Piše: Ismar Duhović, pedagog

U novembarskom i decembarskom izdanju Urban magazina, pisao sam o konfliktima sa djecom, sugerirao kako reagirati na njih, te pokušao pojasniti određene djeliće dječje psihe. Također sam govorio o različitim vrstama stresa, kao i različitim nivoima konflikata kod djece u uzrastu 0-6 godina, i kako ih spriječiti prije nego što se uopšte pojave. I ovaj put bih, rado, nastavio o istoj temi.

Govoreći kao roditelj roditelju, kada već dođe do takvih situacija, mogu slobodno kazati da, kako one zabole našu djecu, tako zabole i nas roditelje. Stoga je uvijek bolje spriječiti nego liječiti. Sve ostavi traga, pogotovo na djeci, iako mi roditelji rijetko kada razmišljamo o činjenici koliko svađe utiču na dijete i njihov odnos sa nama. Ne na vaš odnos sa njima, nego upravo na njihov odnos sa vama. Ovo je velika razlika koja se ne bi trebala zaboraviti. A taj odnos, sa njihove strane, je veoma bitan. Svaki roditelj bi morao biti kolijevka mira, sigurnosti, brige i pažnje usmjerene prema svome djetetu. Velike raširene ruke u kojima se oni osjećaju sigurno i nepobjedivo. Mirna luka u kojoj oni traže utočište kada naiđu na nemirne valove svoga djetinjstva. Međutim, ako promatramo te nemirne vode koje im remete plovidbu njihovih malih barkica, moram još jednom naglasiti da je od presudnog značaja sagledavanje novonastale situacije njihovim očima, a ne našim. Nije to toliko teško ako dozvolimo sebi taj luksuz da na trenutak razmišljamo kao oni, da u tom datom trenutku postanemo opet dijete i vratimo se na čas u djetinjstvo. Također, vrlo je bitno, možda jedna od bitnijih stvari koju želim sada napomenuti, a nisam ranije, je ne odgajati djecu na način na koji su nas odgajali. To su bila neka prošla vremena, gdje je djetinjstvo bilo satkano od prevelike brige, možda često i nepotrebne, u kojem su se djeca puno više družila između sebe i na taj način tražila, borila se i dobivala mjesto u društvu koje ih okružuje. Danas, kako na našim prostorima tako i svuda u svijetu, djetinjstvo je prvenstveno zasnovano na institucionalnom odgoju, tj. u okviru obdaništa, škole ili, u nekim slučajevima, na ekskluzivno kućnom odgoju. Sigurno se slažete da djeca danas ne provode puno vremena igrajući se vani sa svojim vršnjacima. Oni upravo provode previše vremena sa nama odraslima, i na taj način postaju „odrasliji“ ili možda to samo oni tako misle. Ovo je jedna od grešaka koja ima za posljedicu da se djeca počinju poistovjećivati sa nama, ili pravimo od njih naše drugove, te im na taj način oduzimamo magiju onoga što je nekad predstavljalo raskoš odrastanja tj. učenje kroz socijalizaciju sa vršnjacima. Ali, to je svakako naša greška i nama odraslima na dušu. Izgleda da je danas to jednostavno tako, iako ne bi trebalo biti. Ponekad smo u mogućnosti promijeniti tu paradigmu djetinjstva, ali u mnogim slučajevima i nismo. No, dobro. Iako ih uprkos ovim navedenim činjenicama mi pravimo velikima, vrlo je važno naglasiti da koliko god da su zreli ili nezreli za svoj uzrast, oni ne mogu nikad sagledati konflikt našim očima, dok smo mi, s druge strane, u stanju razmišljati kao oni – ako se potrudimo. I tu, u našoj zrelosti, leži sva naša prednost, sva naša snaga koja nam omogućava da im olakšamo njihove slatke muke, da ih razumijemo i da kao odrasli riješimo određeni eskalirani konflikt, da budemo par koraka ispred njih. Naša je logika zasnovana na situacijama koje smo proživjeli kroz život, dok se njihova bazira na logici tog uzrasta. U ovom uzrastu, djeca najviše djeluju u skladu sa svojim potrebama i osjećanjima. Ne kažem da oni ne razmišljaju logično. Čak, nasuprot. Međutim, jednostavno rečeno „oni su samo djeca“.

Zašto ne poslušaš odmah?

Kao što sam već spomenuo u prethodna dva broja, u slučaju eskaliranog konflikta, tj. kada dijete „otvrdoglavi“ ili zauzme svoj stav ili mišljenje, bitno je osvijestiti situaciju prije nego što dijete, i ne znajući, uvedete u nivo verbalnog konflikta. Radi lakšeg razumijevanja ovog teksta, poslužiću se primjerom case scenario prekidanja njihove igre. Svako dijete će vam se usprotiviti kada mu prekinete igru. Naravno, da bi sudjelovali u porodičnoj svakodnevici i uobičajenim ritualima kao što je vrijeme za ručak ili oblačenje prije izlaska sa njima, vrijeme za spavanje itd., igra se mora prekinuti. Ako ste već došli u situaciju da prekinete njihove interese koje su u tom momentu dječji kapital o kojemu sam ranije govorio, a dijete vam se usprotivilo i počelo pružati otpor što predstavlja drugi konfliktni nivo, vrlo je važno uvijek izvesti djecu iz situacije u kojoj se nalaze. Ukoliko ste mu već prekinuli igru, svakako nećete moći proći bez verbalnog sukoba sa njima. Tada je bitno izvesti ih iz tog fizičkog okruženja. Na primjer, vaša djevojčica nije završila sa oblačenjem svoje lutkice i ostao je još samo jedan rukav, morate shvatiti da to nije njena lutkica nego njeno dijete, baš kao što je ona vaše, i ta igra je njena refleksija o njenoj stvarnosti koju vi realizujete svaki dan, tj. ona oponaša sebe što opet znači da oponaša vas. Ona zna da vi sa njom pričate dok je oblačite i da vam ona, koliko-toliko, ne pruža otpor u tome. Njen odnos i njeno očekivanje prema toj lutkici je upravo isti takav kao što vi imate prema njoj. Ona u tom trenutku pruža brigu, ljubav i svu pažnju njenog svijeta i uma toj lutkici, odnosno svome djetetu. Ako ste je već poremetili, premjestite se sa svojim djetetom na drugi kraj sobe. Uočit ćete da se ona svom svojom snagom tj. riječima, plačem i gestikulacijom svoga tijela, pokušava vratiti lutkici. Kada ste je već ubacili u te nemirne valove, izvedite je na obalu, na stranu. Porazgovarajte i obrazložite zašto ste je morali prekinuti. Ona to zaslužuje. Nemojte zaboraviti da se u uzrastu 0-6 godina, njihova fina motorika tek počela razvijati i da su njeni napori oko oblačenja njen maksimum fine motorike za taj uzrast, i ni u jednom trenutku nemojte pomisliti da je to za nju lako. Djeca su mali perfekcionisti i sve dok se ne ostvari njena zamisao ili ideja o tome kako lutka treba izgledati, oblačit će je i skidati bezbroj malih puta. Siguran sam da ste svjedok toga. Mislim da zaslužuju ogromni respekt i pohvale, jer fina motorika se uči, dok je gruba motorika nešto što manje-više dolazi genetski, kao na primjer korištenje velike grupe mišića pri hodanju. Ovo sam morao spomenuti iz razloga da se njihov trud i sva ta uložena energija ne bi uzimala zdravo za gotovo. Ako je vaša djevojčica izvan te situacije tj. gleda nazad u pravcu svoje lutke, to je vaš trenutak za odgoj. Ostavite za koji trenutak brigu da dijete ruča. To je jedna dragocjena situacija i iskoristite je na najbolji mogući odrasli način. Ona će se sama već osjećati uslovljeno da se po svaku cijenu vrati lutkici i bez toga da je vi morate dodatno uslovljavati, potom prijetiti i na kraju kažnjavati prekidajući time njenu igru u potpunosti. Dječji rječnik nije toliko bogat koliko mi mislimo, naravno, zavisno od djeteta do djeteta. Dijete otplovi sa vašim riječima, ali ne tamo gdje vi želite, nego vas jednostavno ne razumije. Koristite više svoje tijelo nego riječi. Vi ste njihovo ogledalo u kojem se oni gledaju, da ne spominjem koliko širok vaš osmjeh izgleda u njihovim očima. Koristite vaše tijelo u pozitivnom smislu ukoliko je konflikt već izbio. Spustite se na razinu njihove visine. Mali trik, koji ih skoro uvijek prevari. Smiješite se i pojasnite svojim tijelom zašto je igra prekinuta. I, naravno, uvijek podebljajte svoj govor tijelom, bogatim rječnikom bez monologa koji traju u nedogled. Ovo je jedan čisti trening vašeg vlastitog strpljenja, ali što ranije počnete hodati neravnim terenom njihovog djetinjstva, svaki vaš naredni korak pretvarat će se u jedan lijepi autoput po kojem ćete prije doći do vašega zajedničkog cilja, tj. porodične harmonije. Dok su u igri, uvijek prilazite djeci sa punim poštovanjem. A prije nego uopšte priđete, napravite strategiju kako ćete prići i prekinuti ih. Ispecite, pa recite. Ako je već sve prošlo kako treba i uspjeli ste izbjeći zadnji nivo konflikta tj. fizički, koji stvara ogroman stres djetetu, smatrajte ovo velikim uspjehom. Sami sebe potapšite po ramenu i osvrnite se na to što ste uradili, jer bi vam ta ista strategija možda i samo možda mogla poslužiti pri sljedećem konfliktu, jer nikad ne znate šta je u njihovim malim glavama i njihovim mislima. Ne usuđujte se da je ne bacite do plafona hvaleći njenu odluku. Iskoristite taj događaj i pozdravite taj konflikt hvaleći i bodreći svoje dijete, jer kao i vi i ona je nešto novo naučila. Spominjite često i nagradite je, kako god vi mislite da treba. Naravno, isto tako i sa dječacima, da njih ne zaboravimo.

Gledajte na dijete kao na tvrđavu koju vi osmišljavate, projektujete i gradite. Što je temelj te krasne građevine jači, svaki naredni sprat je uspravniji, stabilniji i čvršći. Gradite čvrste, jake srednjovjekovne bedeme, a ne kule od karata koje pri svakom naletu vjetra padaju same od sebe. Gradite začarane dvorce u kojim stanuje zmaj. Ko zna? Možda će vam jednog dana trebati da se u njih sklonite kada vrijeme zakuca na vaša vrata. Tada ćete se imati gdje sakriti.

Svako dobro i od srca vam želim uspješno rješavanje konflikata!