Bektešija ćemo zasigurno dobiti zanimljiv odgovor. Možemo li, koristeći tipičnu uvodnu digresiju, dobiti od Vas atipičan odgovor? Možete li nam se predstaviti?
Zapravo je prošlo dugo vremena od kada sam dobio takva pitanja, i da, kako ste i sami naveli – pomalo jesu iritanta, no u zadnje vrijeme mi postaju sve simpatičnija. Interesantno mi je to kako se nečije postojanje u narodu secira na to čiji je ili odakle je, pa samim tim odgovori na ta dva pitanja su dovoljni da se kreira određena slika o tebi. Kad god me neko pita da se predstavim, ja odgovaram pitanjem – da li želite kraću ili dužu verziju. Zanimljivija mi je ova duža verzija: Kemil Bekteši je mlađi sin koji dolazi iz porodice kosovskih migranata, koja je kroz zadnjih 30 godina tražila svoj dom u, sada bivšoj, Jugoslaviji, a taj dom je pronašla u Sarajevu. Prije Sarajeva, moja porodica je dugi niz godina živjela u Beogradu gdje sam i rođen. Interesantna je ta tranzicija između Kosova – Srbije – Bosne, jer su to države koje su u konstantnim pasivnim/aktivnim konfilktima. Ta tranzicija je dosta prisutna u mom radu, pa samim tim, na kraju dana, i sam tragam za odgovorima na tako ‘jednostavna’ pitanja.
Ne želim da radim ništa osim umjetnosti
Šta je za Vas umjetnost? Kako je započelo Vaše umjetničko istraživanje svijeta?
Nikada nisam tragao za nekim “zvučnim” odgovorom na takvo pitanje, odgovorom koji bi se mogao boldirati ili možda poslužiti kao naslov intervjua. Umjetnost je za mene svakodnevica, nešto što se odigrava oko mene, ali i u meni. Ona je moj način komunikacije i nešto čime se konstantno bavim. Moje umjetničko istraživanje je započelo onda kada sam shvatio da ja zapravo ne znam ili ne želim da radim ništa osim umjetnosti.
Koje su omiljene teme ili motivi koji se često pojavljuju u Vašim radovima i kako se razvijaju kroz Vašu umjetničku praksu?
Ako bismo moju dosadašnju umjetničku praksu secirali i sveli na jedan ili dva pojma, rekao bih da je utemeljena na propitivanju identitarnog i nacionalnog. Ta dva termina igraju veliku ulogu u mom radu, a često su i polaznica mog stvaralaštva. Teme kojima se bavim u sebi imaju dozu istinitog i intimnog, jer govorim iz prvog lica. Moj život je moj medij, pa je tako moja umjetnost neodvojiva od mog života i većinski je bazirana na sadašnjosti. Neizbježna je tranzicija, geopolitika i kulturna preklapanja Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova. Govorim o preživljenom i doživljenom.
Kako biste opisali svoj umjetnički put koji istražuje kompleksnosti identiteta? Može li nam umjetnost pomoći da autorefleksijom progovorimo o društvu?
Umjetnost je jedina koja nam istinski može pomoći da autorefleksijom govorimo o društvu.
GGM 20: prvi mašinski crteži u BiH
Kako dihotomija između kolektivnog i individualnog identiteta određuje Vaš umjetnički rad i na koji način se ta tema manifestuje kroz Vaše umjetničke projekte? Možete li nam predstaviti neke značajne projekte na kojima ste do sada radili?
Ne smatram da u mom radu postoji mjesto za dihotomiju, kolektivno dolazi iz individualnog, i obrnuto. Ta tema se donekle manifestuje u svakom mom radu. Ne mislim da je to što je moj otac pekar drugačije od toga što je nečiji otac doktor. Na kraju dana svi, nažalost, podliježemo istom režimu, i sve naše individualno se stapa u ono što nazivamo kolektivno. Rad od kojeg me još uvijek nije popustio adrenalin je GGM 20. To je instalacija koja predstavlja dijalog između mene i mog oca, koji je po zanimanju pekar. On se nadovezuje i na moj prethodni rad “My Dad loves me so much, he let me be an artist”, za koji mislim da je samoobjašnjiv. Što se tiče GGM 20, dijalog je uspostavljen tako što je iz pekarske radionice industrijski mikser izmješten u galerijski prostor. Industrijski mikser sada dobija novi kontekst i pretvoren je mašinu za crtanje. Crteži koje je isproducirala ova mašina su zapravo prvi mašinski crteži u BiH. Ovo je prva edicija i sastoji se od 15 crteža. Iako se mašina konstantno kreće na isti način, svaki od njih je drugačiji. Rad nosi naziv po samoj mašini, a pored odnosa oca i sina, predstavlja kritiku procjenjivanja uloženog rada u kapitalističkom sistemu.
Kako vidite ulogu umjetnika u bh. društvu? Kakve su prilike za mlade umjetnike u Bosni i Hercegovini – ali i regionu?
Samo oni najhrabriji su umjetnici u našem društvu. Što se tiče prilika za mlade umjetnike u BiH, one nažalost postoje samo onoliko koliko ih mladi i traže. Manifesto galerija je savršen primjer za to. Ona pokazuje i dokazuje koliko je takvo mjesto bilo potrebno nama – umjetnicima, ali koliko je zapravo bilo potrebno i našim sugrađanima, pa je svako otvorenje u toj galeriji i dokaz za to. Što se regiona tiče, ja sam prisutan i na srpskoj, tačnije beogradskoj sceni. Svakako da tamo postoji više prilika za mlade umjetnike, ali to je i normalno u odnosu na veličinu tog grada. Razlika između Sarajeva i Beograda je ta da se u Beogradu mahom otvaraju privatne galerije, što u Sarajevu i nije baš slučaj. Svakako da privatne galerije sa sobom donose određene benefite, ali kada je u pitanju mladi umjetnik one mogu biti dosta zbunjujuće za njihov razvoj. Mislim da mlade umjetnike treba podržavati u njihovom radu i razvoju, dati im prostor za eksperiment i prostor za greške. Čini mi se da u privatnim galerijama nema mjesta za tako nešto, a to je jako važno.
Budućnost: povratak tradiciji ili dominacija tehnologije
Ovaj razgovor je prilika da predstavimo projekte na kojima trenutno radite. Šta nam pripremate?
Trenutno se pripremam za jednu grupnu izložbu koja će se uskoro desiti u Berlinu. U pitanju je jedan site-specific rad koji se bavi mapiranjem ekonomskih migracija. Konkretno, mapiram pekare koje su u vlasništvu kosovske dijaspore. Rad će biti multimedijalan i činit će ga crtež i instalacija. Ovaj rad je početak jednog većeg projekta koji će ostati u site-specific maniru i razlikovat će se od grada do grada i mjesta izlaganja. Plan je da na kraju projekta imam mapirane pekare u različitim gradovima i državama i vizualno pratim kuda se to kretala kosovska dijaspora kroz pekarski biznis. Pored toga, osjetim da nedostaje djelovanje i rad u javnom prostoru. Neki od mojih ranijih radova su se dosta doticali pitanja javnog prostora i koliko je taj prostor zapravo javan – odnosno, koliko je moj – tvoj – naš – njihov.
Kako vidite budućnost umjetnosti i da li se nadate da će Vaš rad doprinijeti razvoju umjetnosti i kulture?
Sagledavši trenutno stanje svijeta, a samim tim i umjetničkog svijeta, uviđam neku vrstu prezasićenja, pogotovo kada su u pitanju mlađe generacije kojima je raspon pažnje sve manji. Filmovi i pjesme su sve kraće, a prisustvo umjetne inteligencije je sve veće. Mislim da će donekle doći do podjele umjetnika u dvije grupe. Oni koji će dosta koketirati s onim na šta smo pomalo prestali obraćati pažnju – u smislu da će se ponovo obraćati pažnja onom zanatskom kada je u pitanju produkcija umjetničkog djela. Mislim da će se dosta umjetnika posvetiti dokazivanju u tome koliko ih tehnologija zapravo ne može zamijeniti, pa će samim tim mediji slikarstva i skulpture opet biti dosta prisutni. S druge strane, imamo plejadu umjetnika koja itekako ulazi u propitivanje nove tehnologije i korišćenje iste kao njihovog vodećeg medija. Što se tiče toga da li se nadam da će moj rad doprinijeti razvoju umjetnosti i kulture – naravno da se nadam. To i jeste jedan od ključnih razloga zašto se bavim ovim čime se bavim.