Na Svjetski dan teatra, 27. marta u 18 sati, prije izvođenja predstave “Moj sin samo malo sporije hoda”, u prostorijama SARTR-a biće otvorena Izložba fotografija Damira Salkića “Moj put”.

Izložba se sastoji od niza fotografija nastalih 2013. godine koje ilustriraju jedan dan u pokretu – od kuće do škole – jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih komičara, Jasmina Džemidžića. Izložba ujedno predstavlja i refleksiju autora na vlastitu borbu sa svakodnevnim preprekama u sistemu i zajednici, ali i omaž prijatelju koji već tri godine nije s nama. Izložba će biti otvorena prije izvođenja predstave “Moj sin samo malo sporije hoda”, kako bi se na više nivoa poslala poruka o položaju lica s invaliditetom i potaknule promjene za dostojanstvo njihovih života.

“Fotografija je hobi koji me je oduvijek ispunjavao, ali s razvojem moje bolesti fotografiranje je postalo fizički prezahtjevno i gotovo nemoguće. Krajem prošle godine, dragi prijatelj, Nikola Blagojević, ‘natjerao’ me je da učestvujem u radnom projektu fotografiranja zubotehničkih elemenata za udžbenik. Kako sam radio u zatvorenom okruženju studija i kako su scene bile podešene, shvatio sam da nije nemoguće fotografirati, samo je neophodno da promijenim parametre svog hobija. Uspio sam pronaći snagu da otvorim arhivu, selektujem i pripremim ove fotografije uz pomoć drugog prijatelja i ujedno fotografa. Jasmin je uvijek bio jako inspirativna osoba kojoj nije bilo mrsko da se bori s nemogućim izgledima, uprkos lošoj startnoj poziciji. Ove fotke su homage njegovoj ličnosti, jer mi je bio jako dugo pravi prijatelj. I jedino prirodno što sam osjećao jeste da se sjetim njega – kako nije više s nama – na jedini način na koji znam“, kaže Damir Salkić, autor izložbe, i dodaje:

“Tematika koja pogađa lica s invaliditetom se primarno svodi na socijalnu zaštitu. Potrebe su individualno različite, no ono što ja najviše raspoznajem jeste nedostatak sistema i zakona koji tretira pitanje personalne asistencije, stvarnih potreba za ortopedskim medicinskim dodacima, invalidnine i, ono što nas najviše boli, a to su arhitektonske barijere.”