Piše i ilustruje: Irena Sladoje, umjetnica

Sigurna sam da se to svima dešava. To, google zamajavanje. Ili sam možda ja jedina? Ma, neee. Nisam, tj. nadam se da nisam. Znaš, ono, kad ukucaš jednu riječ ili par slova a dole izađu sugestije? I ti se upecaš. Tipa, ukucaš riječ „kako“ a ispod izleti: „Kako se kiseli kupus?“, kao što se meni zimus desilo. I onda sebe uhvatiš kako čitaš o tome kako se kiseli kupus i pritom potpuno zaboraviš šta si zapravo prethodno googlala. I ne samo da čitaš, već uveliko razmišljaš da bi baš ove godine mogla da ukiseliš, makar jedno malo plastično bure kiselog kupusa. Ionako svake godine dijete plače za sarmom, a ja se svaki put vadim na to da u švapskim radnjama prodaju samo ribani kupus i to još presladak, jer dodaju šećer. Iako svi naši ljudi ovdje tvrde da se čitave glavice kupusa, one što su se ubile za sarmu, mogu kupiti kod Rusa, ja taj kupus ne nađoh. Doduše, samo sam jednom uključila GPS i uputila se kod tog Rusa, u malu radnjicu u kojoj se, između ostalog, mogu pronaći i neki naši proizvodi, i vidno razočarana zatečenim asortimanom robe nisam se više upuštala u tu avanturu. Kad kažem naši, mislim na ljude iz bivše nam zemlje i proizvode iz, također, bivše nam zemlje. Od Vegete, Cedevite, Plazme, do makedonskog ajvara. I, naravno, glavice kiselog kupusa. Kupus može biti bilo čiji, naši ljudi ne biraju, jer naši ljudi vole da jedu sarmu. Ovdje smo svi naši. Tu postojimo mi i oni. Nema drugih podjela. Hm.

Dosta je bilo! Nema više izgovora! Ove zime moje dijete ima da jede sarmu! Kažem sebi, ničim izazvano, jer je dijete već odavno prestalo da pita. Sigurna sam da je zaboravio kako sarma izgleda. No, dobro. Napravim sebi na brzinu kafu i prionem na posao. Za početak, prvo moram da nađem bure. Ono plastično. Neko manje ću izabrati, da nam sarma ne počne izlaziti na uši, a i da je zgodno za balkon. Nakon što pronalazim adekvatno burence bez razmišljanja ga dodajem u korpu. Jedan klik i gotovo. Dostava za dva dana. Super. Plješćem dlanovima, sama sa sobom. To smo riješili. A sada recept. Ukucavam, naravno, najbolji recepti za kiseljenje kupusa. Izlazi sto šezdeset najboljih recepata. I ja, kao neki stručnjak za kiseljenje kupusa, biram najbolji od najboljih. Potrajalo je. Moram priznati da nije bilo lako. Ali, i to sam riješila. Ukućane ushićeno obavijestih o „svojoj“ genijalnoj ideji, mada sumnjam da me je iko zapravo čuo jer, također, googlaju. Dalje ukucavam u pretraživač: kako se bira, htjedoh napisati kupus, ali iskoči mi: „Kako se bira Papa?“ I ja, naravno, kliknem. Sve što sam znala prije o tome je da puštaju nekakav dim. Nije zgoreg da saznam još ponešto, rekoh sebi, i prionem na čitanje. Okej. Znači formira se nekakva konklava, broj kardinala u konklavi, onih koji mogu glasati je sto dvadeset, a od 1975. godine kardinalima preko osamdeset godina je zabranjeno glasati. Sve nadzire, odnosno glavnu ulogu ima kardinal poznat kao „Camerlengo“. Glasanje se odvija u tajnosti, dva puta ujutro, dva puta uvečer, bla, bla, bla…Već mi je previše. Uporno tražim dio sa dimom. Aha, evo ga! Crni dim znači da nije izabran, bijeli da jeste. Huh. Dobro. To sam već i znala. Skratim ja to, pa scrollam malo brže do kraja i završim čitanje. Prije nego se vratim kupusu, bacim pogled još jednom na ponuđenu sugestiju odmah ispod pape, a tamo piše: „Kako se biraju delegati za Dom naroda u FBiH?“ Krenem da kliknem i negdje na pola mi prst ostane u zraku. Umjesto da otvorim tekst, pronađem narudžbu za plastično bure i storniram kupovinu. Odmah potom odem u kupatilo i brzom brzinom se bacim pod hladan tuš.

Irena Sladoje, umjetnica

O autorici:

Rođena u malom srednjobosanskom gradiću, ljeta gospodnjeg 1976. To da joj je mamu porodio doktor crnac sa Mauricijusa, smatra najzanimljivijim dijelom svoje biografije. Živi i radi gdje je vjetar odnese, a obično je nosa po raznim zabitima, našim i onim tuđim, svjetskim.

Radi i živi jer su je naučili da tako treba. Piše i bavi se umjetnošću, zato što mora.