Baš kao što Spider-Man osjeti nedaću pred sobom, tako nekako i ja osjetim da nešto neće na dobro izaći. Na primjer, kada mi neko priđe na ulici s pitanjem: “Izvini, mogu li nešto da te pitam?”, odmah znam da je tu neki belaj.

Niko ko je stvarno u potrebi za pomoći ne prilazi s takvim pitanjem. Tako prilaze samo klošari i narkomani.

To znam isto kao što znam da, kada me na kućni telefon neko nazove i traži po prezimenu, da su to ovi iz ublehaških telefonskih top-šopova s glupostima tipa: “Da li ste razmišljali o kupovini kompresora za farbanje?”

Eto, baš sad ležim i gledam u vitrinu, razmišljajući kako bih ju trebao prefarbati, ali mi se ne da četkicom zavlačiti u rezbariju. I vi zovete. Ako to nije poravnanje vaseljene, onda ne znam šta jeste!

Ne! Naravno da ne razmišljam o kupovini kompresora, devetom kreditu, online bankarstvu ili bilo čemu drugom. Ako ja vama nisam došao sa zahtjevom za nekom uslugom, onda postoji sigurno dobar razlog zašto je to tako. A taj je – ne želim ju!

Sjećam se tako jedne situacije kada je neki muški glas na ulici iza mene vikao: “Amare, Amare!” Isprva razmišljam, boli me briga što se dere, nisam ja Amar. No taj lik nastavlja dozivati: “Amare, Amare!” Nisam mogao izdržati da se ne okrenem, reko’, dobro, ko je taj Amar, što se ne javi. Kad lik maše meni i doziva me.

“Amare!”

„Ali ne zovem se ja Amar!“

“Nema veze, mogu li te nešto pitati?”

Kako je to rekao, ja sam odmah u sebi pomislio: “Sad ćeš vidjeti kad me pita da mu pridržim banderu.” Kad nije. Kaže:

“Je l’ imaš dvadeset feninga?”

Toliko me je trznuo tim pristupom uletom, da sam se latio za novčanik i tek onda shvatio, ma on nije siromah, on je narkoman! Kakvu crnu kartu on kupuje? Onu Perua? Istočnog Timora? Ili autobusa? Odakle je on uopšte došao? To mjesto gdje on živi, to je geografski fenomen. On živi uvijek dvadeset feninga dalje od onog mjesta dokle ima para!

Ti klošari/narkomani imaju sjajne pristupe. Kažem sjajne, a prije mislim na kategoriju Riplijevog “vjerovali ili ne”. Ima onih što nosaju pogužvan, beskrajno fotokopiran nalaz neke bolesti i lafo mole za pomoć pri liječenju. Drugi pak nosaju praznu plastičnu bocu i traže novac da naspu benzin jer su “ostali na putu”.

Zanimljivi su mi ljudi koji pitaju: “Koliko je sati?” Njih ne mogu da provalim nikako. Hajde da ne kažem da živimo u vremenu kada svako ima ručni sat, jer možda nema, ali siguran sam da skoro svi naši sugrađani imaju mobitel, koji, gle čuda, ima sat u sebi!

Ako pak nemaš telefon, gdje ti u današnjem vremenu takav ideš a da ti je važno koliko je sada sati?! Postoji gomila pokazatelja koje je doba dana, tako da, ako ideš u radnju, onda sam siguran da po položaju sunca na nebu možeš pretpostaviti da li je radno vrijeme ili možda po izostanku ljudi na ulici i tami oko sebe možeš zaključiti da je gluho doba noći i da radnje ne rade sada. Ako pak juriš na poslovni sastanak, hm, ne znam kako da ti kažem, ali sat je dosta važna stavka u poslovnom svijetu, pa ako ga nemaš, možda baš i nisi poslovan.

Možda sam ja glup (ne bi mi bilo prvi put) i možda postoji savršeno objašnjenje za ove izgubljene u vremenu. Možda dolaze iz Olova, grada budućnosti (na ulazu u Olovo piše: “Dobrodošli u grad budućnosti”, op.a.), i sada su, kao iz filmova, izgubljeni, hvataju slučajne prolaznike za rever: “Koliko je sati?! Koja je ovo godina?!” Ko zna… Ja sigurno ne.

Ja kad idem kroz grad, ja više ne smijem stati! Odmah prilijeću neki likovi. Sve češće hodam (jurišam) i samo gledam u zemlju. Tako mi je nekako najsigurnije, nit’ koga vidim, nit’ se s kim pozdravljam, nit’ me ko ima vremena zaustaviti.

Naiđu neki s lecima: “Gospodine, da li želite…”, ja samo odmahnem rukom. “Hvala, ne trebam ništa.”

Idem dalje, pa će drugi: “Gospodine, da li biste primili Krista?” Ja odgovaram: “Hvala, ne treba.”

“Gospodine, imate li mi dati šta da jedem, gladan sam.”

„Ne, ne, hvala, ne trebam ništa!“

Užasan sam, znam. Postao sam baš od kamena otkako me salijeću takvi likovi.

I onda tako hodam gradom, kad trči jedno romsko dijete za mnom dovikujući: “Braco, braco.” Ja odmah otresem drsko: “Nemam ništa!” Otpilim to dijete, a ono, jadno, kaže: “Ne tražim ništa, mogu li samo nešto da te pitam?”

Okrenem se, pogledam ga, a to neko malo čeljade, mršavo, poderano, meni ga nekako žao, joj jesam magarac postao… Vratim se i kažem: “Izvoli, možeš, pitaj.” A mali će:

“Je l’ imaš dvadeset feninga?”