Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja
Foto: Majda Turkić

Dragi čitatelju/čitateljice, kakvo je mjesto ovaj Univerzum za tebe? Iza odgovora na pitanje koje Einstein predstavlja kao najvažnije nalazi se jedno drugo, a ono glasi: Da li se osjećam sigurno?

Ovo je fundamentalno pitanje koje sebi postavljamo – ponekad vrlo svjesno, a u većini slučajeva, jer to radimo u svakom momentu, nesvjesno. Njegov odgovor utiče na naše emocionalno stanje, na misli, ponašanje, na međuljudske odnose u kojima učestvujemo – sve u svemu, ono bitno određuje naše psihičko i fizičko funkcioniranje i, u konačnici, naše cjelokupno zdravlje.

Možemo sebe zapitati: da li se osjećam siguran/na u ovom tijelu u kojem živim svoj život, u ovom prostoru u kojem se nalazim, u ovom gradu, ovoj državi, sa ovim ljudima?

Mislim da je najbitnije pitanje koje si ljudski rod može postaviti: “Da li je Univerzum prijateljsko mjesto?“ Ovo je prvo i osnovno pitanje na koje svaki čovjek treba odgovoriti za sebe.

Jer, ako odlučimo da je Univerzum neprijateljsko mjesto, u tom slučaju ćemo iskoristiti svu svoju tehnologiju, sva naša naučna otkrića i naše prirodne resurse da bismo postigli sigurnost i moć tako što ćemo stvoriti veće zidove kako bismo neprijatelja držali podalje od sebe, i jače oružje kako bismo uništili sve to što je neprijateljsko, a ja mislim da dolazimo do tačke gdje je tehnologija toliko moćna da će nam omogućiti ili da se potpuno izoliramo ili da uništimo i sebe u ovom procesu.

Ali ako odlučimo da je Univerzum prijateljsko mjesto, onda ćemo koristiti tehnologiju, naša naučna otkrića i naše prirodne resurse da stvorimo alate i modele koji će pomoći da razumijemo taj Univerzum. U ovom slučaju će moć i sigurnost proizilaziti iz našeg razumijevanja načina na koji Univerzum funkcionira i njegovih motiva.

Einstein

Na kolektivnom nivou odgovor na ovo pitanje utiče na političku klimu, javni diskurs, organizaciju javnih institucija i tretmana koji kao građani dobijamo u njima i na razinu povjerenja i suradnje koju možemo da očekujemo u našim zajednicama. Ovdje možemo pitati: kakve poruke šalju lica koja vidim na televiziji ili susrećem iza šaltera – da li su prijateljska, pozivaju li da se povežem s njima, opustim u njihovom društvu? Glas koji čujem – da li je topao, dobronamjeran?

Cijeli život smo u potrazi i potrebi za sigurnošću. Procjena sigurnosti ili nesigurnosti temelj je našeg doživljaja svijeta, a samim time ona je i odrednica načina na koji djelujemo u svijetu. Manifestira se u interpretaciji svijeta kao “prijateljskog” ili “neprijateljskog”, da posudim Einsteinove fraze.

Polivagalna teorija, o kojoj želim pisati u ovom članku, daje vrlo konkretne, precizne uvide u neurološki program kojim smo opremljeni dolaskom na ovaj svijet i čija je osnovna uloga osigurati naš opstanak. A da bismo preživjeli, u svakom trenu moramo napraviti procjenu da li smo sigurni i da li možemo sebi dozvoliti da se povežemo sa drugima. Procjena sigurnosti ili nesigurnosti izaziva niz neurofizioloških reakcija u našem tijelu. A kada ove reakcije interpretiramo, kada ih imenujemo, one postaju naša psihološka priča, priča o sebi u svijetu.

Polivagalni pristup nas podučava na koji način naša fiziologija i živčani sistem utiču na način na koji mislimo, kako se osjećamo i kako se ponašamo.

Spoznaje koje nudi polivagalna teorija su mi pomogle da bolje i drugačije razumijem sebe i svoje ponašanje – i to u svojoj ulozi psihologinje, majke, supruge, kćerke i građanke ove zemlje. Također mi pomažu u svakodnevnim interakcijama, u razumijevanju reakcija onih koji me okružuju. Sada koristim sasvim drugi vokabular da opišem stanja koja opažam kod sebe ili kod drugih, a taj vokabular želim ovdje podijeliti. Ovaj članak je svojevrstan uvod u “polivagalni” jezik.

Neuronaučna perspektiva – kako mozak i živčani sistem funkcioniraju kada nas je strah

Spoznaje koje smo dobili izučavajući mozak i živčani sistem daju nam sliku dešavanja na neurofiziološkom nivou, unutar nas, kada se osjećamo nesigurno ili sigurno. Kratko ću skicirati te procese fokusirajući se na ulogu koju igra autonomni nervni sistem.

Strah je najjeftinija soba u kući. Radije bih te volio vidjeti da živiš u boljim životnim uvjetima.

Hafiz

Naš autonomni nervni sistem (onaj koji je automatski, bez našeg svjesnog djelovanja) sastoji se od dva ogranka, i to simpatetičkog – onog koji nas stavlja u stanje pripravnosti i mobilizira u slučaju opasnosti, i parasimpatetičkog – onog koji je zadužen za oporavak, odmor nakon mobilizacije. Informacije putuju sistemom kroz tri neurološka puta – simpatetički, te kroz parasimpatetičke ogranke koje čine ventralni i dorsalni vagus. Svaki od navedena tri neurološka puta (simpatetički, ventralni i dorsalni vagus) ima vrlo karakterističan način da odgovori na informacije koje primi.

Foto: Majda Turkić

Tri priče – simpatetička, ventralna i dorsalna

Simpatetička grana autonomnog nervnog sistema putuje sredinom kičmene moždine i sprema nas na mobilizaciju. Simpatikus odgovara na znakove opasnosti tako što okida oslobađanje adrenalina koji nam omogućuje reakciju koju nazivamo “borba ili bijeg”. Kada smo u simpatetičkom modusu, strah nam šapuće na uho i pokreće nas na akciju. U ovom stanju naše srce ubrzano počinje raditi, disanje je kraće i pliće – mobilizirani smo, spremni da se suočimo sa opasnošću ili da joj okrenemo leđa u bijegu. Kada smo u simpatetičkom modusu, svijet doživljavamo kao prijeteći i neke od rečenica koje sebi govorimo su “Moram ovo sad uraditi!” ili “Moram ići odavde, ne mogu vjerovati nikom”. Ovdje iz nas govori glas urgentnosti, osjećamo da moramo djelovati, nešto uraditi čim prije.

Ako smo učestalo u simpatetičkom modusu, onda se vrlo vjerovatno suočavamo sa problemima kao što su: anksioznost, napadi panike, ljutnja, problemi u međuljudskim odnosima, problemi da usmjerimo svoju pažnju na ono što radimo i/ili da dovedemo nešto do kraja. Po pitanju fizičkog zdravlja javljaju se problemi sa spavanjem, visok nivo kolesterola u krvi, problemi sa težinom, glavobolje, kronične tenzije u predjelu vrata i ramena te stomačni problemi.

Druga dva neurološka puta nalaze se u parasimpatetičkom ogranku autonomnog nervnog sistema. Ovdje je glavni protagonist Nervus vagus (lutajući nerv). Ovaj živac ima svoje ishodište u bazi lubanje i putuje u dva smjera: prema dolje – kroz pluća, srce, dijafragmu i stomak, i prema gore gdje se povezuje sa živcima u vratu, grlu, očima i ustima. Vagus djeluje u oba smjera – od mozga nosi informacije prema donjim dijelovima tijela i iz donjih dijelova nosi informacije u mozak.

Vagus se račva u dva bitna dijela: ventralni (prednji) i dorsalni (stražnji). Polivagalna teorija je dobila ime upravo po tome što je njen začetnik, dr. Stephen Porges, diferencirao između ova dva ogranka Vagusa.

Kada se nalazimo u ventralnom modusu osjećamo se sigurno i povezano sa drugim ljudima. Karakteristike ventralnog modusa su reguliran rad srca i uravnoteženo disanje, u stanju smo da percipiramo prijateljska lica, da slušamo i čujemo šta nam se govori. Osjećamo se mirno, sigurno, povezano sa drugima i možemo za sebe reći da smo sretni, aktivni, zainteresovani za okolinu, a svijet doživljavamo kao sigurno, dobro, ugodno mjesto. Kada smo u ventralnom modusu brinemo se za sebe, za svoje fizičko i mentalno zdravlje, ugađamo sebi, organizirani smo, u stanju smo da ispoštujemo dogovore, imamo dobar osjećaj u vezi sebe i onog što radimo. Po pitanju fizičkog zdravlja – dobro spavamo, imamo reguliranu probavu, dobar imunološki sistem, rijetko smo bolesni i osjećamo se dobro u svom tijelu.

Dorsalni (stražnji) vagus postaje aktivan u slučajevima ekstremne opasnosti. Kada drugi pokušaji da izbjegnemo nelagodu/opasnost i riješimo situaciju ne funkcionišu, onda utočište pronađemo u dorsalnom modusu. On nam pomaže da preživimo tako što nas “zamrzne”, kao da više nismo tu, pravimo se da nas nema, kao da smo mrtvi. Na psihološkoj razini osjećamo disocijaciju (fizički smo prisutni, ali psihički nismo), imamo probleme da se sjetimo događaja iz prošlosti, osjećamo se depresivno, izolirano, bez energije. Posljedice za fizičko zdravlje se javljaju u obliku hroničnog umora, stomačnih problema, niskog krvnog pritiska, dijabetisa tipa 2 i dobijanja na težini.

U toku svakodnevnog života stalno se krećemo iz jednog modusa u drugi. Prema polivagalnoj teoriji, uvijek se nalazimo u nekom od ova tri stanja (ili čak mješavini ovih stanja) i fleksibilan nervni sistem u stanju je da se brzo vrati iz simpatetičkog, pobuđenog stanja u ventralno koje je optimalno za naše zdravo psihofizičko funkcionisanje, ili iz dorsalnog u ventralno.

Tako, na primjer, jutros, dok sam vodila sina u vrtić, iznenada je jedan auto zatrubio iza mene, u našoj neposrednoj blizini. U trenutku sam osjetila strah, srce je počelo jako udarati, na tren sam čak prestala disati, čvrsto sam stisnula ruku svoga djeteta i brzo se sklonila na drugu stranu trotoara. Bila sam u simpatetičkom modusu koji mi je omogućio da na jedan prijeteći stimulus brzo reagujem. Nakon par minuta, kada je opasnost prošla, opet sam se vratila u regulisano, ventralno stanje – bila sam opet mirna i u stanju da nastavim razgovor koji sam vodila sa sinom, a koji je bio iznenada prekinut prijetećim trubljenjem.

Ukoliko smo u ventralnom modusu (opušteni, mirni, društveni) i osjetimo neku opasnost, onda bivamo “izbačeni” iz ventralnog u simpatetički modus – on nam omogućava da odgovorimo na opasnost tako što nešto poduzmemo. Kad otklonimo opasnost, možemo se opet vratiti u ventralno stanje, što sam ilustrirala na svom primjeru od jutros.

Međutim, postoje situacije u kojima je opasnost isuviše velika i nismo u mogućnosti da je izbjegnemo. U takvim slučajevima možemo završiti u dorsalnom stanju koje je obilježeno u svom najekstremnijem obliku imobilizacijom. Ovo zatvaranje nam omogućava da preživimo. Ovakvi ekstremni odgovori se dešavaju kod ljudi koji prođu kroz traumatična iskustva. U ovakvim slučajevima, put nazad do ventralnog stanja – ponovne povezanosti sa drugim ljudima, osjećaja sigurnosti sa sobom i svojim tijelom i sa svojom okolinom – dugačak je i bolan.

Foto: Majda Turkić

Tumačiti ponašanje djece, psihičke poremećaje i društvo kroz polivagalnu teoriju – jesmo li regulirani?

Vrlo značajna promjena se desi kada ljudsko ponašanje ne posmatramo isključivo kao intenciono nego kroz (neuro)fiziološke procese. Šta pod tim podrazumijevam? Na primjer, cijeli obrazovni i odgojni sistem zasnovan je na ideologiji da djecu treba disciplinirati i kažnjavati za njihovo ponašanje jer je ono namjerno/intenciono. Uzmimo kao primjer nemirno dijete, ono koje ne sluša instrukcije roditelja/nastavnika. U većini slučajeva kada posmatramo ovakvo ponašanje, dolazimo do zaključka da dijete ne želi da sluša te zaključujemo da ga treba kazniti, disciplinirati. Želimo uticati, korigirati ponašanje djeteta. Cijeli sistem obrazovanja, a i odgoja, u velikom broju slučajeva usredotočen je na reguliranje ponašanja. Zaokret koji nudi polivagalna teorija u interpretaciji djetetovog ponašanja je radikalan. A kroz polivagalnu optiku gledajući, djetetovo ponašanje ćemo ovako interpretirati:

  • Djetetov nervni sistem je disreguliran (umjesto: Dijete je bezobrazno, namjerno ne želi slušati);
  • Kada je dijete u ovom stanju, njegov prioritet nije da me sluša nego da bude na oprezu da ga nešto ne iznenadi (štaviše, kada se osjećamo u opasnosti, čujemo drugačije – tad čujemo zvukove niže frekvencije, pozadinske zvukove, dok smo manje prijemčivi za ljudski glas koji je tad “utišan”);
  • Ono što ja mogu ponuditi jeste da ostanem regulirana – da odašiljem poruku da sam smirena i sigurna (da od mene ne dolazi prijetnja). Na ovaj način ja nudim mogućnost ko-regulacije, pomažem da moj smireni živčani sistem smiri drugi živčani sistem jer će on prepoznati poruku koju mu šaljem (programiran je da to učini).

U ovom procesu je ključno da odrasla osoba može ostati regulirana, a to znači smirena, prisutna na način kojim odašilje poruku “ovdje sam, sigurna sam za tebe, od mene ti ne prijeti opasnost”, te svjesna svojih emocija i svoje odgovornosti da bude regulirana jer jedino tako može pomoći djetetu da pronađe način da se nosi sa zastrašujuće intenzivnim emocijama. Potrebni smo jedni drugima jer sigurnost tražimo kroz povezivanje sa drugim ljudima.

Psihološki poremećaji kao odgovor autonomnog nervnog sistema na opasnost

Polivagalna teorija nudi svježi, nepatologizirajući, usudila bih se reći oslobađajući i osnažujući pristup onome što još uvijek tretiramo kao psihološke poremećaje. Tradicionalne terapije imaju svoje težište na tretiranju simptoma kao što su, na primjer, depresija, anksioznost, ovisnost, a rijetko zadiru u fundamentalni problem koji stoji iza ovih fenomena, a to je fiziološka regulacija, tj. disregulacija koja je u pozadini svakog od ovih poremećaja.

Polivagalna teorija tretira ove ’poremećaje’ kao prilagodbe, kao najbolji mogući odgovor našeg autonomnog nervnog sistema na različite događaje i doživljaje. Ova biološka prilagodba ima svoju bitnu ulogu: omogućava nam da preživimo.

Pri tome je bitno naglasiti da način na koji naše tijelo doživljava nešto kao opasnost i prijetnju za opstanak uopće ne mora biti povezan sa samom prirodom okidača. Tako, na primjer, djetetov autonomni sistem može reagirati na školsku okolinu u kojoj je stalno pod pritiskom da dobije dobru ocjenu, okolinu u kojoj je stalno ocjenjivano. Ovo može biti okidač osjećaja opasnosti i samim tim rezultirati opštim osjećajem nesigurnosti i ugroženosti. Kod kuće, na primjer, stalna kritika, sarkastični komentari roditelja (nije neophodno fizičko nasilje) mogu biti razlog alarmnog stanja kod djeteta.

Kroz optiku polivagalne teorije, depresija nije zbir različitih simptoma – tuge, ahedonije (nemogućnosti uživanja u stvarima/iskustvima koja su nam nekad pričinjavala radost i zadovoljstvo), negativne slike samih sebe – nego je nervni sistem u takozvanom dorsalnom modusu – modusu zatvaranja, izoliranosti, zamrznutosti. A ovo zatvaranje je najbolji mogući odgovor tog nervnog sistema na okolnosti u kojima se našao.

Ova paradigma je u potpunosti različita od dosadašnje čiji je fokus na nefunkcionalnosti, bolesti, simptomima. Kada posmatramo depresiju kao iracionalnu tugu i bespotrebnu patnju, stigmatiziramo ljude, oduzimamo im snagu koju imaju, a imaju je jer su s razlogom razvili depresiju, jer su preživjeli i prilagodili se na najbolji mogući način.

Foto: Majda Turkić

Jesmo li kao društvo regulirani?

Situacija u BiH može se posmatrati i analizirati kroz prizmu polivagalne teorije i ljudske potrebe za sigurnošću i povezanošću. Kada slušamo i promatramo javni diskurs ili kada smo svjedoci različitih reakcija sugrađana/ki koje nas uznemire, možemo sebi postaviti pitanje: Kakvu poruku šalju ovi nervni sistemi? Da li su regulirani (u ventralnom modusu), pozivaju li da se povežem sa njima, odašilju li “dobre” signale ili to ne čine? Da li su ove reakcije iz sigurnog mjesta, povezanog sa samim sobom? Kako se osjećam kada slušam/posmatram ovu osobu? Da li imam osjećaj da sam sigurna ili ne?

Možda ćemo zaključiti da smo kao društvo zarobljeni u simpatetičkom modusu, u stanju pripravnosti, “borbe ili bijega”. U ovakvom stanju stalno bismo nešto da uradimo, ali nismo u stanju da to nešto dovedemo do kraja. Ili ćemo možda zaključiti da se nalazimo u dorsalnom stanju – zamrznuti, bespomoćni, usamljeni, odsječeni od drugih. Šta god da zaključimo, bitna karakteristika ova dva stanja su rigidni, repetitivni obrasci razmišljanja i ponašanja, samoizolacija pod motom “ja protiv ostatka svijeta” ili “ja, sam/a na svijetu”.

Ovdje mi se javlja jedna asocijacija, a u vezi sa parabolom o paklu i raju. Koja je razlika između njih? U paklu se nalazi dugačak sto sa bogatom trpezom – najukusnija jela, dezerti, najegzotičnije voće. Oko stola sjede ljudi koji na raspolaganju imaju velike kašike, noževe i vilice koje jedva mogu držati u rukama, ali svako njima pokušava staviti hranu u usta. Bezuspješno. Svako je gladan pored tolikog izobilja. U raju je potpuno isti kontekst: bogata trpeza, veliki pribor za jelo, samo što, za razliku od pakla, ovdje ljudi ne pokušavaju sebe nahraniti, nego svojim priborom hrane onog tko sjedi preko puta.

Na ovom mjestu vrijeme je da se vratim pitanju s početka ovog članka: da li je Univerzum prijateljsko ili neprijateljsko mjesto?

Moj odgovor bi bio: zavisi. Kao u paraboli o raju i paklu, razlika između prijateljskog i neprijateljskog univerzuma čini se da je u načinu na koji smo tu jedni za druge, koliko pružamo ruke jedni drugima, podržavamo ili, polivagalnim jezikom, koliko reguliramo jedni druge. Jer jedno je sigurno: subjektivni osjećaj sigurnosti, a samim time i naše psihičko i fizičko zdravlje, u vezi su sa osjećajem sigurne povezanosti sa drugim ljudskim bićima.

Iskra Tabaković Hasić, psihologinja

Iskra Tabaković Hasić je psihologinja (mag. kliničke psihologije), IIN Health Coach, instruktorica Shinrin Yoku, mindfulness učiteljica u edukaciji (Tara Brach i Jack Kornfield program Mindfulness Meditation Teacher Certification Program) i edukantica u tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji (CIR Zagreb).

Predaje na International University of Sarajevo (IUS), vodi Biophilia psihološko savjetovanje i inicijatorica je prvog polivagalno informiranog projekta u regiji Male oaze ljubavi i sigurnosti koji se sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule i vrtiću Montessori Kindergarden Sarajevo. Možete je pronaći na Instagramu i na web stranici www.iskratabakovic.com.