Piše: Tamara Zablocki

Sve je počelo kada je beogradska glumica Milena Radulović prijavila svog bivšeg učitelja glume Miroslava Aleksića za niz silovanja počinjenih prije osam godina, kada je kao maloljetna djevojčica pohađala njegovu školu glume Stvar srca, poznatu po represivnim i brutalnim metodama, a od sada i po – silovanjima i seksualnom zlostavljanju kojem je Aleksić izlagao svoje maloljetne učenice.

Aleksića, koji je kao vrhovni autoritet skupe i poznate privatne škole gdje je roditeljima djece ulaz – zabranjen, svoje žrtve godinama imao „na raspolaganju“, poslije je za ista nedjela policiji prijavilo više od 20 žena, nekadašnjih učenica škole. Profesor, iz čije karijere je još poznata i činjenica da je režirao i snimao svadbu Svetlane Cece Ražnatović i Željka Ražnatovića Arkana, a kasnije bio i kandidat na izborima na listi Stranke srpskog jedinstva koju je spomenuti ratni zločinac predvodio, uhapšen je, a kako će srbijansko pravosuđe tretirati ovaj predmet ostaje da se vidi. Aleksić je, međutim, označio samo početak daleko šire priče. Njime je otvorena Pandorina kutija iz koje je konačno izašao balkanski #MeToo pokret koji je sve dosad čekao skriven i utišan u mraku. Milenin slučaj, koji je potresao ne samo Srbiju već i sve zemlje regije, za razliku od mnogih skandala kojima smo svjedočili i o koje su se mediji okoristili, nije zaboravljen za dan, već je pokrenuo lavinu podrške –mada smo, očekivano, svjedočili i komentarima onih koji o životu, a kamoli o seksualnom nasilju i traumama koje ono ostavlja pojma nemaju, a koji su se umjesto podrškom zlostavljanoj maloljetnici radije posvetili sumnjičavim pitanjima šta je „toliko čekala“.

Glasovi podrške u nekoliko su dana ipak nadjačali baljezganja onih kojima je prirodnije staviti se na stranu zlostavljača nego podržati preživjelu, a ovaj iznimno važan momentum vrlo brzo su prepoznale četiri nekadašnje studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Asja Krsmanović, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Ana Tikvić te odlučile kreirati platformu za ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i pokrenule Facebook stranicu Nisam tražila. U prvih četiri dana postojanja stranice, na njoj je objavljeno par stotina anonimnih svjedočanstava žena (ali i ponekog muškarca) o seksualnim zlostavljanjima koja su preživjele od svojih profesora, članova porodice, šefova, ljekara, zubara, susjeda. Mučne ispovijesti nizale su se jedna na drugu, inbox Facebook stranice punio se iz minute u minutu toliko da administratorke nisu uspijevale stići ni otvoriti sve poruke, broj pratiteljki i pratitelja stranice narastao je na 30.000 takoreći u tren oka. Sudeći po izjavama pokretačica Nisam tražila, hiljade osoba osjetilo se ohrabrenim i odlučilo svoje priče ispričati na društvenoj mreži, te na taj način istrpjeti bol ponovnog prolaženja kroz situaciju koja ih je prestrašila, ranila, ostavila traume, učinila da posumnjaju u vlastitu vrijednost, ponekad i otjerala od posla o kojem su godinama sanjali. Njihovom hrabrošću trasiran je put do višeg cilja: da konačno osvijestimo koliko je seksualno nasilje rašireno, koliko je posvuda oko nas, koliko gotovo da i nema žene koja ga nije iskusila.

„Na prijemnom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rečeno mi je da stanem četveronoške. Tadašnji profesor me je udarao svojim dlanom po guzici i govorio da mučem kao krava. Znam da nisam bila jedina kojoj je to radio.“

„Moje je najranije djetinjstvo u magli. Tijekom osnovne škole, dječaci iz razreda redovito su me udarali po stražnjici, štipali za intimna područja, lovili da bi mi stisnuli grudi, trljali se o mene, grupa od njih petorice. Svakodnevno, godinama. Napadali su me samu. Često im se znao pridružiti i dječak iz višeg razreda, on je bio najgrublji i najveći. Učitelji i učiteljice su na to reagirali kao da se radi o zaigranim dječacima koji se moraju vratiti u klupe za početak nastave. Pravili su se da ništa ne vide i da se ništa krivo ne događa. Sad kad na to pomislim, užasnem se ideje da imaju žene, djecu, djevojke… I ti dječaci – sada odrasli ljudi. I nastavno osoblje. Nisam se znala zaštititi. Mislila sam da ću umrijeti. Od doma nisam ponijela nikakvu metodu obrane, nikakav štit. Ponijela sam samo povrede, veće od ovih. Silovana sam u ranim dvadesetima. Seksualno sam zlostavljana u najranijem djetinjstvu i kroz cijelu osnovnu školu. Cijeli život mislim da sa mnom nešto nije u redu. Za vrijeme studija, kad sam po prvi puta bila potpuno odvojena od konteksta u kojem sam odrasla, osjetila sam da nisam dobro i potražila pomoć. Danas imam 30 godina. Od svoje dvadesete radim sa psihoterapeutkinjom, u posljednjih godinu dana individualno, nekoliko puta mjesečno. Svašta sam o sebi saznala. Odrasla sam i sazrela, tako da mislim da će moj rad donijeti vrijednost meni kao osobi. Potvrdama drugima pokušala sam vidjeti sebe, jer sama sebe nisam vidjela, uvijek je bilo mračno. Nekoliko sam puta doživjela teški burnout. I dalje ima crnila. Ali ne predajem se. Bijes i tuga polako izlaze. Ima i sreće. Imam prijatelje, imam podršku. Odlučila sam da više nisam žrtva. Da imam glas. Za sad – anoniman. Ponosim se time. Neću stati.“

„Zaposlila sam se kao asistentica na jednom fakultetu u ranim dvadesetima. Tada sam dosta surađivala s jednim starijim i uglednim profesorom kojeg su se mnogi bojali, ali prema meni je bio blagonaklon. Mnogo puta je na poslu započinjao razgovore o seksu. Pričao mi je u detalje što on voli i kako, što je dobar seks, što nije… prvo sam bila u šoku, nije mi bilo jasno zašto mi to priča. Bojala sam se da će nešto samnom pokušati, ali srećom nije. Ti “razgovori”, tj. monolozi u kojima sam ja slušala i tu i tamo kimnula glavom i neugodno se nasmijala, su se ponavljali mnogo puta. Nikome nisam rekla za to. Često sam se pitala je li time prijeđena neka granica ili nije, je li to zlostavljanje? Sad mi jasno da jest, jer je na mene ostavilo negativne posljedice a i tada mi je bilo vrlo nelagodno u tim situacijama, sumnjam da on toga nije bio svjestan. Drugi stariji profesor s kojim sam ponekad surađivala mi je jednom stavio ruku na koljeno tijekom nekog razgovora i tako ju držao neko vrijeme (ljeto, ja u suknji). Moje misli u tim trenucima: što sad, je li on normalan, što da radim, da mu kažem nešto, kako da mu kažem? Ništa nisam rekla. On je na glasu kao jako dobar i drag, svi ga vole. Treći stariji profesor je sa mnom komentirao veličinu bradavica druge mlade asistentice! Kao, on misli da ona ima jako velike bradavice… ja opet u šoku s takvom izjavom i šutim, što reći na tako nešto ljudima koji imaju autoritet, kojima ste podređeni, o kojima ovisi vaša budućnost… sad kad razmišljam o tome s odmakom žao mi je što nisam nikome ranije rekla, ali i dalje ne znam bi li to imalo ikakvog smisla tada. To su neke situacije za koje se bojim da se mnoge mlade žene susreću s njima, a šute jer misle da su jedine. I ja sam tad mislila da sam jedina.“

Zahvaljujući ovim ispovijestima, mnogi su tako konačno saznali da silovatelji i seksualni predatori nisu, kao u lošim filmovima, nekakvi neznanci koji žene vrebaju i napadaju iznebuha, na pustopoljini, u gluho doba noći, već u pravilu osobe koje žrtve dobro poznaju, koje imaju dugogodišnji nesmetan pristup žrtvama, uz koje su rasle, kojima su vjerovale, koje su im bile autoriteti kakve se ne preispituje. To su braća, očevi i stričevi, najbliskiji ljudi u najosjetljivijim godinama odrastanja djevojčica, komšije i porodični prijatelji, to su profesori tjelesnog odgoja u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima, to su instruktori vožnje, stomatolozi i ginekolozi, profesori glume na akademijama, profesori prava na pravnim fakultetima.

Čitali smo u nevjerici, premda nevjerici nije bilo mjesta budući da različita istraživanja govore kako makar jedna od pet žena tokom svog života pretrpi seksualno nasilje, a istraživanje rađeno u jeku pokreta #MeToo u Americi pokazalo je da čak 81 posto žena ima iskustvo ove vrste nasilja u koju spada silovanje, pokušaji silovanja ali i seksualno uznemiravanje, napastvovanje, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv volje druge osobe, a karakteriše ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene. Nema razloga da vjerujemo da je kod nas statistika bolja, premda se kod nas zasigurno o nasilju više šuti. Ili se šutjelo do sada. Objelodanjena iskustva žena koje su preživjele seksualno nasilje u našem okruženju razotkrila su njegove neslućene razmjere o kojima se dosad tako rado šutjelo. Brojna svjedočanstva razotkrila su svu trulež obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini ali i susjednim zemljama, u prvom redu na akademijama glume gdje je metod rada takav da nasilnicima olakšava seksualno nasilje, pa smo tako čitali o ženama koje su pretrpjele napade svojih profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, Akademiji za teatar, radio, film i televiziju u Ljubljani, zbog kojih su neke i napuštale studij na koji su tako žarko željele dospjeti. Institucije o kojima su autorice razotkrivale mračne tajne, koje zapravo nisu bile nikakve tajne već dobro prikrivano i još bolje normalizovano nasilje, odreagovale su na objavljeno, te je tako Facebook stranica Nisam tražila već nakon dva-tri dana postojanja svjedočila promjeni koju je namjeravala pokrenuti. Studentske organizacije, institucije kulture, akademske institucije i druge organizacije poput Narodnog pozorišta u Tuzli, Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Filozofskog fakulteta u Tuzli, Studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Rijeci, Studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Udruženja filmskih radnika u BiH, Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, UN Women i drugih na različite su se načine – manje ili više uspješne, manje ili više iskrene – stavile na raspolaganje studenticama i studentima koji su pretrpjeli seksualno nasilje i oformili posebne radne grupe koje će raditi na sprečavanju daljnjeg nasilja. Nešto se pokrenulo. To se vidi već po tome da je Facebook stranica Nisam tražila već nakon tri dana postojanja postala metom napada i kolektivnog prijavljivanja zbog „nepoštivanja standarda“ Facebooka, što je administratorkama uveliko otežalo rad, pa su bile prisiljene objave preusmjeriti na web stranicu, a potom i na Facebook grupu istog imena. Oni kojima ne odgovara da žene progovaraju o nasilju i ucjenjivanju koje doživljavaju samo zato što su žene i zbog kojeg nerijetko odustaju od svojih životnih snova, od studija, od angažmana, zadovoljavajući se lošijim, na tome se nisu zaustavili već su nastavili otvarati niz lažnih Facebook grupa i Instagram profila ne bi li žene primorali da se vrate u muk ili im utjerali dodatni strah u kosti da će njihove pripovijesti poslate pod imenom i prezimenom završiti u pogrešnim rukama.

Nazad, ipak, nema. U trenu oka, studentice, asistentice, radnice, glumice, uvidjele su na koliku podršku mogu računati ako svoja iskustva obznane, koliko je nasilje kakvo su preživljavale rasprostranjeno i koliko nisu same. Niti malo nisu same. U trenutku zaključenja ovog teksta, Facebook stranica Nisam tražila broji više od 37.000 pratiteljki i pratitelja, istoimena grupa više od 11.000 članica i članova, a cjelokupna inicijativa otišla je i korak dalje te traži da seksualno uznemiravanje uđe u Krivični zakon FBiH i da se zakonska regulativa u BiH u vezi sa silovanjem i seksualnim uznemiravanjem uskladi sa Istanbulskom konvencijom, s posebnim akcentom po pitanju zastare; da se izdvoje budžetska sredstva za formiranje centara za hitnu pomoć osobama koje su preživjele seksualno nasilje u kojima bi dobile besplatnu pravnu i psihološku pomoć; da se modeli zaštite i prepoznavanja seksualnog nasilja tretiraju kroz kurikulume u osnovnim i srednjim školama te fakultetima. Uostalom, antropologinja Margaret Mead još je davno primijetila kako „nikada ne treba sumnjati u činjenicu da mala skupina posvećenih ljudi može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.“