Izložba Solidarnost: mi svijetu, svijet nama u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine pripovijeda o dobrovoljnoj društvenoj koheziji, u prošlosti najsnažnijem simbolu ujedinjenosti radničke klase koja ne mari za granice, a danas podsjetniku na to da smo zaboravili računati na odgovornost države.
Solidarnost nalaže prevazilaženje državnih, kulturalnih, jezičkih barijera, stoga je u današnjoj slici svijeta obilježenoj identitarnim politikama dužnost podsjećati na nju. S tom mišlju na posao se dao i Historijski muzej Bosne i Hercegovine. “Zadaća Historijskog muzeja je da priča, podsjeća, opominje, pamti, ali i da pomaže u prevazilaženju izazova svakodnevnice. Ova izložba je simbolički kompas – nastala je iz želje da se podsjetimo šta je solidarnost i da se upitamo da li smo danas, u valu novih društvenih kriza, na pravom putu. Priče o solidarnosti su ujedno i poziv Historijskog muzeja BiH na njegovanje solidarnosti kao društvene vrijednosti”, istakla je Elma Hodžić, kustosica u Historijskom muzeju, čijem radu možemo zahvaliti izložbu nastalu u saradnji sa Sindikatom radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.
Radnička solidarnost
Baveći se solidarnošću koju je Bosna i Hercegovina pružala drugima i dobijala od drugih onda kad ju je trebala, Historijski muzej BiH izložbu Solidarnost: mi svijetu, svijet nama otvara primjerima radničke solidarnosti u SFR Jugoslaviji u kojoj je solidarnost, prvenstveno radnička solidarnost, kao jedno od osnovnih načela bila navedena u Ustavu. Socijalistička Jugoslavija bila je obilježena njegovanjem međunarodne sindikalne saradnje, a samoupravni udruženi rad značio je formiranje fondova zajedničke potrošnje i solidarnosti iz kojih su se izdvajanjem između jedan i pet posto od ličnih dohodaka radnika osiguravala sredstva za obnavljanje radničkih domova, za stambenu izgradnju, regrese za godišnji odmor, društvenu ishranu, stipendiranje radničke djece.
Radnička solidarnost kao zajedništvo čitave jedne klase nije zakazala ni u vanrednim prilikama elementarnih nepogoda koje su Jugoslaviju pogodile šezdesetih godina. Na razorne posljedice poplava u Vojvodini i Hrvatskoj, te katastrofalnih zemljotresa u Skoplju, Banjoj Luci i Crnoj Gori koji su odnijeli i brojne živote, porušili kulturno-historijsko naslijeđe i stotine hiljada ljudi ostavili bez krova nad glavom, jugoslovenski radnici i radnice su odgovorili kako su najbolje umjeli, solidarno: razrušenim gradovima ponudili su svoje novčane priloge, hranu, šatore, medicinski materijal, novac iz fondova zajedničke potrošnje i ruke medicinskih, inženjerskih i građevinskih radnika i radnica spremne za težak posao.
Historijski spisi zapamtili su tako da se na apel za obnovu razorenog Skoplja među prvima odazvao kombinat drvne industrije Krivaja iz Zavidovića, te učestvovao u podizanju šest velikih naselja u makedonskoj prijestonici. Stambene objekte i školu u Skoplju izgradilo je više od 2.500 radnika i radnica kombinata. Radnici i radnice Bosne i Hercegovine su punih devet godina nakon zemljotresa u Crnoj Gori izdvajali dio svoje plate za obnovu uništenog, a to su činile i sve druge jugoslovenske republike. U današnjoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti, koja prevazilazi i amaterski režiranu farsu, možda je najvažnije podsjetiti na solidarnost sarajevskih radnih organizacija nakon zemljotresa u Banjoj Luci: u prva tri dana nakon zemljotresa Pretis, Velepekara, Famos, Centrotrans, Svjetlost i druga preduzeća skupila su sedam miliona dinara za Banju Luku.
Solidarnost u ratu i poslije njega
Izložba koja podsjeća na važnost solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti nastavlja se tematskim blokom posvećenim solidarnošću građana i građanki Barcelone s građanima opkoljenog Sarajeva. Većoj svijesti građana Barcelone o ratu u Bosni i Hercegovini svojim je radom doprinio katalonski fotograf Miquel Ruiz, a prvi konvoj s 200 tona humanitarne pomoći krenuo je iz Barcelone za Sarajevo u oktobru 1992. Do kraja 1995. u Bosnu i Hercegovinu je stiglo više od 2500 tona humanitarne pomoći koju su kroz različite kampanje solidarnosti prikupljale organizacije u Barceloni. Solidarnost Barcelone sa Sarajevom nastavlja se i poslije rata saradnjom sindikata iz oba grada, te obnavljanjem u ratu razrušenih sarajevskih naselja, poput Mojmila.
U periodu nakon rata, u novim uslovima koje je obilježila potlačenost nekadašnje radničke klase i nestanak njenog oslobodilačkog i emancipatornog karaktera, nastavljena je solidarnost radničkih organizacija iz različitih država i gradova, te izložba u Historijskom muzeju podsjeća i na saradnju Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, jednog od najstarijih sindikata u našoj zemlji, te Sindikata trgovine Norveške. Solidarnost bosanskohercegovačkog i norveškog sindikata rezultirala je napretkom u različitim sektorima obnove i podizanja društva, od obnavljanja infrastrukture do ulaganja u obrazovanje mladih naraštaja. Izložba se osvrće i na zasluge Norveške narodne pomoći u poslijeratnoj obnovi BiH, zahvaljujući kojoj je, između ostalog, obnovljen Dom sindikata u Sarajevu.
Solidarnost s muzejem
Kao jedna od sedam institucija kulture od državnog značaja o kojima ono što danas nazivamo državom ne želi da brine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine je prije nekoliko godina i sam došao u priliku da zavisi od solidarnosti. Muzej je te 2012. pozvao građanke i građane Bosne i Hercegovine da pokažu solidarnost sa sedam institucija kulture koje godinama nakon rata funkcionišu van pravnih okvira i bez redovne finansijske podrške ostaju žrtvama politike Bosne i Hercegovine. Sedam dana su vrata muzeja bila otvorena, a građani su dolazili i pomagali kolektivu da oživi hladni muzejski prostor. “Kampanja Solidariši se: ugrijmo muzej bila je uspješna: dala nam je nadu da radom i korektnim odnosima možemo održati Muzej u životu”, napominje Hodžić.
Historijski muzej je sve do danas opstao uprkos nebrizi nefunkcionalne države i zahvaljujući solidarnosti i podršci građana i građanki Bosne i Hercegovine, te različitih domaćih i internacionalnih partnera, jer njegov pravni status, kao ni pravni status ostalih institucija kulture od državnog značaja, do danas nije riješen. U zemlji u kojoj izlječenje djece zavisi od humanitarnih akcija, a ne od već plaćenog zdravstvenog osiguranja, ovo nas nužno dovodi do pitanja: gdje je granica solidarnosti? U kojem trenutku solidarnost postaje nepravedno i neopravdano prebacivanje odgovornosti na građane i umanjivanje odgovornosti države i njene obaveze finansiranja javnih institucija za koje smo ionako već platili?
Zaviseći od milosti i nemilosti današnjeg jednopartijskog sistema u kojem su primorani raditi, radnici i radnice Historijskog muzeja ipak nisu previše kritični prema vladajućima, te Hodžić zaključuje: “Često se pitam gdje je granica moje odgovornosti prema kulturno-historijskom naslijeđu BiH. Ko će odgovarati zbog obrušavanja fasade nacionalnog spomenika koji je već sada postao društveno breme? Kako zaštititi eksponat u zgradi koja nema adekvatne uslove za čuvanje predmeta? Kome zapravo polažem izvještaj o radu na kraju dana? Svojoj savjesti! Isto je i u svim drugim segmentima društva i života. Koliko možemo, toliko i trebamo djelovati.”
