U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti postavljena je izložba o Ivi Despić Simonović (Ne)sputana koja osvjetljava život i djelo prve školovane vajarke u Bosni i Hercegovini, jedine skulptorice koja je djelovala na tlu BiH između dva svjetska rata, priznate dvorske umjetnice iz vremena Kraljevine Jugoslavije, neumorne stvarateljice čiji se rad u historiji umjetnosti naše zemlje ali i šireg prostora izdvaja po kvaliteti portreta djece i plaketarskih radova.

Piše: Tamara Zablocki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević

Izložba o Ivi Despić Simonović upriličena je u okviru projekta Sarajevo History Book – Guidelines for Women Heritage koju Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Umjetnička galerija BiH provode uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH. Ideja projekta je da se oda počast ženskom naslijeđu u gradu Sarajevu s ciljem označavanja mjesta u javnom prostoru koja su povezana sa životom i radom odabranih žena. Umjetnička galerija BiH je tim povodom odlučila podsjetiti na rad dviju umjetnica, Mice Todorović i Ive Despić Simonović.

„Obje ove umjetnice ne samo da su značajne za istoriju bosanskohercegovačke umjetnosti već su i njihovi životi utkani u gradske priče i moguće ih je locirati u fizičkom prostoru. I danas se još zna u kojoj je kući živjela Mica Todorović ili gdje je vila kraj Mošćanice u kojoj je živjela Iva Despić Simonović. Za postavku izložbe o Ivi Despić Simonović izabran je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH jer se ova umjetnica time vratila kući. Za one koji ne znaju, kuća u kojoj se nalazi Muzej pripadala je porodici Despić i u njoj je živjela Iva sve do tridesetih godina, kada se preselila u vilu na Vasinom Hanu. Time je ovom izložbom predstavljena, i u okviru navedenog projekta ‘označena’, i jedna umjetnica i jedna lokacija“, pojašnjava Maja Abdomerović, kustosica u Umjetničkoj galeriji BiH i autorica izložbe.

Sve što je ograničavalo Ivu Despić bila je Iva Despić

Iva Despić Simonović rođena je u selu Hrastovici kod Petrinje u Hrvatskoj 1891. godine, u dobrostojećoj porodici koja joj je omogućila školovanje koje je željela, a umrla 1961. godine u Sarajevu, u koje ju je dovela udaja i u kojem je provela veći dio života. Najprije je pohađala Ženski tečaj za umjetničke radnje na Obrtnoj školi u Zagrebu, a potom se upisala i na Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt. Odlučila se za smjer kiparstva, iako je to u ono vrijeme bilo neuobičajeno za žene. Profesori su joj bili Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec, a školski kolega Ljubo Babić. Prvu izložbu, zajedno s Babićem, Iva je imala 1910. godine na Umjetničkom salonu. Nakon Zagreba, školovanje je nastavila u Münchenu i Parizu.

U Ivinom opusu brojnošću i kvalitetom izdvajaju se portreti djece i medaljoni, te je i postavka u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti bazirana na 10 skulptura i sedam plaketa/medaljona. Abdomerović je uz njih predstavila i napise iz časopisa iz 1927. i 1933. godine, nekoliko fotografija iz porodičnog albuma nastalih u kući u kojoj je izložba predstavljena, te citate koji za cilj imaju upotpuniti sliku o radu i životu ove umjetnice, jedne od umjetnica koje su krčile put kasnijim generacijama na našim prostorima, na kojima su i masovno opismenjavanje, a kamoli brojnije školovane umjetnice, novijeg datuma.

„Moram priznati da nije bilo puno materijala, ali mislim da sam uspjela ‘uokviriti’ jednu sliku o Ivi Despić Simonović. Ono što je vidljivo ujedno je i ono što je najvažnije u njenom opusu: portreti djece i plakete/medaljoni vrhunske izvedbe, koji je svrstavaju u sam vrh evropske plaketarske umjetnosti. To je ono po čemu je Iva Despić poznata i jedinstvena u istoriji umjetnosti, ne samo u BiH već i u Hrvatskoj i Srbiji, i u čemu je dostigla vrhunce u izvedbi“, navodi Abdomerović, dodajući da postavka omogućava i nova tumačenja rada Ive Despić Simonović koju vremenska distanca uvijek nudi.

Sam naziv izložbe (Ne)sputana igra je riječi. Abdomerović je iskoristila naziv poznate Ivine skulpture Sputana, koja se u evidenciji Umjetničke galerije BiH vodi i kao Autoportret, poigravajući se s njim i iznoseći mišljenje koje je stekla proučavajući dokumentaciju o životu i radu Ive Despić Simonović.

„Ona svoj život nije živjela sputano. I to ni od koga – ni od roditelja, ni od muža, ni od muških kolega, a ni međuratnog društva u Kraljevini Jugoslaviji koje je bilo nenaklonjeno ženama, iako žene sve više traže svoja prava i učestvuju u svim segmentima života. U tom i takvom vremenu mi imamo jednu ženu vajarku, uspješnu i na domaćem i na inostranom planu, koja može da živi od svog rada. Priznata i cijenjena u najvišim krugovima, Iva Despić je bila dvorska umjetnica i savjetnica kraljice Marije Karađorđević, koja se i sama bavila umjetnošću. I uz to sve imamo jednu posvećenu majku. Tako da zaista ne možemo govoriti o sputanoj ženi. Sve što je ograničavalo Ivu Despić bila je Iva Despić – samozatajna, skromna, posvećena.“

Iza Ive Despić Simonović ostao je veliki opus, jer je puno radila i imala brojne narudžbe, navodi naša sagovornica. „Njena djela nalaze se u zbirkama u Hrvatskoj i u Srbiji, puno ih je i u privatnim kolekcijama. U brojnim sarajevskim kućama moguće je pronaći ne samo Ivine skulpture nego i slike. Na otvorenju izložbe upoznala sam jednu gospođu koja mi je pričala o čitavoj seriji njenih dječjih portreta nastalih tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu. To je zanimljiva tema za istraživanje. U kolekciji  Umjetničke galerije BiH imamo 19 djela Ive Despić, na izložbi samo dva nisu predstavljena – jedan gips, jer je oštećen, i jedan portret, jer je prevelik i nezgodan za transport. Takođe u našoj arhivi imamo dosta značajne građe, sada još dopunjene skeniranim originalima koje sam uspjela prikupiti – najviše zahvaljujući visokom stepenu digitalizacije arhivske građe u Srbiji i Hrvatskoj.“

‘Ja sam neprijatelj izložaba’

O važnosti Ive Despić Simonović govori i njena pozicioniranost na svjetskoj umjetničkoj sceni na kojoj je učestvovala na više kolektivnih izložbi, u Parizu, Beogradu, Londonu. „Kada uzmemo u obzir da svijet tada nije bio povezan kao danas i da su informacije putovale puno duže, ako bi ikako i stizale i do od Kraljevine Jugoslavije, uspjeh Ive Despić Simonović je još značajniji. Još od 1912. godine izlagala je na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, ali ipak su najznačajnije izložbe u Parizu 1914. i Londonu 1927. godine, za koje su njene radove odabrali strani selektori. Takav uspjeh je bio za umjetnike, posebno umjetnice, sa ovih prostora zaista neuobičajen“, ističe Abdomerović.

Izložba u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti važna je i za korigiranje nekoliko činjenica iz biografije Ive Despić Simonović koje se odnose na podatke o izložbama na kojima je učestvovala. „Naime, do sada se u literaturi navodilo da je imala samostalnu izložbu u Londonu 1927. godine. Neki su čak navodili da je samostalno izlagala i u Parizu. A ono što je zapravo istina i što sam dokazala jeste da je Iva Despić Simonović u ljeto 1927. godine učestvovala ili bolje rečeno njena dva rada su bila odabrana na 159. izložbi Kraljevske akademije umjetnosti (Royal Academy of Arts). To što nije samostalno izlagala u Londonu uopšte ne umanjuje vrijednost njenog učešća na ovoj prestižnoj izložbi, štaviše, biti odabran za jednu ovakvu izložbu govori samo u prilog Ivinoj umjetnosti. Ista situacija je i sa izložbom u Parizu – Iva Despić bila je odabrana 1914. godine za izložbu Salon des Beaux Arts, a njenu pristupnicu potpisao je Auguste Rodin. Stoga, sa sigurnošću možemo utvrditi da je Iva Despić Simonović u svom životu imala samo jednu samostalnu izložbu, i to u Beogradu u jesen 1927. godine. Zašto je to tako, Iva nam je sama rekla: ‘Ja sam neprijatelj izložaba. Ja volim da radim. To mi je sve.'“

Biografski podatak koji se često spominje u medijskim napisima o Ivi Despić Simonović je i taj da je, budući da je najveći uspjeh doživjela u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, prijateljevala s kraljevskom porodicom i radila kao dvorska umjetnica, sa smjenom vlasti nakon Drugog svjetskog rata uhapšena i smještena u istražni zatvor, ali Abdomerović ističe da ta informacija nije potvrđena.

„U dokumentaciji koju imamo u Umjetničkoj galeriji BiH nisam pronašla nikakve informacije vezane za ‘nemilost’ u koju je Iva pala nakon oslobođenja. O tome sam čitala u tekstu Adise Bašić, ali kako nisam našla konkretne tragove o Ivinom boravku u zatvoru, nisam to ni navodila. Ono što sa sigurnošću znamo je da Iva Despić nije bila ekskomunicirana od umjetnika u Sarajevu i da je sve do 1953. godine izlagala na izložbama ULUBiH-a. Istina, živjela je povučeno u svojoj kući na Vasinom Hanu, ali i to je bio njen izbor. Samoizolacija je za Ivu značila mogućnost da se nesmetano posveti  stvarima koje su joj u životu značile – svojoj umjetnosti i svojoj porodici.“

Za razliku od Ive, mi smo sputani

Premda je izložba o Ivi Despić Simonović dobra prilika da se bh. javnost pobliže upozna sa životom i djelom umjetnice koja je stvarala i bila društveno priznata u vrijeme kad su rijetke žene imale priliku stvarati na domaćoj umjetničkoj sceni, Abdomerović ističe da u kolekciji Umjetničke galerije BiH nema skrivenih, nepoznatih umjetnica koje tek čekaju da budu otkrivene, ali da postoje umjetnice, ali i umjetnici, kojima bi se trebalo ponovo pozabaviti, upoznati novije generacije s njihovim opusom ili pružiti novi pogled na njihov život i rad, a preduslov za to su, kao i obično, materijalne prilike.

„Sada imamo priliku da uz pomoć digitalnih tehnologija neka djela, koja zbog svoje starosti ili fragilnosti ne mogu biti izlagana, predstavimo javnosti – primjer za to su crteži Mice Todorović iz tridesetih godina, koji su zimus, u okviru projekta Sarajevo History Book – Guidelines for Women Heritage, digitalizirani i u novom mediju postali dostupni publici. Dobre inicijative su nam potrebne, ali, iskreno, nama ne nedostaje ni inicijativa ni ideja: ono što nama nedostaje je stabilno finansiranje koje bi omogućilo kustosima i kustosicama da se bave pametnijim, zanimljivijim i korisnijim stvarima od pukog preživljavanja sa rijetkim kreativnim pauzama. I zato se mi osjećamo sputano.“