Igor Huzbašić je, kako sam kaže, „all over the world“ fotograf. Rođen je u Sarajevu, gdje je živio do 1995. godine. Sticajem okolnosti, napustio je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu i našao se u Moskvi. U središtu njegovog stvaralaštva su portreti, koji, svaki za sebe, pričaju neku priču.

Piše: Duška Amidžić

“Sva moja priča u vezi sa fotografijom počinje u Moskvi, sasvim slučajno”, rekao nam je Igor na početku razgovora. „Dok sam učio jezik, približilo se i vrijeme za studiranje. Sasvim slučajno sam čuo za neki čudan kurs reklamne fotografije, odlučio sam da probam i vidim kako to izgleda. Nažalost, osim što sam stekao interesantna poznanstva, nisam ništa naročito tamo naučio. Zahvaljujući ljudima sa kojima sam se upoznao upisao sam Moskovski koledž za fotografiju, koji sam i završio 2000. godine. Od tada i do današnjeg dana sam u fotografiji, koja je sastavni dio mog života, i zahvaljući kojoj imam priliku da se upoznajem i radim sa raznim interesantnim ljudima, kako poznatim, tako i običnim. Ali, glavno je da su za mene svi oni jednako važni. Sa svakim sljedećim korakom saznajem nešto novo…“

Početak nije bio tako težak

Imao sam puno sreće jer sam na svom putu sretao ljude koji su bili spremni da pomognu, tako da smo moja dva druga i ja, ubrzo po završetku studija, organizovali svoj foto-studij, gdje smo počeli snimati za razne časopise (Elle, Cosmopolitan, Washington Post, Le Figaro Magazin…). Za sada još uvijek nisam požalio ili htio da odustanem, svaki put sam tražio novi izazov. Uglavnom, radim izvan BiH, iako sam spreman da probam nešto i tu, ali za sada nije bilo prilike, osim nekih stvari koje sam organizovao sam ili uz pomoć prijatelja. Uglavnom, jako me puno posla veže za Moskvu, za sada živim na relaciji Moskva-Ljubljana.

Ne znam kako da nazovem svoj fotografski stil, osim “portret”

U mom fokusu su apsolutno razni ljudi, raznih profesija, raznog izgleda, spola, i za mene su oni glavni junaci njihove ili moje portretne priče. Ne mogu da kažem da sam se opredijelio za ovaj žanr forografije, vjerovatno se to nekako spontano desilo. Volim da sam u kontaktu sa ljudima, jer svako od njih ima neku svoju interesantnu priču, koja se može ispričati putem fotografije ili jednog portreta. Bavim se i sportskom fotografijom, ali opet kroz neki portret, ne snimam reportaže sa sportskih događaja, ne volim ako ne učestvujem u procesu lično. Više mi se sviđa crno-bijela fotografija, čini mi da je ona izražajnija nego fotografija u boji, mada, ako se boje pravilno koriste i osjećaju, onda nema velike razlike. Međutim, reklamne fotografije koje radim su 99,9% u boji.

Svako snimanje je novi izazov

Koliko god bio spreman, nikad ne znaš kakav će biti rezultat, to je u stvari najinteresantnije, proces u kojem se rađa nešto interesantno. U portretnoj fotografiji ne zavisi sve od tebe kao profesionalca, nego i od čovjeka kojeg fotografišeš, od njegovog raspoloženja, vremena, misli… Najvažnije je probati objasniti klientu zašto je neka fotografija bolja od druge. Svako od nas ima svoju
predstavu kako treba izgledati i kako izgleda, ali kamera se često ne slaže s tim mišljenjem. U reklamnoj fotografiji sve izgleda drugačije, tamo se sve zna i dogovara unaprjed, uglavnom je tamo onako kako klijent kaže. Jako je važno izabrati lokaciju (studio, priroda, interijer…) koja najbolje dopunjava junaka moje priče, a pri tome, ako smo na istoj talasnoj dužini, uspjeh je neminovan.

Upravo sam u procesu snimanja jednog velikog projekta, koji sam započeo prošle godine. Nadam se da ću ga do kraja ove godine završiti, također je u vezi sa ljudima i njihovim pričama. Pored fotografija, svako će imati i svoj tekstualni prostor. Zadovoljan sam što se još uvijek bavim fotografijom, a što se tiče rezultata, uvijek bi moglo biti bolje.