Piše i ilustruje: Irena Sladoje, umjetnica
Tu sam. Stigla sam. Smještam se u malu hotelsku sobu u malom bavarskom gradiću. Otvaram vrata. Odmah sa lijeve strane, isto tako malo kupatilo, potom ormar, pogađate, mali. Konačno, ulazim u sobičak sa jednim, ne baš standardnim krevetom. Nije to ni francuski ležaj, niti krevet za jednu osobu. Ako već moram da preciziram, to je krevet za jednu i po osobu. Hm, nije loše. Štaviše, super je, mrmljam sebi u bradu dok sjedim na rubu kreveta cimajući se gore dole, isprobavajući njegovu udobnost. Ok. Sad mogu da ukrcam stvari. Krenem tako da ubacujem kofere, jedan po jedan. Već zabrinuto konstatujem da imam problem. Imam previše stvari. Nakon što sam ugurala cijeli svoj život u taj sobičak, obećam sebi da ću se kasnije pozabaviti time. Sjetim se francuske umjetnice Sophie Calle i njenog umjetničkog projekta. Neko vrijeme je radila kao sobarica u jednom hotelu i krišom fotografisala, zapisivala, pravila svojevrsne profile ljudi koji stanuju u sobama. Jednom riječju, špijunirala ih. Pitam se, šta bi Sophie rekla na osnovu moje sobe? Kakav bi dojam ostavila na nju da ugleda moje goleme kofere i brdo stvari razbacanih svuda po sobi? Da li bih joj bila dosadna ili bi tu bilo materijala za istraživanje? Ok. Sad je još prerano, ali kasnije, poslije dva, tri mjeseca, nakon što se smjestim, nakon što se opustim. Tada mi padne na pamet ideja. Mijenjaću svoje navike. Zamišljam da je Sophie moja sobarica i da je ja zavaravam. Svidjela mi se ta ideja. Jako. To ćemo za početak, rekoh sebi, biće ovo zanimljivo putovanje. Prilazim prozoru i bacim pogled napolje. Lijepo je, pomislim, ali, dosadno. Nagledala sam se ovoga već. Moraću nešto smisliti povodom toga. Odlazim pod tuš. Oblačim bijeli hotelski bade mantil i bacam se na krevet. Zadovoljno konstantujem da je udoban. Inače, soba je obična, namještaj dotrajao, zavjese teške i izblijedijele… Sve u svemu jadno. Umorna sam. Sklapam oči i tonem u san.
Ujutru sam se probudila dezorijentisana. Trebalo mi je malo vremena da skontam gdje sam. Ah, da. Hotel. Tu sada stanujem. Danas imam puno posla. Prvo moram odraditi osam sati za druge, onda ću se posvetiti sebi. Oblačim se vadeći nasumice stvari iz kofera. Bacam po krevetu gomilu odjeće. Konačno pronalazim nekoliko stvarčica koje mogu proći. Nešto pretjerano. Već imam iskustva. Uvijek po raznim selendrama biram nešto pretjerano. Volim da ih šokiram. Došla sam u selo čarapa i gumenih papuča. Tja, njih šokira uredna bijela košulja. Dok izlazim iz sobe stavljam na glavu omiljeni, isto tako pretjerani, hand made šešir. Osvrćući se pogledom obuhvatim nered koji ostavljam iza sebe. Smijem se u sebi i zamišljam Sophie Calle kako fotografiše razbacane stvari.
Sedamnaest sati i pet minuta. Posao je završen. Hotel je nedaleko od posla. Srećom. Ne moram da se smaram dugim vožnjama. Otvaram vrata sobe i umorno konstatujem da nemam snage da se uhvatim u koštac sa stvarima razbacanim po krevetu. Obuhvatim ih rukama i onako, u gomilama, ubacujem u ormar. Na kraju jedva uspijevam da zatvorim vrata ormara, potpomažući se i rukama i nogama. Dobro. Uzdahnem. Barem se doima čisto. Tuširam se, oblačim i silazim na večeru.
U restoranu izbjegavam ljude. Biram sto za dvoje u zabačenom ćošku. Nakon što sam naručila, posmatram goste. Uskoro gubim interes i uzimam telefon. Dosađujući se skrolam po telefonu. Tada mi padne jedna zamisao na pamet. Počela sam da guglam kako se namještaju kreveti u različitim hotelima po cijelom svijetu. Tražim one luksuzne. Utom, stiže i večera. Nisam ni primijetila od uzbuđenja da sam već završila s jelom. Ispila sam do kraja svoje vino i žureći se vratila u svoju malu hotelsku sobu.
S vrata sam počela da namještam krevet. Na mobitelu je stajala otvorena slika hotela sa pet zvjezdica u Budimpešti. Hotel Anantara New York Palace Budapest. Trebalo mi je sat vremena da sve zategnem kao na slici. Svaki nabor, svaku faltnu, sve jastučiće pod određenim uglom… na kraju sam zadovoljno sjela preko puta i posmatrala krevet. Sigurno pet minuta. Konačno sam, pomalo umorna, skinula sve sa sebe, obukla bijeli bade mantil, i zamislila da je frotir debeo, mekan i nježan. Prišla sam prozoru i razmaknula debele stare zastore. Ispred mene Budimpešta. Svjetluca se u noći. Već je kasno, ali grad vrvi od ljudi. U daljini se zlati vrh katedrale. Sa mog prozora se ne vidi rijeka, ali ja je osjećam. Tačno čujem kako huči. Obožavam gradove. Obožavam velike gradove na velikim rijekama. Pada snijeg. Sve je tako svečano bijelo. Niz ulicu vidim grupu mladih ljudi u izlasku. Petak je veče. Smiju se i galame. Dvije djevojke se drže jedna za drugu da se ne okliznu u visokim potpeticama. Jedna od njih se pridržava za zid zgrade. Vrište i kikoću se istovremeno. Smiješim se dok ih posmatram. Na drugoj strani ulice, starija žena šeta svoga psa. On veselo skače po snijegu, ne mareći što mu se grudve snijega hvataju za njegovu dugu dlaku. Svi psi vole snijeg, mislim u sebi dok ga posmatram kako se bacaka lijevo desno. U daljini se čuje sirena. Hitna pomoć. Projurila je, tačno ispod mog prozora, velikom brzinom kroz noć. Možda neko umire u ovoj lijepoj noći, u ovom lijepom gradu. Ili se, možda, novi život rađa. Neka bude ovo drugo. Zamišljam mladog muškarca kako mu zvoni telefon i obavještavaju ga da mu se žena porodila u kolima hitne pomoći. „Dobili ste zdravu djevojčicu, tri kilograma i dvjesto grama. Čestitamo!“ Ostaviću mladog tatu da se raduje, a ja ću nastaviti dalje da posmatram grad koji se veličanstveno pružio preda mnom. Sada već padaju krpe od snijega i grad polako ulazi u san. Uranja u tišinu, onu gradsku. Sipam kiselu vodu u čašu za šampanjac. Zaboravila sam napomenuti da najmanje tri moja kofera sadrže stvari poput čaša, svijećnjaka, knjiga, vazni za cvijeće i kojekakvih drugih stvari koje nisu baš karakteristične za jednu hotelsku sobu. U jednom ćošku se već smjestila tamno ljubičasta plišana skulptura ženske biste. Ispijam kiselu kao šampanjac i puštam Budimpeštu da spusti svoje zavjese preda mnom. Prije spavanja namještam novu scenografiju za Sophie. Umorna sam ali i sretna, kao i uvijek kad se vratim sa putovanja.
Prošlo je već dva mjeseca od kada živim u maloj hotelskoj sobi. Svaku noć negdje putujem. Do sada sam boravila po mnogim svjetskim hotelima i imala najljepši pogled na: Pariz, London, Prag, Berlin… Na ulaznim vratima sobe, s unutrašnje strane, nalazi se zakačen pikado. Na jednom zidu imam zalijepljenu listu sa gradovima i njihove redne brojeve. Svako veče gađam strelicom pikado i tako odaberem grad u koji ću da putujem. Za večerom biram hotel i istražujem najveće znamenitosti u zadatom gradu. Po povratku u sobu obavim već uhodanu rutinu namještanja kreveta, identično krevetu u hotelu u koji sam se te noći smjestila u zadatom gradu. Razmaknem zavjese i, voila, putovanje može da počne. Moja soba je u međuvremenu postala jedan veliki walk in ormar. Oduvijek sam maštala da ga imam. Mala soba, veliki ormar. Svuda oko kreveta se nalaze stalci s točkovima, baš kao u radnjama i na njima garderoba. Krevet je u sredini, svuda okolo stalci. Da bih došla do kreveta, moram da razgrnem stalak sa kaputima i onaj sa haljinama, uvučem se nekako na kant i legnem. Samo kada putujem sve stalke odguram na jednu stranu sobe. Ritualno odaberem čašu za šampanjac ili neko vino, sve zavisi gdje putujem. Recimo, kad sam putovala u Prag, natočila sam sebi veliku kriglu piva. Danas sam pomalo zbunjena. Pikado strelica se zabila u broj osam, u okvir koji se množi sa tri. Znači, broj dvadeset četiri. Znači, Sarajevo. Malo, na trenutak, oklijevam. Ipak, duboko udahnem i razmaknem zavjese.
U hotelu sam City. Znam kako krevet izgleda napamet, pa nije bilo potrebno unaprijed da guglam. Ulica Mula Mustafe Bašeskije. Prozor gleda na ulaz u zgradu na adresi broj pet. Na prozorima u stanu preko puta nema zavjesa. Sve se vidi. Primakla sam udobnu hotelsku fotelju prozoru i posmatram. Zgrada, austrougarska gradnja. Svijetlo plavi zidovi, isti takvi plafoni. Bijela kuhinja i iznad vrata koje vode u hodnik, zakačena dugačka plava neonka, neobični crni pod sa oslikanim velikim cvjetovima po podu. Lijevo, dnevni boravak. Ogromna retro komoda sa ogledalom. Na njoj poredane kristalne čaše i raznorazna pića. Vatra gori u kaminu. Do plafona visoka polica sa knjigama. Bogato okićena jelka svjetluca u ćošku, oko nje raznobojni baloni razbacani po podu. Petrolej plava i zelena plišana sofa na debelom miš sivom tepihu u koji noga upada…Lijepo je. U stanu: muškarac, žena i dječak od četiri godine. Napolju snijeg. Pravi. Onakav kakav samo u Sarajevu pada. Veselo je. Koncert, koji obično bude kod Vječne vatre pomjeren je na Marijin Dvor. Nije pretjerano bučno. Ona vadi teleće pečenje sa krompirićima iz rerne, na stolu pogača već stoji pečena, meza, razne đakonije, vino, svijeće i cvijeće. Veseli su. Uskoro dolaze, jedan po jedan ili više njih odjednom, gosti. Atmosfera se polako zakuhava. Svira se gitara, pjevaju, djeca trče po stanu. Smiješni su. Natočila sam sebi još jednu čašu vina. Crveno. Neki Cabernet Sauvignon koji sam kupila još kad sam zadnji put bila u Sarajevu. Biram najljepšu čašu koju imam i polako sipam. Posmatram ih tako satima. Spremaju se da izađu, izgleda. Biće da idu na koncert. Oblače na sebe kapute, kape, rukavice… Jedan je sat prije ponoći. Ona na sebi ima neki smiješni crni kimono sa crvenim cvjetovima, prebačen preko crne rolke i farmerica, također crnih. Navlači na sebe za broj veći kaput i na glavu stavlja krznenu šubaru sa gumom preko ušiju. Izlaze užurbano i galameći iz kuće. Iznenada, ona se okrenu i priđe velikom kuhinjskom prozoru. Stoji i zuri. Gleda me. Ona me vidi! Ja to znam. Ja to osjetim. Gleda me, kao što i ja gledam nju. Buljimo tako jedna u drugu nekoliko trenutaka. Potom se ona okrenu i krenu ka izlaznim vratima, na sekundu zastade, vrati se, mahnu mi i ode. Nije me prepoznala.
Navučem zavjesu umorna malo više nego inače kada se vratim sa nekog putovanja. Vratim stalke oko kreveta i uvučem se u njega. Dugo nijemo zurim u plafon. Pola sata. Dva sata. Samo tako gledam. I ne pomišljam da spavam. Ujutro, nakon probdjevene noći, razmišljam o Sophie Calle. Kako li bi me ona utefterila u svoju konceptualnu knjižicu? Kao haotičnu? Normalnu? Ludu, u glavi nesređenu? Dosadnu, zanimljivu, komplikovanu, prostu ko pasulj, sretnu, nesretnu… Ili samo jednostavno u notesu skoro pa prazan list, na kojem piše: Soba br. 205. Žena-ormar.
O autorici:
Rođena u malom srednjobosanskom gradiću, ljeta gospodnjeg 1976. To da joj je mamu porodio doktor crnac sa Mauricijusa, smatra najzanimljivijim dijelom svoje biografije. Živi i radi gdje je vjetar odnese, a obično je nosa po raznim zabitima, našim i onim tuđim, svjetskim.
Radi i živi jer su je naučili da tako treba. Piše i bavi se umjetnošću, zato što mora.