Na fotografijama Jelene Blagović posmatramo prostor u kojem se majčinstvo većinom odvija, intimne životne prostore žena koje sebi, sklonjene od osuđujućih pogleda okoline, dopuštaju trenutke odsutnosti, zamišljenosti, straha od nepoznatog, kratku potragu za nekadašnjom samoćom. Za ovu temu fotografkinja je odabrala, kako je naziva, tihu fotografiju, budući da je riječ o unutrašnjim svjetovima koje ne želi senzacionalizirati.

Piše: Tamara Zablocki

Zagrebačka fotografkinja Jelena Blagović u fotografiju se zaljubila za srednjoškolskih dana, a studij fotografije je završila pri Istituto Superiore di Fotografia e Arti Visive u Padovi. Nakon Italije upisuje petogodišnji preddiplomski i magistarski studij umjetničke fotografije i teorije fotografije koji je završila na Univerzitetu Westminster u Engleskoj, a danas je zaposlena kao docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za fotografiju Odsjeka snimanja. Napustivši roditeljski dom rano, još kao osamnaestogodišnjakinja, Blagović je svojim ranijim fotografskim ciklusima stvarala neku vrstu porodičnog arhiva, pretražujući po ladicama roditeljske kuće i kutijama u kojima su pohranjene uspomene. Pisma, dokumenti, fotografije, intimne sitnice iz građanskog života koje svjedoče o životu, prijateljstvima i ljubavima ljudi iz nekoliko generacija njene obitelji bile su crvena nit njenih dosadašnjih radova, u nastojanju da stvori vlastiti porodični portret.

U posljednjem ciklusu, imena Nove samoće, koji je u okviru zagrebačkog fotografskog festivala Organ vida predstavljen na izložbi u Galeriji Forum, fotografkinja se okreće ka intimnim prostorima svojih prijateljica, istražujući temu majčinstva na način na koji se ono rijetko tretira, detabuizirajući tezu da majčinstvo ženama donosi isključivo ispunjenje i radost. Na Jeleninim fotografijama, majčinstvo, kao i svaka druga uloga i zadatak u životu čovjeka, sobom nosi i zebnje, strahove, te svojevrsno otuđenje od sebstva, koje tjera na razmišljanje. „Ja osobno nisam majka, a u trenutku kad sam htjela postati majka počela su mi različita pitanja prolaziti kroz glavu. Paralelno su oko mene, redom, moje prijateljice rađale. Ja, s druge strane, nisam u tom trenutku mogla postati majka, te sam u jednom intenzivnom razdoblju života puno razgovarala s njima o tome. Ono što nikako ne bih htjela jeste biti njihova glasnogovornica i govoriti o njihovim osjećajima i razmišljanjima, to je više autoportret stanja u kojem sam ja bila tada.“

Majčinstvo je samotno iskustvo

Na fotografijama iz ciklusa Nove samoće vidimo žene u trenucima potrage za samotnim predahom koji sebi dopuštaju možda tek u svom najintimnijem prostoru, u svoja četiri zida. Odražavajući obuzetost nesigurnošću i neizvjesnošću koje majčinstvo, kao prostor nepoznatog, u njihove živote donosi, one iznevjeravaju očekivani, arhetipski prikaz majke s djetetom koji poznajemo iz historije umjetnosti. Žene su ovdje usmjerene ka samima sebi, ka svojim mislima, bez obzira što su djeca u istoj prostoriji s njima. „Posjetitelji i posjetiteljke izložbe dosta često ove prizore doživljavaju kao mračne i tužne, ali moja namjera nije bila reći da je to stanje primjenjivo na širi krug žena, niti želim govoriti uime svih majki. Riječ je o uskom, intimnom krugu mojih bliskih prijateljica, i ja to zovem tihom fotografijom, tihom temom, baš zato što je ne želim spektakularizirati ni na jedan način“, ističe Blagović.

„U svemu tome najviše me zanimao osjećaj odsutnosti. Moje prijateljice odjednom su se našle između toliko uloga, pri čemu im je ova, jedina nepoznata do tada, postala prioritetna, a istovremeno se nisu uspijevale pomiriti s tim da im život više neće biti isti. A naprosto neće. I onda sam to uspjela objasniti sebi kroz razmišljanje o samoći, jer žene samim razmišljanjem o majčinstvu – nije nužno ni da postanu majke – zapravo odluče više nikada ne biti same u svojoj glavi. To je vrlo teška odluka, prvo zato što je nepoznanica. Drugo, kad kreneš razmišljati o samoći, nužno kreneš razmišljati i o slobodi, o privilegiji spontanosti koja u majčinstvu više ne dolazi u obzir jer taj osjećaj odgovornosti, bez obzira na svu logistiku koju žene mogu imati oko sebe, bez obzira na bake, dede, muževe, nameće neprestani osjećaj grižnje savjesti.“

Kako kaže, prizore iz ciklusa Nove samoće najprije je proživljavala, provodeći puno vremena s prijateljicama, družeći se s njima uvijek na isti način – u njihovim kućama, a tek kasnije ih je fotografisala. „Ta tema nije nešto što sam ja željela istražiti, već se zaista životno nametnula, sama od sebe. Te fotografije sam u glavi snimila puno prije nego što sam ih došla fotografirati, jer sam dolazila u njihove kuće i nalazila ih u takvim stanjima. Nakon što su rodile, moje prijateljice su puno vremena provodile kod kuće, iz različitih razloga: ili su djeca premala, ili je loše vrijeme, ili su djeca bolesna. Ukratko, puno je faktora koji zadržavaju ženu unutar doma kad imaju djecu. I onda sam primijetila da se, čak i dok imaju dijete u rukama ili pored sebe, isključuju na kratke momente koji pokazuju koliko je, bez obzira na to što ima prekrasnih trenutaka, majčinstvo iznimno teška uloga. Majčinstvo je zaista samotno i one su u tome usamljene.“

Prozor kao pogled u svijet i samu sebe

Iz razgovora s prijateljicama u kojima su spominjale prošla vremena i događaje, zaključujući kako nisu znale dovoljno cijeniti slobodu koju su imale, Blagović je počela promišljati kako se žene s majčinstvom ponovo formiraju kao individue, što također nije lako. A bez obzira na kompleksnost zadataka i promjena ličnosti i svakodnevice koje majčinstvo donosi u život žene, uobičajeni prizori koje gledamo oko sebe, na društvenim mrežama, na reklamama, u pop kulturi, ne govore o višeslojnosti majčinstva. „Naročito u današnje vrijeme, kad smo okruženi s toliko fotografija gdje god da krenemo, uslijed razvoja digitalnih tehnologija i iskrivljenih i idealiziranih prizora majčinstva koje dobijamo putem društvenih mreža. Zanimljivo je da mi je puno ljudi koji su pogledali izložbu prišlo s komentarom: ‘Imam dojam da ovu temu nikad nisam vidio/vidjela obrađenu u umjetnosti.'“

Motiv prozora, koji se uspostavlja kao izvor svjetlosti i jedina veza intimnog svijeta u kojem je žena sama s djetetom i vanjskog, kako se čini, nedostupnog, zajednički je svim fotografijama. „Prozori su tu zaista pogled u svijet, ali i u samog sebe, poput ogledala u kojem, kontemplirajući, vide same sebe. Zanimljiva mi je bila i ta promjena koju mnoge žene dožive s majčinstvom. Ponekad je promjena tolika da više ne prepoznaješ osobu. I onda je čest odgovor koji dobijaš s druge strane: ‘Vidjet ćeš kad rodiš.’ U tom smislu mi je bilo veoma osjetljivo kontekstualizirati tu temu, jer mi se čini da bih dobila puno više podrške da sam i sama majka. A nisam htjela popovati nikome, već sam zaista htjela prenijeti vlastita razmišljanja. Imam 35 godina, u braku sam, i svjesna sam što bi se dogodilo s mojim životom, u poslovnom i privatnom smislu, da sad odlučim roditi. Neću reći da bi sve stalo, ali bi se svakako sve izmijenilo. Počneš se pitati, pa kad je uopće vrijeme za to?“, naglašava.

‘Fotografija je moja terapija’

Izložba Nove samoće upriličena je u okviru jubilarnog, 10. fotografskog festivala Organ vida koji ima snažnu političku potku, ali Jelena ističe kako u svom radu ne preduzima aktivistički pristup, već se bavi isključivo intimističkim temama, koje ujedno i živi. „Na festivalu Organ vida sam pristala učestvovati, ali samo kao antipod uobičajenom aktivističkom pristupu, jer fotografijama zapravo ne želim govoriti o društvu, o muškarcima, o ulozi oca. To naprosto nisu teme ovog rada. Želim govoriti o emociji i atmosferi, o stvarima koje trenutno živim. To što u pratećem tekstu za izložbu ističem kako majčinstvo nije, niti je ikad bilo jedina i najvažnija uloga žene, moj je stav, bez aktivističke konotacije. Stvari se jesu promijenile, žene se duže školuju, dospijevaju na više pozicije u poslu, rađaju kasnije, ali mi još uvijek živimo u vrlo tradicionalnom društvu. I zato kad kažeš da majčinstvo nije jedina i najvažnija uloga žene, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini će te ljudi još uvijek i često čudno gledati, ali sam odlučila ostaviti tu rečenicu u tekstu jer iza nje zaista stojim.

Na žene se zaista ne može gledati kao na ostvarena bića isključivo onda kad su majke. Iz života znamo da taj pritisak nikad ni ne prestane: kad postaneš majka, onda si ovakva ili onakva majka, ako si rodila jedno dijete, svi pitaju zašto nisi i drugo… Očekivanjima od žena i tradicionalnim stavovima nema kraja, ali se ipak nekako nadam da se društvo mijenja. Nadam se i da publika razumije kako se neke stvari kroz umjetnost mogu vizualizirati i reći na drugačiji način. Mislim da je ovo upravo tema koja se najbolje može nježnom, tihom fotografijom prenijeti a da ne bude pompozna. U tom smislu je iznimno važno i kako izgleda postavka izložbe u galerijskom prostoru. Te fotografije su velike, formata 120 cm x 120 cm, a printane su na drvetu. Izgledaju kao da imaju koprenu preko sebe, a vide se i godovi drveta, zato izgledaju više kao slike a manje kao oštre, digitalne fotografije, što pojačava dojam. Bilo mi je jako važno kako će fotografije izgledati i kakav će dojam ostaviti na gledatelje i zato sam se i odlučila na eksperiment direktnog UV tiska na drvo.“

Iako predstavljaju odmak od bavljenja intimom porodice fotografkinje, fotografije iz ciklusa Nove samoće, kao i ranije radove autorice, prožima tema samoće. „Nedavno sam, nakon dvije i pol godine, ponovo pogledala kratki dokumentarni film snimljen o mojim ranijim ciklusima i bila sam iznenađena da se u posljednjoj rečenici koju izgovaram dotičem samoće, a sada otvaram izložbu imena Nove samoće. Sve moje serije fotografija isprepliću se jedne s drugima, sve se bave ili mojom obitelji, kompleksnim odnosom majke i kćeri, ili obiteljskim naslijeđem, emocijom, atmosferom. Sve predstavljaju blisko snimanje detalja i tema koje su, kako to volim reći, moja fototerapija. Netko za terapiju bira trčanje, neki hobi, ili ide na terapiju kod psihoterapeuta, a moja terapija su moje fotografije. Na taj način se očistim, lakše mi je poslije, nakon što ih vizualiziram, snimim, odaberem, uokvirim i izložim. Na svima njima atmosfera je najvažniji element, zadržavam dozu intime i tame, ne govoreći baš sve, ostavljajući dovoljno prostora gledatelju da može upisati vlastito značenje.“