Naš znanac kojeg smo već predstavljali na stranicama Urban magazina, fotograf i antropolog Igor Čoko, u svom je radu posvećen socijalnim temama i teškim pitanjima koja one otvaraju. U predahu od bilježenja teške svakodnevice migranata na Balkanskoj ruti i fotografskog ispisivanja dnevnika zatvorskih dana osuđenika, njegovih fotografskih ciklusa koji su postigli pravu slavu u našem kulturnom prostoru i šire, Igor je posljednjih godina brižljivo pratio lica s beogradskih ulica. Ovom prilikom, predstavljamo neke od njih, te filozofiju ovog autora na kojoj fotografije pred vama temelje.
Piše: Tamara Zablocki
Na izložbi fotografija On the move, upriličenoj u okviru ovogodišnjeg međunarodnog festivalu Warm, uz Damira Šagolja, Sandru Vitaljić i Gorana Boričića, sarajevskoj publici se predstavio i beogradski fotograf Igor Čoko. Publika u galeriji savremene umjetnosti Java imala je priliku pogledati radove fotografske četvorke nastale kao refleksija o temeljnim vrijednostima Evropske unije, koje smatramo i univerzalno ljudskim. Polazište je dijelom i Schumanova deklaracija koja je upravo doživjela 71. godišnjicu. Šta je ostalo od ovih ideja i ideala, kako živjeti ako su oni nedovoljni, neka su od pitanja koja su inspirisala kreativnu četvorku. U odgovoru kroz objektive čitamo da je gorući problem nedostatak slobode, posebno slobode kretanja, koja direktno rezultira nejednakošću ljudskih bića, a otkriva i tragično odsustvo empatije i solidarnosti.
Odgovor Igora Čoke na ova pitanja njegove su fotografije migranata, tragičnih junaka zaglavljenih u neljudskim uslovima skrivališta, pred ko zna koji pokušaj prelaska granice ili povrijeđenih i otjeranih iz zemalja kojih su se pokušali domoći. Igorove fotografije migranata na Balkanskoj ruti smo u našem časopisu već predstavljali, kao i monografiju u kojoj nam je predstavio prizore iz zatvorske svakodnevice osuđenika, stoga nas je njegovo gostovanje u Sarajevu nagnalo da se tematski posvetimo jednom drugom području djelovanja ovog umjetnika, uličnoj fotografiji. Naime, dokumentarista Igor je priznati majstor ulične fotografije nadaleko poznat i po svom fotografskom serijalu Karaburma, moj geto, socijalnom portretu beogradskog naselja koga zovu i Mala Kolumbija i Beogradski Bronx. Serijal je kao esej od 12 fotografija prije tri godine izabran kao jedna od tri najbolje priče u konkurenciji 22.700 fotografija autora i autorica iz 77 zemalja, te uvršten u knjigu World Street Photography.
Prethodno je Karaburma, moj geto ovjenčana nagradom Rovinj Photo Days, a kasnije i dvije godine zaredom Press Photo Srbija – fotografiju godine u Srbiji. Knjiga Karaburma, moj geto izašla je naredne godine i za manje od sedmicu dana je rasprodata. Ništa čudno, jer na fotografijama ovog ciklusa život pulsira svom snagom, komičnost pobjeđuje tragičnost, stvarnost demantuje obećanja s reklama, a uzavreli gradski asfalt u prvi red postavlja društvene marginalce koje tako često previđamo i zaboravljamo, a uz koje je život pitoreskniji.
„Ulična fotografija je jedna od najuzbudljivijih, najizazovnijih kategorija u fotografiji, jer se na direktan i neposredan način bavi čovjekom. Najprije treba reći da nije sve što se fotografiše na ulici ulična fotografija, ili kako bi joj rekli urednici novina s konceptom iz foto kino klubova sedamdesetih – slobodna fotografija.
Prizor čovjeka koji ide ulicom, bez jasne radnje i simbolike, na kojem se ništa značajno ne dešava, eventualno može biti umjetnička fotografija ali ne i ulična. Ulica je život. Život na ulici je zajeban. Ulična fotografija je samim time, itekako zajebana, posebno ako ulaziš ukoštac sa životom. Mogućnost konflikta je tu najizraženija, ali je i uzbuđenje veće. Jer, gdje ćeš naći intenzitet života u širokom rasponu detalja, nego na ulici?“, navodi Čoko.
Kako kaže, u uličnoj fotografiji je ključno pitanje pristupa, način koji fotograf bira da „uđe“ u čovjeka na ulici kako bi ispričao priču, da sublimira tu razmjenu koja se dešava između fotografa i subjekta. „Jedan od najvećih „neprijatelja“ ulične fotografije je strah kako prići subjektu. Jer, u uličnoj fotografiji si i sam učesnik i posmatrač. U gužvi, masi. Mnogi u ovom slučaju koriste candid ili „iz kuka“ pristupe. Lično mislim da je to kukavički, osim baš u iznimno rijetkim prilikama. Time se, u suštini, samo potvrđuje strah od blizine i direktna mogućnost konflikta, ako fotograf bude uhvaćen na djelu. Jednostavno, usudite se. Direktno u glavu, spontano, bez stejdžinga. Nema straha. Dobra fotografija jednostavno ne poznaje strah. Jedan od takvih close up momenata i interakcije subjekta i objekta, uhvatio sam na nekom od stajališta GSP, tokom prošle godine. Direktno. Nije me zanimala osoba, njen lični identitet, uočio sam njenu poziciju dok čeka autobus, i trenutak pogleda ko zna gdje, savršeno poklopljen sa rukama koje plješću. Sekund ranije ili kasnije, to ne bila ta fotografija. I da, treba imati sreće u ovakvim trenucima. Meni je bila naklonjena više puta. Jer se nisam libio prići. I bivao odbijen, katkad vrlo brutalno, ali to me nikad nije pokolebalo.“
Recepta kako prići zato nema. „Mnogi su me pitali kako tako jednostavno prilazim ljudima. Ne postoji recept. Jednostavno priđem. Često mi se dešavalo da se zapričam s osobom, ne uradim fotografiju, nerijetko je obrišem iz moralnih razloga ili principa, ali svaku osobu dok je fotografišem gledam u oči, jer tu se krije suština.“
Još jedna bitna dimenzija ulične fotografije je brzina u kojoj ona neminovno nastaje. Na ulici sve bruji, ljudi žure u svim pravcima, saobraćaj teče i nervoza koju on podrazumijeva, svi ti zvukovi se miješaju i atmosfera vrlo brzo poprima obrise pravog vašara. No, Igor kaže da upravo u takvoj atmosferi i dolazi do izražaja umijeće uličnog fotografa. „Razumijem frku, posebno u ovim vremenima kada su ljudi nabrijani, ali vi kao ulični fotografi dokumentujete život, a takve okolnosti su apsolutno majka svih izazova. Mikrosekund, reakcija, refeksi. Uhvati momenat. Ulična fotografija je mentalna gimnastika, sa maksimalno uključenim svim raspoloživim čulima.“
