Zvanična strategija očuvanja spomenika revoluciji na našim prostorima nepopularno je pitanje u današnjoj revizionističkoj zbilji, stoga su inicijative za njihov spas od zaborava i propadanja prepuštene pojedincima. Nevelikoj ali moćnoj armiji njih pridružila se Imelda Ramović sa svojim projektom U spomen spomenicima.
Piše: Tamara Zablocki
Modernizam socijalističkog perioda na prostoru bivše Jugoslavije ostavio je na teritoriju cijele nekadašnje zemlje spomeničku baštinu iznimne vrijednosti. Monumentalni spomenici revoluciji koje su šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina oblikovali najpriznatiji umjetnici tog vremena, poput Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Miodraga Živkovića i Bogdana Bogdanovića – potonji se iz grupe, doduše, izdvaja drugačijim, vlastitim arhitektonskim jezikom – postavljani su u prirodni ambijent na poprištima važnih bitaka iz Drugog svjetskog rata ili masovnih pokolja civila, apstraktnim jezikom zagovarajući univerzalne vrijednosti potrebne za utiranje puta ka boljoj budućnosti: zajedništvo ljudi različitog etničkog i religijskog porijekla, bratstvo, jedinstvo.
Ujedinjujuće poruke koje su simbolički odašiljali devedesetih obezbijedile su im prezir nacionalističkih vračeva i njihovih mnogobrojnih sljedbenika. Skrnavljeni su ispisivanjem fašističkih simbola, uništavani planski, miniranjem, a višegodišnjim naporima poslijeratnih revizionističkih vlastodržaca zapušteni, prešućivani i zaboravljeni – dovoljno je pogledati nama bliske primjere Partizanskog groblja u Mostaru Bogdana Bogdanovića ili Spomen-parka Vraca u Sarajevu. Ako nisu, poput spomenika na Makljenu, u Kninu, Korenici, selima Košute i Kamenska, dignuti u zrak ili doživjeli da uz njih niču vjerski objekti ili čak fašističke spomen-ploče, dočekala ih je sudbina plijena lovaca na sekundarne sirovine. Na mjestima pojedinih od njih danas više nema ničega.
Sjećanje na spomenike socijalističkog modernizma posljednjih godina nastoje sačuvati brojni istraživači i istraživačice, fotografi i fotografkinje, umjetnici i umjetnice koji svojim projektima podsjećaju na neželjenu baštinu koju bi valjalo obnoviti, izučavati i spasiti od konačne smrti. Jedan od takvih projekata serija je plakata s ilustracijama spomenika, rad bosanskohercegovačke grafičke dizajnerice sa zagrebačkom adresom Imelde Ramović, nastala kao njen diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Ramović ističe da joj je bilo jasno kako se u tematizovanju jugoslovenskih spomenika revolucije ne može izostaviti kontekst u kojem su nastali, te da se njihove estetske vrijednosti ne mogu posmatrati kao zasebna kategorija. Kao dizajnerica, ipak, svijet oko sebe posmatra najprije zamjećujući uspjele umjetnine.
“Kao dizajnericu me je privukao upravo segment tzv. socijalističkog modernizma, koji je za rezultat imao impozantna umjetnička djela koja su apsolutno zavrijedila da se sjećanje na njih njeguje. Oduševljavaju me, prije svega, idejno rješenje i oblikovanje spomenika, to je nešto što kao dizajnerica prvo vidim i zbog čega osjećam divljenje prema djelu kao takvom. Zaista je impresivno da na našim prostorima imamo neke od najdojmljivijih monumentalnih modernističkih skulptura i da to ne prepoznajemo kao vrijednost već kao nešto što treba da bude zaboravljeno. To je jednim dijelom bio i moj cilj, da odam poštovanje umjetničkom djelu kao takvom, a s druge strane da podsjetim na spomenike koji su još uvijek tu i čekaju da izađu iz zaborava”, ispričala je Ramović za Urban magazin.
Monografijom su obuhvaćeni spomenici na Tjentištu, Kozari, Makljenu, Smetovima, Glamoču, Petrovoj gori, Kosmaju, Podgariću, Grmeču, Jasenovcu, Sanskom Mostu, Kadinjači… Ukupno dvadeset njih. Imelda napominje da se radi tek o prvoj fazi projekta, te da u budućnosti na isti način namjerava obuhvatiti čitav spomenički korpus tog perioda. “Ideja je bila obuhvatiti puno veći broj, ali je za prvu fazu odabrano ovih dvadeset, od kojih je jedanaest spomenika s teritorija Bosne i Hercegovine, četiri iz Hrvatske, dva iz Srbije, te po jedan iz Crne Gore, Slovenije i Makedonije. A kako inače radim vektorske grafike, stilski mi je vrlo bliska modernistička estetika, tako da su se ovi spomenici prirodno spojili s onim što radim. Posebno mi je bilo važno da se zadrži prepoznatljivost spomenika, jer su ipak oni ti koji su najbitniji u cijeloj priči.”
Ilustracije Imelde Ramović temelje se na fotografskim reprodukcijama spomenika iz perioda njihovog nastanka, ali knjiga nudi i uvid u njihovo trenutno stanje, a dio njenog idejnog projekta je i izrada mobilne aplikacije kojoj je cilj na jednom mjestu okupiti sve informacije o spomenicima, njihovim lokacijama, te podatke koji mogu biti korisni potencijalnim posjetiteljkama i posjetiocima ovih ranije turistički važnih lokacija. Autorica nam naglašava da na svoj projekat gleda kao na mali doprinos ukupnom pokretu koji se bori protiv zaborava spomenika revoluciji. “Postoje različite inicijative koje se već duže vrijeme bave tematikom zaštite spomeničke baštine s kojima bih voljela ostvariti suradnju kako bi cjelokupni idejni projekt bio adekvatno prezentiran u svim aspektima bitnim za razumijevanje povijesnog, umjetničkog i kulturološkog okvira.”
U Imeldinom radu riječ je o tipu govora koji zazire od poze i od laži, govoru koji se bazira na krajnjoj simplifikaciji koja se uspostavlja kao račun za otkrivanje strukturalne snage djela, ocijenio je historičar umjetnosti Neven Svilar, pojašnjavajući: “Drugim riječima, govorimo o jeziku, i to onom koji ima ulogu pročišćivača putridnih otpadnih voda ideologije. Gotovo da možemo govoriti o higijenskoj naravi ovog projekta. Kreiranje obrasca za struganje slojeva iluzija i indoktrinacija koje su posljednjih četvrt stoljeća kreirale patinu laži. Ovaj ciklus ukazuje na klasičnu čistoću principa koji su se u post modernom (što, naravno, nikako ne valja miješati s fenomenom post-moderne) vremenu obznanili kao obećanje dokidanja opozicije estetskog i etičkog. Prethodno zaključani u šutnju, Imelda im otvara prostor preobražaja u dematerijalizirane skulpture.”
