Iskra Tabaković Hasić: Pretvaranje zlata u olovo – razumijevanje dalekosežnih posljedica negativnih ranih životnih iskustava

Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja

Jedna od najbitnijih studija koja je pružila uvid u dalekosežne posljedice ranih životnih iskustava na čovjekovo psihičko i fizičko zdravlje započela je kao program za tretiranje pretilosti 1985. godine u San Diegu. Dr. Vincent Felitti, koji je tada bio šef Odjela preventivne medicine u bolnici „Kaiser Permanente“ u San Diegu, bio je zbunjen visokom stopom napuštanja programa koji je imao za cilj pomoći ljudima da smršaju.

Pažnju mu je privuklo to što su program napuštali upravo oni polaznici koji su uspješno gubili kilograme, da bi ih nakon odustajanja opet povratili.

Zbog čega? Ovo pitanje bilo je okidač za ono što će postati „ACE sudija“ (Adverse Childhood Experiences study) ili Studija o negativnim iskustvima u djetinjstvu – jedna od najopsežnijih studija iz oblasti javnog zdravstva sa čak 17.000 učesnika koja je trajala 25 godina. Baš kao i mnogobrojna druga „otkrića“, uvidi su i ovdje došli, takoreći, sasvim slučajno.

Obrnuta alhemija: Pretvaranje zlata u olovo

Za vrijeme intervjua sa jednom učesnicom, Felitti je napravio grešku i umjesto da pita koliko ste imali kila kada ste prvi put bili seksualno aktivni, upitao je: Koliko ste imali godina kada ste prvi put bili seksualno aktivni?

Odgovor, koji je dobio kroz plač osobe koja mu je sjedila preko puta, bio je: „Četiri godine“.

Nakon nekoliko dana, njegove kolege prijavili su da su se i oni u intervjuima susreli sa sličnim slučajevima zlostavljanja u djetinjstvu.[1]

Zaključak do kojeg će Felitti i saradnici doći bio je da za ove ljude problem uopće nisu predstavljali njihovi kilogrami. Hrana je bila način da zaborave, potisnu negativne emocije vezane za iskustva koja su proživjeli. Višak kilograma, štaviše, bio je štit iza kojeg su se mogli sakrivati od neželjene pažnje i pogleda.

Ovi nalazi ponukali su tim da postave više pitanja o iskustvima iz ranog djetinjstva.

Tako je 1995. godine rođena ACE studija koja je omogućila sastavljanje liste negativnih iskustava koja se, ukoliko ih osoba doživi u ranoj dobi, vrlo često kasnije negativno odražavaju na cjelokupno zdravstveno stanje odrasle osobe.

Na listi koju su Felitti i tim sastavili nalaze se ova iskustva:

Zlostavljanje: fizičko, emocionalno, seksualno; zanemarivanje: fizičko, emocionalno; disfunkcionalno porodično okruženje: mentalna bolest jednog/oba roditelja, fizičko nasilje nad majkom, razvod, zloupotreba psihoaktivnih supstanci i roditelj koji je u sukobu sa zakonom/u zatvoru.

Ovakva iskustva za vrijeme djetinjstva doprinose da se djetetov potencijal – blago, zlato koje dijete jeste kada dođe na ovaj svijet – pretvori u olovo – u niz bolesti, poteškoća i problematičnih ponašanja sa kojima se mora nositi kao odrasla osoba.

Na jednu stranu, ACE studija je utvrdila da ovakva traumatična iskustva u ranoj dobi znatno utiču na povećanje rizika od različitih bolesti kod odrasle osobe. Tako su na listi oboljenja sa kojim su se pogođeni borili našli depresija, ovisnosti, poteškoće u međuljudskim odnosima i ostvarivanju veza, kardiovaskularna oboljenja, dijabetes.

Što je više negativnih iskustava osoba imala, to su bili veći rizici od kroničnih bolesti i veći su izgledi bili da osoba puši, ima problema sa alkoholom i različitim drugim psihoaktivnim supstancama.

Na drugu stranu, kroz ovo istraživanje stekli smo bitan uvid u statistiku: negativna iskustva u ranom djetinjstvu, nažalost, mnogo su učestalija nego što to inače mislimo.

Tako su dva ispitanika od tri proživjela jednu od gore navedenih situacija, jedna osoba od pet imala je dva ili tri negativna iskustva, a jedna osoba od osam morala se u toku svoga odrastanja suočavati sa četiri ili više traumatičnih iskustava i teških životnih okolnosti.

Trauma kao životna činjenica, ali ne i doživotna presuda

Na ovom mjestu bitno je pomenuti da postoji dovoljno pojedinaca koji uspiju iznaći način da bez većih zdravstvenih i socijalnih problema žive svoj život, unatoč traumatičnim iskustvima i teškim uvjetima odrastanja. Mnogobrojna istraživanja iz oblasti rezilijencije i neuroplastičnosti govore u prilog shvatanju da ljudski organizam ima izuzetnu sposobnost prilagođavanja, te ozdravljenja i iscjeljenja.

Bitno je podizati svijest da negativne posljedice koje ovakva rana negativna iskustva vrlo često imaju na pojedinca (u obliku razvojne traume) mogu i trebaju se obraditi kroz individualnu terapiju. Trauma i posljedični zdravstveni problemi nisu doživotna presuda, kako je to rekao Peter Levine, vodeći stručnjak za traumu. Kroz terapijski proces i siguran odnos sa terapeutkinjom, osoba stiče iskustvo i znanja te usvaja „alate“ koji omogućavaju integraciju ovih iskustava u vlastitu životnu priču i to na način koji ponovo uspostavlja mentalno i fizičko zdravlje!

Ulagati u rani rast i razvoj

Na institucionalnom nivou poznavanje ACE studije i njenih rezultata može biti dobar okvir za razmatranje i planiranje informiranih politika javnog zdravstva, a također i obrazovno-odgojnih politika.[2] James Heckman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2000. godine, posvetio je svoju cjelokupnu karijeru inzistirajući na ekonomskom ulaganju u rani rast i razvoj. Ovim putem se osnažuju djeca, ali i porodice i zajednice u kojima dijete raste i razvija se. Heckman je utvrdio da se jedan dolar uložen u ovo razdoblje u kasnijoj dobi tri puta vraća društvu jer se preveniraju zdravstveni i socijalni problemi koji nastaju kada dozvolimo da dođe do uvjeta unutar porodica koji pogoduju negativnim iskustvima.

[1] Ovi nalazi ne podrazumijevaju da su sve osobe koje imaju problem sa pretilošću doživjele traumatična iskustva u djetinjstvu!

[2] U regiji je UNICEF sproveo ACE studiju za Srbiju Studija negativnih iskustava u detinjstvu – Istraživanje o negativnim iskustvima u detinjstvu u Srbiji.