Sa šesnaest godina počeo je razvijati vlastite poslovne ideje, znajući da su sloboda i nezavisnost najveće vrijednosti. Godinu prije tridesete stigao je kao jedini iz Bosne i Hercegovine na Forbesovu listu mladih lidera “30 ispod 30”. Riječ je o Jasminku Haliloviću, autoru knjige „Djetinjstvo u ratu“, osnivaču i direktoru „Muzeja ratnog djetinjstva“, koji je prvi dobitnik u široj regiji jedne od najznačajnijih muzejskih nagrada, nagrade Vijeća Evrope.

Misija Muzeja ratnog djetinjstva, koja podrazumijeva da se kontinuirano i po najvišim standardima dokumentiraju i digitaliziraju materijali koji se odnose na odrastanje u ratu, prepoznata je u cijelom svijetu, a Jasminko Halilović sa mladim i kreativnim timom, radeći po principima savremene muzeološke prakse, ispisao je jednu od najuspješnijih postratnih bosanskohercegovačkih stranica. Uz rad koji za njega nema alternativu i jasnu viziju, rezultati se podrazumijevaju, čak i u demotivirajućim domaćim prilikama.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Haris Čalkić/VTF Studio

Da iskustvo djece može poslati snažnu antiratnu poruku bila je ideja kojom ste se rukovodili kad ste odlučili osnovati Muzej ratnog djetinjstva. S ove vremenske distance, kad je Muzej ne samo zaživio već i postao prepoznat u cijelom svijetu, šta mislite da je bio problem da shvate iz Vaše ideje oni koji su na različitim pozicijama bili protivnici Muzeja?

Rekao bih da nije bilo izričitih protivnika Muzeja ratnog djetinjstva. Preciznije je reći da ima onih koji su MRD ignorisali i ocjenjivali nedovoljno značajnim. Na njima je sada da objasne svoje odluke. U društvu bez odgovornosti oni to neće morati uraditi, ali u nekim drugim društvima bi za to odgovarali. Ako imate primjer da komisija Federalnog ministarstva kulture i sporta ocijeni jedan muzej kao projekt sa najmanje internacionalnog značaja od 105 projekata koji zadovoljavaju tehničke kriterije javnog poziva, odnosno svrsta ga u devet beznačajnih, koji ne dobiju nikakvu podršku, a isti taj muzej, iste te godine, dobije Muzejsku nagradu Vijeća Evrope, koja je jedna od dvije najveće muzejske nagrade na svijetu, šta vam onda to govori o toj komisiji i ministrici? Govori vam da su nepismeni i nekompetentni za posao za koji ih plaćamo. Da li će odgovarati? Nažalost, neće.

Sve opstrukcije domaćih institucija i političkih predstavnika koje su pratile osnivanje i rad Muzeja ratnog djetinjstva podsjećaju na model koji je tako brižljivo odnjegovan, a kojem su najčešće, a posebno na primjeru Muzeja, suprotstavljena priznanja van granica naše zemlje, tamo gdje postoje ozbiljni kriteriji i valorizacija. U cijeloj ovoj situaciji dodatno zbunjuje odsustvo poštovanja prema vrsti muzejske građe i načinu na koji se u njemu njeguje kultura sjećanja. Koji su mehanizmi ne samo profesionalne već i lične, intimne borbe koji su nužni da bi se u pomenutim okolnostima djelovalo? I ne samo djelovalo, već bilo uspješno?

Potpuno uskraćivanje finansiranja Muzeju ratnog djetinjstva dolazilo je iz dva razloga. Prvi i glavni razlog je korupcija, odnosno činjenica da nije bilo naredbe da se MRD finansira, a u BiH se veći projekti finansiraju samo po izričitim naredbama šefova najvećih partija. Drugi razlog je apolitičnost Muzeja ratnog djetinjstva, odnosno naša odluka da o ovom iskustvu govorimo dostojanstveno i da ne pristajemo na njegovu zloupotrebu. To se ne uklapa u agendu vladajućih stranaka i njima postojanje takvih institucija ne odgovara i ne ide u prilog.

Ipak, sve to o čemu govorimo vrlo je malo ako ga stavimo naspram podrške javnosti koju je MRD imao te satisfakcije koju su imali članovi tima i ja lično zbog našeg rada i rezultata na terenu. Naše jedino opredjeljenje bili su istrajnost i kvalitet, i za nas otvaranje MRD-a nikad nije bilo upitno. Do njega je moglo doći prije ili kasnije, ovim ili onim putem, ali mi smo uvijek znali da će taj muzej postojati i da će biti uspješan ne samo u BiH već i mnogo šire.

Odluke koje spašavaju od poniženja

U 2017. niste aplicirali za sredstva nijedne bosanskohercegovačke institucije. Vjerujete li da će ova jasna poruka stići do onih koji odlučuju? Jeste li imali dilema da li se treba unaprijed odreći onoga što Muzeju pripada ili ste, svjesni eventualnih novčanih iznosa, bili rasterećeni svake dileme?

To je tačno. To je bila za nas teška odluka, menadžerski teška, jer ko smo mi da zbog svog ponosa eventualno oštetimo budžet muzeja? Ali mi smo 2016. zaista poniženi na svim tim pozivima, i smatrali smo da je ta odluka opravdana. To nam je dalo zadaću da eventualna sredstva koja bismo dobili nadoknadimo na drugim stranama. Možda nam je u tom smislu otežalo posao, ali nam je sačuvalo raspoloženje i spasilo nas novih poniženja. Ne mislim da je tu poruku iko čuo, i ne mislim da je ona ikome značila, ili da će bilo šta promijeniti vezano za finansiranje kulture.

Uprkos izostanku domaće podrške, Muzej ratnog djetinjstva je osigurao sredstva do 2020. Kako? Posebno kako kada Vam djetinjstvo nije bilo samo ratno već i ono koje podrazumijeva stasavanje u atmosferi u kojoj smo naučeni da ništa ne može i da je bolje ne „talasati“ već se treba miriti sa svim?

Naš rad je izuzetno prepoznat van BiH, ne samo od konferencija, univerziteta i drugih organizacija, već i od naših donatora. To nam omogućava stabilno poslovanje. To ne znači da do 2020. godine možemo ništa ne raditi. Naprotiv, to znači da moramo opravdavati povjerenje, te istovremeno iznalaziti nova sredstva jer aktivnosti Muzeja rastu velikom brzinom. Što se tiče “talasanja”, meni lično jeste dosadilo da govorim u medijima o finansiranju MRD-a ili finansiranju kulture generalno. Ljudi onda kažu: “Eno ga, hoće pare.” Ja neću pare, ja para imam koliko mi treba. Ja hoću transparentno i odgovorno odlučivanje i finansiranje u oblasti kulture. Kulturna industrija je velika šansa za BiH, ja hoću ministre koji će se boriti za kulturu. Ja hoću gradonačelnike i premijere koji će poštovati kulturu. Tu je MRD sad najmanje važan. MRD ima mlad i agilan menadžment i svjetski rezultat, a to dvoje u kombinaciji donosi mnogo prilika za finansiranje van BiH. Važnije su druge institucije kulture koje moraju imati budžetsku podršku. I zato, kad javno govorim o ovim stvarima, govorim više zbog drugih i cijele industrije nego samog MRD-a.

Sirijac Abed Moubayed je tokom postdiplomskog studija došao raditi praksu u Muzeju ratnog djetinjstva. Zahvaljujući vašoj saradnji, Muzej ratnog djetinjstva sklopio je partnerstvo s nekim od najznačajnijih organizacija koje u Libanu i Turskoj rade sa djecom izbjeglicama iz Sirije. S njima ste na terenu počeli prikupljati svjedočenja i predmete koji prezentiraju iskustvo ove djece. I došli ste, nažalost, do spoznaje da djeca odrastaju u stravičnim okolnostima te da je sličnost sa iskustvom djece u Bosni i Hercegovini nevjerovatna. U kojoj fazi je sada ovaj značajni segment vašeg rada i koliko ste ponosni zbog činjenice da ste nakon samo pola godine postojanja uspjeli ostvariti ovakvu međunarodnu saradnju i uspostaviti ozbiljnu istraživačku praksu?

Abed je proveo dva mjeseca u Sarajevu radeći s nama u MRD-u, a zatim smo nastavili sarađivati putem interneta. On je Sirijac koji je proveo tri godine u Libanu radeći sa djecom izbjeglicama u kampovima, a sada završava magisterij u Velikoj Britaniji. Njegovi kontakti, ali prije svega njegovo iskustvo i znanje, bili su nam od izuzetne važnosti za pokretanje tog projekta. Ranije smo radili sa odraslima koji su bili djeca u ratu, a to je bio prvi put da radimo sa današnjom djecom. Zbog toga smo morali unaprijediti svoje politike zaštite, te izraditi mnoge nove dokumente kako bismo osigurali da proces bude siguran za djecu učesnike. U Sarajevu je već prvih 60 predmeta i priča, te još uvijek radimo na prikupljanju kako bismo uskoro postavili tu izložbu. Ona će nakon Sarajeva gostovati u nekoliko evropskih gradova, a zatim će biti postavljena i u Beirutu, kako bi je mogle vidjeti neke od porodica. Izuzetno nam je važno da MRD da doprinos razumijevanju stanja i potreba današnje ratne djece i djece izbjeglica, i ta će uloga ostati važan dio naše misije u godinama koje dolaze.

Svoje istraživačke aktivnosti proširili ste na Liban, Ukrajinu i SAD. Možemo li već sada reći da ste na polovini puta koji ste zacrtali na početku, a koji podrazumijeva djelovanje Muzeja na svim kontinentima?

Naši projekti u Ukrajini i SAD-u su u početnim fazama, te još uvijek radimo na prilagođavanju metodologije i partnerstvima. Put od lokalne do međunarodne organizacije je dug i bilo bi prerano reći da smo ga prešli pola. Nadamo se da ćemo predanim i posvećenim radom stići tamo gdje želimo: da MRD bude globalno prisutna platforma za sve ljude čija su djetinjstva obilježena ratom. Takav MRD, sa takvim kapacitetom, bio bi značajan glas mira u cijelom svijetu.

Od prvog dana najčešći muzejski posjetioci su najmlađi, djeca iz komšiluka prepoznala su Muzej ratnog djetinjstva kao prostor gdje mogu provoditi slobodno vrijeme nakon škole i učiti. Već u prvom obilježavanju Dana i noći muzeja imali ste edukativne programe namijenjene djeci. Škole organizovano iz cijele BiH dolaze u MRD. Nekim dječacima i djevojčicama to je prvi susret sa muzejom uopšte. Ovo je jedna u nizu potvrda uspješne savremene muzejske prakse. S obzirom na to da, nažalost, niste imali previše uzora u domaćem okruženju, na temelju čega ste profilirali vlastiti savremeni muzejski pristup?

Mi smo mlad i kreativan tim, ali također svakodnevno učimo iz raznih izvora. Njegujemo tu “start up” atmosferu u kojoj se uvijek nešto dešava i uvijek dolaze nove ideje. Rad s novom generacijom je jedan od prioriteta MRD-a od samog početka. Kroz naše aktivnosti prošlo je preko 7.000 djece u 2017. godini. Osim školskih posjeta u Muzeju, posjećujemo i škole van Sarajeva sa svojim radionicama. Pomoć u izradi edukativnih programa imali smo od Instituta za edukaciju o ljudskim pravima iz SAD-a. Ono što je važno napomenuti jeste da sve naše aktivnosti prati cijeli set politika zaštite djece kako bismo osigurali da su djeca sigurna u našem muzeju. U budućnosti nam je cilj proširiti ove aktivnosti i uvesti mnoge koje nisu nužno vezane za temu kojom se bavimo. Recimo, prije nekoliko dana smo objavili da ćemo imati kurseve origamija u MRD-u. Telefon je stalno zvonio, i za samo jedan dan popunili smo kurseve za februar, mart, april i maj. Izuzetno sam ponosan na to da je MRD prepoznat od djece, roditelja i staratelja te nastavnog osoblja.

Muzej kao prilika za razvoj ličnih karijera

Kad sam kod pristupa, meni je jedna od prvih asocijacija na osnivanje MRD-a način na koji ste raspisali konkurs za radna mjesta. Navikli smo na to da naši konkursni pozivi izgledaju kao zbir osobina koje ima osoba koja već radi na mjestu za koje se konkurs raspisuje. Jesu li Vas u takvim poslovnim odlukama vodili intuicija i sluh za napredno poslovanje ili formalna znanja stečena prije osnivanja Muzeja?

Iako sam još uvijek relativno mlad, imam 29 godina (smijeh), ja imam preko 10 godina iskustva u biznisu i nevladinom sektoru. Uvijek sam radio najmanje dva posla istovremeno, i većinom su to bile rukovodeće pozicije. Tako da, osim intuicije, tu ima i dosta iskustva. Ja sam vremenom naučio da nam sam CV ne otkriva previše, te sam taj konkurs dizajnirao onako kako sam mislio da je najefikasnije u odnosu na informacije koje sam želio dobiti. Sve ovo što govorim zvuči lijepo i jednostavno, međutim daleko od toga da sam ja ekspert za ljudske resurse ili da ne griješim pri izboru ili menadžerisanju ljudi. Izuzetno je teško sklopiti dobar tim, i to je borba koja nikad ne prestaje. Ja sam zadovoljan timom MRD-a, i nadam se da će on vrlo brzo rasti i pratiti rast naših aktivnosti.

„Nastali smo na krilima strasti, a razvili smo se na krilima podrške“, rekli ste u jednom intervjuu s početka rada MRD-a. Strast najčešće podcjenjujemo kao poslovnu strategiju, a bez nje, jasno je, nema rezultata. Je li ipak bilo trenutaka kada ste razmišljali: „Šta je ovo meni trebalo?“ Mogli ste, naprimjer, da se rukovodite dominantnom sitnošićarskom logikom i poznanstva po svijetu iskoristite za, recimo, ličnu međunarodnu akademsku karijeru…

Ne vjerujem da sam to ikada ozbiljno pomislio, možda samo na trenutak. Muzej je nama (mislim tu na sve članove inicijalnog tima) bio previše važan da bismo se povlačili. Ali trebamo biti iskreni. Muzej je u međuvremenu postao i odlična prilika za razvoj karijere. Jedna naša bivša saradnica trenutno radi na Harvardu, a jedna od dvije preporuke joj je bio upravo MRD. Muzej je sada zaista relevantna organizacija i ozbiljna prilika za razvoj karijere. To vrijedi i za mene, i ne znači da bih imao bolju karijeru da sam krenuo drugim putem. Možda bi taj put bio lakši, ali satisfakcija da smo stigli tu gdje jesmo je zaista velika.

Nagrada Vijeća Evrope za Muzej ratnog djetinjstva prva je u četrdesetogodišnjoj tradiciji dodjeljivanja koju je osvojio jedan muzej iz naše šire regije. Osim što je riječ o ogromnom priznanju za kvalitet rada, pretpostavljam da ona dodatno doprinosi komunikaciji i međunarodnoj saradnji. Pretpostavljam i da je među muzejskim profesionalcima sada samo dovoljno reći koju nagradu Muzej ratnog djetinjstva posjeduje.

Radi se zaista o značajnom priznanju. Muzejska industrija nije za sebe, nažalost, napravila posao koji je za sebe uradila filmska industrija, iako ima taj potencijal.Samo u Evropi ima preko 20.000 muzeja – zamislimo koliki doseg bi mogli imati da je industrija bolje uređena. Onda bi svi znali za najveće muzejske nagrade kao što znaju za filmske, i onda bi svi bolje razumjeli značaj tih nagrada. Ali da, ta nagrada je, barem u muzejskoj industriji, dugoročno osigurala poznatost i kredibilitet za Muzej ratnog djetinjstva. Nadam se da će pomoći i u privlačenju novih članova tima, što je veliki izazov ako to pokušavate uraditi u neobičnom pravcu – bosanskim resursima privući profesionalce iz drugih zemalja.

Kako Vam uopšte izgleda jedan radni dan, s obzirom na intenzivnu interkontinentalnu komunikaciju i obaveze koje imate u zemlji i van nje?

Ja volim raditi, i uobičajeno, kad sam u BiH, radim po cijeli dan. Naravno, ne radim kad spavam i kad jedem, pomalo čitam vijesti i volim porazgovarati s prijateljima. Pokušavam uvesti i malo fizičke aktivnosti.Nema prevelike razlike između radnih dana i vikenda, osim što je vikendima udio sastanaka manji. Radnim danima sastanci čine do pola, ili čak preko pola dana. Neki su uživo, neki su online. Nešto manje radim kad sam van BiH, a prošle godine je to bilo preko 120 dana. Kada putujem, nekada, u zavisnosti od prirode putovanja, radim intenzivno kao u BiH, ali bude i dana kada pretežno odmaram.

Teško je biti optimist u BiH

Kada pogledate prvu godinu rada, osim formalnih priznanja, šta Vam je najznačajnije iz ovog iskustva?

Zaista smo napravili muzej koji uspješno komunicira sa svojim publikama. Komunicira sa djecom iz komšiluka, koja u njemu rade zadaću, komunicira sa djecom iz škola, koja u njemu uče, komunicira sa domaćim posjetiocima, koji dobro poznaju ovo iskustvo, komunicira sa stranim posjetiocima, koji o temi najčešće ne znaju mnogo. To – da sa malom postavkom komuniciramo uspješno sa tako raznolikim publikama – je veliki uspjeh muzeja. Osim toga, naravno, rast svih naših aktivnosti o kojima smo govorili te međunarodne saradnje.

Godinu uspjeha zaokružilo je Forbesovo priznanje. I kako ste rekli, ono mladim ljudima daje nadu da se ovdje još uvijek može nešto postići predanim radom. Iako ste itekako svjesni vlastitih rezultata, pretpostavljam da ste ipak bili prijatno iznenađeni, s obzirom na to da nismo baš navikli da se građani/ke Bosne i Hercegovine nalaze na Forbesovoj listi.

Bio sam više iznenađen kad sam obaviješten da sam finalist, kasnije sam već pomalo očekivao da se nađem na listi. Meni je sve teže biti optimist u Bosni. Nekad osjećam da je neetično da se moj primjer koristi za davanje nade mladim ljudima. Nijedno društvo na svijetu nije društvo jednakih prilika, bosansko pogotovo. Ja sam imao bolje prilike nego većina ljudi. Zbog toga ne osjećam krivicu, ali važno je da smo toga svjesni. Ja sam izuzetno naporno radio i mnogo se odricao da stignem gdje jesam. Rad nema alternativu. Ali moramo biti svjesni toga da je mnogo teže ako krenete iz lošije startne pozicije. Nadam se da ćemo svi skupa izgraditi društvo u kojem će svi mladi imati svoju šansu. Još uvijek nisam sasvim izgubio tu nadu, iako mi jeste sve teže da vjerujem u to.

Kada neko, kao što je to bilo u Vašem slučaju, počne raditi sa 16 godina, onda nije neobično da prije tridesete stigne na Forbesovu listu. Možda biste tamo bili i da radite nešto drugo, da nije u pitanju MRD. Čime objašnjavate za naše prilike atipične izbore, poput ranog poduzetništva i finansijske neovisnosti?

Jedva sam uspio da se uguram na listu prije tridesete, ovo je bila posljednja godina (smijeh).Rano sam počeo raditi jer sam želio slobodu, koja je moj ultimativni ideal. Moj cilj je uvijek bio da budem neovisan i slobodan. Mislim da se to djelimično kasnije prenijelo i na sam MRD. To je jedna lijepa pozicija. Ona košta, ali za mene ta sloboda nema cijenu. Ako ima jedna stvar za kojom profesionalno žalim, to je što nisam bio dio nekog IT start upa u SAD-u. Možda još uvijek ima nade, iako sam zasad potpuno posvećen MRD-u.

Pamteći Anurove brilijantne ideje

Sve je počelo sa knjigom „Djetinjstvo u ratu“, čije je puteve i uspjeh teško pratiti. Na koliko jezika je do sada prevedena i u kojem je tiražu otprilike prodata?

Knjiga je dosad štampana u 10.000 primjeraka na četiri jezika. To nije tako puno, ali nije ni zanemarivo za tu vrstu knjige. Uskoro očekujemo izdanje u SAD-u i Velikoj Britaniji, pa će taj broj biti i nešto veći. Izdanje u SAD-u će doći otprilike u isto vrijeme s prvom izložbom Muzeja tamo, tako da je možda i dobro što se nije desilo ranije.

Pišući o Anuru Hadžiomerspahiću, koji nas je prerano napustio, napisala sam kako je znak koji je radio za Muzej ratnog djetinjstva tipičan „anurovski“. Mislim da je zaista jedno od najboljih rješenja u njegovom izuzetnom autorskom opusu. Po čemu ćete najviše pamtiti saradnju sa Anurom i kako ste reagovali kada ste prvi put vidjeli njegovo dizajnersko rješenje za MRD, odnosno knjigu?

Kada sam prvi put vidio znak za knjigu, zaplakao sam, a isto mi se desilo i kad mi je Anur poslao dorađenu verziju za Muzej (sa djevojčicom). Znam da tu nisam objektivan, ali za mene je to zaista najbolji znak na svijetu. Pamtit ću Anurove brilijantne ideje, njegov tok misli koji se ne sreće često, njegovu čistoću. Anur je bio jedan od svjetionika našega grada i naših života. Izuzetno je teško navići se na to da ga nema više. Drago mi je da će zauvijek živjeti kroz svoja djela, uključujući i znak Muzeja ratnog djetinjstva.