Jan Gehl, danski arhitekt, nekadašnji profesor na Danskoj kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti i dobitnik najvažnije skandinavske nagrade iz područja arhitekture Nykredit, vjeruje da je dobar grad poput dobre zabave – tjera vas da ostanete duže nego što ste planirali. Svojevrsna zvijezda urbanističkog svijeta, Gehl je s razlogom privukao mnogobrojnu publiku na predavanju koje je održao sredinom aprila u Ljubljani, gradu koji se u posljednjih petnaestak godina pri urbanističkom planiranju također drži Gehlovih principa.
Piše: Tamara Zablocki
Srdačni i simpatični Gehl, kojeg ni pozne godine, a ima ih već 82, ne sprečavaju u misiji da putuje svijetom i širi ideju urbanizma i arhitekture koji se zasnivaju na posmatranju ljudskog ponašanja, te tako odgovaraju na ljudske potrebe, gostovanje u dupke punom amfiteatru Fakulteta za arhitekturu započeo je poklonivši prevod svoje knjige Gradovi za ljude objavljen u Beogradu studentici u publici kojoj je igrom slučaja tog dana bio rođendan.
Brojne Gehlove knjige, među kojima se pored spomenute nižu Život među zgradama, Javni prostori – javni život, Novi gradski prostori i Novi gradski život, objavljene su na desecima svjetskih jezika, između ostalih i na ovaj naš, te je Gehl čest gost širom prostora bivše Jugoslavije: u posljednjih par godina mogla ga je upoznati i stručna javnost u Podgorici i Beogradu.
‘Modernizam je rekao doviđenja brizi o čovjeku’
Gehl je prisutne najprije podsjetio da se s pojavom modernizma fokus pomjerio s javnog prostora na objekte, a u decenijama koje su uslijedile zanemarivanje načina na koji ljudi koriste prostor bivalo je sve veće. „Modernizam je rekao ‘doviđenja’ brizi o ljudima, te se počeo baviti izgradnjom zgrada posmatrajući grad iz vazduha, a ne s tla“, istaknuo je. U šezdesetim godinama 20. vijeka uslijedila je i invazija automobila, te se urbanizam trudio ugoditi automobilima, a ne ljudima.
Srećom, neki ljudi od struke su se tom procesu usprotivili već u počecima, a prvi glas pokreta koji je ustao protiv razvoja gradova za automobile bila je Jane Jacobs, američko-kanadska novinarka i aktivistkinja, autorica knjige Smrt i život velikih američkih gradova, koja se šezdesetih uspješno borila protiv rušenja malih zgrada u New Yorku na čije su mjesto trebali doći neboderi. Gehl stoga Jane Jacobs naziva „kumom humanističkog urbanizma“.
Teza za koju se Jacobs zalagala jeste ta da planiranje gradova ne smije biti prepušteno modernističkim arhitektama i vozačima motornih vozila jer će to rezultirati isključivo „mrtvim gradovima“ u kojima ljudi zapravo ne žive. Arhitekte i urbaniste je pozivala da iz svojih ureda pogledaju kroz prozor, na ulicu, i vide kako ljudi žive, te da na osnovu toga kreiraju budućnost gradova.
Decenijama nakon napora Jane Jacobs, početkom 21. vijeka, paradigma se napokon počela mijenjati. „Počeli smo se okretati živim, održivim gradovima, koji nas tjeraju na kretanje, čine zdravijima i sretnijima. Više hodamo i vozimo bicikle, radimo na poboljšanju javnog prevoza, a sa sve starijom populacijom na planeti u obzir se uzimaju i potrebe starijih.“
Na temelju rada Jane Jacobs, Gehl je ispisao i vlastite osnovne postavke urbanizma koji se bavi ljudima, a ne neboderima i automobilima. Prema njima, čovjek se u javnom prostoru, na ulici svoga grada, mora osjećati zaštićeno od saobraćaja i meteoroloških neprilika, dovoljno udobno da želi boraviti na otvorenom, šetati i razgovarati s drugima u javnom prostoru, a mora moći i uživati svim svojim čulima, slušajući, posmatrajući, dodirujući, što mu omogućavaju priroda, umjetnost, dizajn i arhitektura.
U praksi, urbanistički kvalitetno osmišljen grad svojim žiteljima omogućuje da sva njihova čula upijaju informacije, da u javnom prostoru vide, čuju, govore s drugima, igraju se, da budu na suncu, umjesto da im previsoke betonske građevine koje se protežu unedogled zaklanjaju sunce i pogled, dok ih automobili na vječno preopterećenim saobraćajnicama zagušuju i zaglušuju.
S više hodanja i vožnje biciklom u urbanom okruženju ne samo da ljudi postaju zdraviji već i gradovi postaju održiviji i manje opterećujući za planetu. Sve je više gradova u svijetu koji se drže tih principa, a Gehl je uvjeren da je to i jedini pravi put. „Krećite se, prijatelji, i pravite gradove u kojima ljudi hodaju i voze bicikl“, poručio je prisutnim mladim kolegicama i kolegama, studenticama i studentima arhitekture, ali i svima onima koji vjeruju da je grad u kojem žive zajedničko dobro.
‘Mi formiramo gradove, gradovi formiraju nas’
Za Gehlova razmišljanja o načinu na koji ljudi žive u svojim gradovima zaslužna je crtica iz njegovog privatnog života. „Diplomirao sam arhitekturu i jedva sam čekao da počnem projektovati sve te sjajne zgrade. A onda sam se oženio psihologinjom.“ (smijeh) Kako je ispričao, u društvu psihologinja i psihologa ubrzo je shvatio da se arhitektura mora zasnivati na posmatranju čovjeka. Zajedno sa suprugom Ingrid, Gehl je 1965. godine otišao na studijsko putovanje u Italiju, samo da bi posmatrao kako izgleda svakodnevica ljudi u starim italijanskim gradovima napravljenim po ljudskoj mjeri, od kojih najradije ističe Sienu. „A šta sam radio zatim? Četrdeset godina sam posmatrao kako ljudi žive i to dokumentovao.“
Jedan od primjera načina na koji ljudsko ponašanje kreira prostor jeste činjenica da ljudi nikad ne stoje na sredini otvorenog prostora dok, recimo, čekaju, već se uvijek pomjeraju prema rubovima. Sjede na stepenicama objekta koji omeđuje otvoreni prostor, naslanjaju se na zidove, ali ne sjede niti stoje u sredini. Stoga je besmisleno postavljati klupe nasred otvorenog prostora, jer na njima niko neće sjediti. Odličan primjer su i ograđeni hortikulturni dijelovi prostora među zgradama na kojima ljudi naprosto naprave vlastite puteljke, u skladu s pravcem u kojem se nalazi ulaz u objekat ka kojem se kreću, te će pametan hortikulturni stručnjak to uzeti u obzir.
Život koji se dešava između zgrada jednako je važan koliko i život koji se odvija u zgradama, zaključio je Gehl poslije decenija istraživanja. „Važno je da ljudi hodaju u gradu, a ne da se voze autima, ali znak dobro osmišljenog grada nije to da ljudi hodaju u žurbi nastojeći se što prije domoći svoje destinacije, već da žele zastati, sjesti u javnom prostoru, osjećati grad. Na taj način se kreiraju mjesta susreta, razgovora, stvara se zajednica, društvo. Doduše, s internetom nam se čini da se više ne moramo susresti ni s kim, možemo zauvijek gledati u svoj mobitel. (smijeh) Međutim, taj mobitel nam ne bi puno koristio usred Sahare. Čovjek je društveno biće, a u javnom prostoru je sve moguće – mi formiramo gradove, ali i gradovi formiraju nas.“
Urbanizam mora počivati na slušanju želja ljudi
Gehlovi principi o kojima piše u knjigama i pojašnjava na predavanjima u svijetu arhitekture i urbanizma su već dobro poznati – pojedine savremene arhitektice i arhitekti koji se danas zalažu za održiva susjedstva će vam reći da su možda i prevaziđeni – ali je, kao i obično, važna perspektiva iz koje stvari posmatrate. Ako živite u gradovima koji su već napravljeni za ljude, sa puno pješačkih zona, parkova i biciklističkih staza, u kojima su brojnije niže zgrade koje omogućavaju pogled u daljinu, a sve zajedno stvara uslove za ostvarivanje kontakta među ljudima, Gehlovi postulati će vam se činiti zastarjelima i tragat ćete za narednim korakom unapređenja života u gradu. No treba se sjetiti da većina velikih gradova u svijetu ne izgleda tako.
Danski arhitekt to i ističe, najprije kritikujući projekte planiranja budućnosti gradova koji doživljavaju ubrzani rast populacije iz godine u godinu, poput indijskih gradova, a koji se zasnivaju na izgradnji velikih saobraćajnica i visokih nebodera u koje valja smjestiti novo stanovništvo i njihove sve brojnije automobile. „Svi ti projekti podsjećaju na Atlantu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ne izgledaju kao gradovi u kojima biste željeli šetati s djecom ili starim roditeljima. Je li to zaista vizija budućnosti koju želimo? Osim toga, svi ti projekti, čak i održiva susjedstva, zahtijevaju mnogo novca, a urbanizacija će se najviše dešavati u siromašnim krajevima svijeta, poput afričkih država i Indije, koji taj novac nemaju.“
Gehl, koji je poslije akademske karijere pri Danskoj kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti osnovao firmu Gehl Architects – Urban Quality Consultants da bi teoretske ideje poboljšanja života ljudi u gradovima implementirao u stvarnosti, predlaže rješenja koja ne počivaju na vjeri u tehnologije budućnosti i ne zahtijevaju puno novca, ali su zato primjenjiva u najrazličitijim uslovima – čak i u zemljama u kojima četvrtina ljudi živi u siromaštvu – poput izgradnje jednakog broja stambenih jedinica u više zgrada s manje spratova, okruženih s više parkova, trgova i javnih prostora u kojima bi se ljudi družili, rekreirali, imali priliku kvalitetno provesti svoje vrijeme, te bili okruženi zelenilom.
„U šezdesetima nismo znali, ali danas znamo: tako trebaju izgledati naši gradovi“, naglasio je Gehl na predavanju. Rješenje koje Gehl Architects predlažu i čiju su učinkovitost dosad demonstrirali u gradovima širom svijeta, od Kopenhagena, preko Berlina, Melbournea, Christchurcha poslije zemljotresa, do četvrti New Yorka, Chongqinga i Sao Paula, jeste slušati želje ljudi, uključiti ljude u proces razvoja grada, staviti žitelje na prvo mjesto i na taj način učiniti zajednicu povezanijom, a sam grad pitomijim, te je i jedna od najslavnijih izjava ovog arhitekta „Prvo život, potom prostor, a onda zgrade. Obrnut redoslijed nikad nije uspio.“