Freelance strip crtač, ilustrator i predavač na Američkom univerzitetu u Sarajevu, Enis Čišić je najpoznatiji po angažmanu za glasoviti Marvel Comics. Karijeru u reklamnoj industriji je prije nekoliko godina napustio, sasvim moguće zauvijek, jer vjeruje da bi poslije iskustva slobodnjaka to bilo nalik povratku u osnovnu školu. U razgovoru za Urban magazin Čišić govori o usponima i padovima u svom dosadašnjem djelovanju, koje nedvosmisleno potvrđuje da je jedini način na koji čovjek može graditi bilo koju karijeru rad na samome sebi.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Edvin Kalić

Rijetki su oni među nama koji imaju tu sreću da u dobrano odraslim godinama žive svoj djetinji san. Ilustrator i strip crtač Enis Čišić upravo živi svoj dječački san budući da mu egzistenciju obezbjeđuje crtanje stripova i ilustracija za knjige, časopise, plakate i različite publikacije. Bosanskohercegovačka javnost ga najbolje poznaje po angažmanu za veliku i čuvenu američku izdavačku kuću Marvel Comics, ali ovom freelanceru angažmana ne manjka: u novije vrijeme potpisao je ilustracije u knjizi Gorčina Dizdara Stećak, naslovnicu italijanskog časopisa La Lettura koji izdaje Corriere della Sera, te nastavio saradnju s brendom Molimao. Sve je počelo, očekivano, čitanjem stripova u djetinjstvu. U decenijama prije doba pametnih telefona i društvenih mreža, za vrijeme odrastanja mog sagovornika i mene, kultura čitanja stripova se podrazumijevala.

Rođakova kolekcija stripa kao prozor u novi svijet

„Provodeći djetinjstvo osamdesetih u Sarajevu, u Jugoslaviji općenito, kultura čitanja stripova se zaista podrazumijevala, a o tadašnjem značaju stripa vjerovatno najbolje svjedoči brojnost domaćih strip izdanja. Prevođeno je i objavljivano sve što je u to vrijeme bilo aktuelno u svijetu francuske i američke strip škole: od Marvela i DC-ja, pa do francuskih, italijanskih i španskih autora, tako da smo apsolutno imali uvid u svjetsku strip scenu tog vremena. Prva moja sjećanja na strip vezana su za Mikijev almanah, koji su mi roditelji u najranijem djetinjstvu davali da čitam, a prilično rano sam otkrio i mnogo više od toga zahvaljujući rođaku koji je imao kolekcije Stripoteke, Strip Arta, Giganta.

Trenutak kad mi je rođak iz ormara izvadio svoju kolekciju stripova ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Bio je to prozor u sasvim novi svijet. Osjećaj koji je to proizvelo danas je teško evocirati, u vremenu kad smo bombardovani i slikama i raznovrsnim informacijama, ali u to vrijeme, kad nije bilo toliko toga i kad su roditelji kontrolisali i sadržaje koje sam smio gledati na televiziji – na primjer, horori su bili zabranjeni, kao i općenito filmovi puni ubistava, mada moram priznati da me tata u prvom razredu osnovne škole vodio u kino da gledamo Mad Max – rođakova kolekcija stripova bila je uvid u svijet drugačijih tema, ozbiljnijih priča koje nemaju samo namjeru da zabave, kao i realističnijih crtačkih stilova“, ispričao nam je Čišić o svom otkrivanju svijeta stripa.

Istraživanje rođakove kolekcije nagnalo ga je da počne crtati vlastite strip sekvence, a prvi strip koji je nacrtao bio je inspirisan SF filmom čiji je plakat netom prije toga vidio. „U vrijeme kad mi roditelji nisu dali da gledam određene filmove, ja bih vidio plakat i onda bih maštao o priči koja je iza toga“, objašnjava. U vezi s današnjom produkcijom stripa na našim prostorima, Čišić ističe da se Bosna i Hercegovina ne može pohvaliti vlastitim strip izdanjima, ali da čitateljke i čitaoci mogu doći do izdanja iz Beograda i Novog Sada, koji prednjače u izdavanju stripova. „Djeca današnjeg vremena imaju nove načine da dolaze do stripova, vjerovatno ih skidaju s interneta. Razlika između naše generacije i današnje djece je možda samo u tome da smo mi bili naivniji, nismo imali toliko sadržaja, nije nam sve bilo dostupno, pa smo bili više zainteresovani za one rijetke sadržaje do kojih smo dolazili.“

Vizuelna načitanost je temelj mašte

Stvaranje počinje posmatranjem i analiziranjem vlastitog okruženja. Čak i ako se ne namjeravate baviti vizuelnim umjetnostima, od posmatranja svijeta oko sebe počinje svako razmišljanje. Čišić zato upravo učenje posmatranja navodi kao prva vrata kroz koja treba proći da bi se ušlo u svijet vizuelnih umjetnosti. „Čak i prije nego što sam počeo čitati, roditelji su mi čitali bajke jer sam ja sam tražio da mi ih čitaju, gledajući slike u tim knjigama. Volio sam priče o dinosaurusima, kao bićima nalik na zmajeve, kao i astronomiji kao nečemu što ne možeš da pojmiš. Slike sam, dakle, upijao prije teksta, smišljajući vlastite priče o njima. Tek kasnije, rovareći po vlastitim sjećanjima, shvatio sam da sam tako oduvijek bio u svijetu vizuelnog, zahvaljujući, svakako, i okolnostima koje su to podupirale.“

Na predavanju koje je nedavno održao u Historijskom muzeju u okviru pratećeg programa izložbe Briana Ena 77 Million Paintings Čišić je govorio upravo o vizuelnoj memoriji. „U jednom trenutku karijere postalo mi je bitno da mapiram izvore svojih inspiracija jer mi je bilo važno da razumijem zašto radim to što radim, da otkrijem šta mi pokreće maštu. Radeći to, shvatio sam da je vizuelna načitanost, kao bilo koja druga načitanost, jako važna, a radi se o načitanosti koju smo zapostavili, pogotovo u školovanju. Oko nas žive generacije koje ne znaju gledati svijet oko sebe, a time ni razumjeti zašto stvari izgledaju tako kako izgledaju. Većinu informacija koje primamo, primamo očima; od arhitekture, slikarstva, preko filma i fotografije, sve što gledamo oko sebe treba biti analizirano da bi se razvio proces mašte.“

U skladu s tim, Čišić ne smatra da je talenat najvažniji faktor za stvaranje vizualnih umjetnosti, držeći da je sve moguće izvježbati. „Ljudi često kažu kako ne znaju crtati i kako nikad ne bi mogli nešto nacrtati, ali crtanje je mehanički, zanatski način izražavanja, baš kao pisanje. Naučili smo pisati jer su nas učili slova, simbole, jedan po jedan, pa smo tek onda učili da sastavljamo riječi i rečenice. Crtanje je, zato, nešto što se vježbanjem može usavršiti, a način izražavanja je potom pitanje intelektualnog i emotivnog sazrijevanja. Svakako, pitanje je i koliko brzo to možete savladati. To uvijek govorim i studenticama i studentima, pokušavam uvijek ohrabriti sve one koji bi možda voljeli crtati, a sebe su ubijedili da ne mogu i ne znaju to raditi.“

Radio sam samo ono što me interesovalo

Odluka da se profesionalno bavite umjetnošću zahtijeva samopouzdanje s kojim ćete prevazići uobičajene prepreke, najprije savjete sredine da u umjetnosti „nema hljeba“, te da se njom uvijek možete baviti „iz hobija“. Enis Čišić je i sam, prije završene Akademije likovnih umjetnosti, završio Srednju medicinsku školu, slušajući savjete starijih. „Oduvijek me interesovala anatomija, ali sam tek kasnije shvatio da je taj interes proizlazio iz ljubavi prema crtanju ljudske figure. Kad sam trebao upisati srednju školu, na taj izbor su uticali savjeti koji su stizali sa svih strana, ali sam u toku srednje škole shvatio šta je zapravo medicinski posao, i kad sam je završio, još prije položenog državnog ispita, odlučio sam da to neću nikada raditi. Na prvom upisnom roku na Akademiji nisam prošao, ali sam bio odlučan da želim isključivo Akademiju, sačekao sam sljedeći rok i bio primljen.“

Na Akademiji likovnih umjetnosti, međutim, interes za strip nije bio među interesima koje su profesori i profesorice svesrdno podržavali. „Način na koji sam crtao kad sam upisao Akademiju nije bio nešto što su pozdravili, vidjevši u njemu uticaj stripa. Na strip se gledalo kao na neki mainstream, na komercijalu. S druge strane, zahvalan sam im za to što sam pročistio te uticaje i vratio se počecima, to morate uraditi baveći se crtanjem.“ Studij na Akademiji se otegnuo na više godina nego što je očekivao, ali kako naš sagovornik kaže, ne voli kriviti nikog drugog za vlastiti put koji je izabrao. U međuvremenu je, već na drugoj godini fakulteta, počeo raditi u reklamnoj agenciji, nastojeći otkloniti osjećaj ovisnosti o roditeljima. „U to vrijeme sam počeo eksperimentisati sa 3D animacijom i to mi je postalo zanimljivije od stripa. Zaposlenje je, svakako, postalo i izgovor zašto sam odužio školovanje.“

Tokom čitavog školovanja Čišić je brižljivo njegovao kampanjski duh, priznaje kroz smijeh. „Radio sam samo ono što me interesovalo.“ Godine rada u agenciji učinile su, ipak, da zapostavi i ono što mu je bilo najomiljenije, strip. „Najmanje sam crtao dok sam radio u agenciji i ubrzo shvatio da to što su mi svi govorili da sam talentovan mogu okačiti mačku o rep, jer bez vježbanja i rada ništa vam ne vrijedi. Shvatio sam i da nisam toliko talentovan koliko su mi govorili jer mi je trebalo više vremena da nešto uradim nego nekim drugima. To me je devastiralo, jer je najteže priznati vlastite manjkavosti samom sebi.“ Nakon godina provedenih u agenciji počeo je razmišljati o povratku stripu, a prekretnicu je označila Balkanska smotra mladih strip autora koju u Laktašima organizuje Milorad Vicanović Maza, najproduktivniji strip autor u našoj zemlji.

„Milorad je Balkansku smotru mladih strip autora organizovao da bi se oko stripa okupljali i družili ljudi s cijelog Balkana. Došavši tu, upoznao sam ljude iz Srbije i Hrvatske koji se čitav život bave stripom i žive od toga. Pričajući s njima, otvorenim za razgovore i savjete, doživio sam prekretnicu u životu jer sam shvatio da nisam trebao odustati od svog sna. Kad sam se vratio iz Laktaša, sjeo sam i počeo raditi na povratku crtanju. Pokušao sam shvatiti gdje sam griješio dotad, razračunati se s vlastitom nedosljednošću, te napravio plan i program povezivanja s ljudima i poboljšanja portfolija, prvi put bivajući strog prema sebi. Nedugo zatim završio sam nekoliko radova koji su mi bili vjetar u leđa za dalje: SA:BOT ilustracije za brend Molimao koje kombinuju sarajevsku arhitekturu i anime robote, strip Tajna Nikole Tesle prema priči Karima Zaimovića, seriju crteža Frames, baziranih na filmskim kadrovima…“

Rad za Marvel Comics

Povratak svijetu stripa Čišića je uskoro doveo do angažmana o kojima većina strip crtača i crtačica iz čitavog svijeta sanja, ugovora s američkom izdavačkom kućom Marvel Comics. Na festivalu stripa Mafest u Makarskoj dobio je priliku da se predstavi Marvelovom lovcu na talente C. B. Cebulskom. I baš kao i pri upisu na Akademiju, pri prvom predstavljanju je „pao“. „Kad sam saznao da dolazi na Mafest, malo sam dopunio portfolio i zaputio se ka Makarskoj. Nisam bio ozbiljan i išao sam sa stavom da od toga neće biti ništa, da me ionako nikad ne bi izabrao pored svih ljudi koji idu tamo s istom namjerom. A kad ideš s takvim stavom, upravo tako se i desi. Bio je iskren prema meni i ukazao mi na sve mane koje su moji radovi imali. Strip je narativ i strip crtači moraju poznavati puno više toga od samog crtanja, moraju znati jezik filma: od kadra do montaže. A u mom portfoliju toga nije bilo.“

To je bila važna lekcija koja ga je natjerala da se po povratku kući lati istraživanja, traganja za savjetima o onome šta se od crtača Marvel Comicsa traži. Rad na poboljšanju portfolija i umrežavanje, komunikacija s ljudima koji već rade za tu izdavačku kuću, trajali su mjesecima. „Tempo tih priprema bio je izuzetno težak, a raspored strogo određen. Ustajao sam u šest, crtao do devet, išao na posao, poslije pet popodne dolazio kući i ponovo crtao koliko sam mogao. Shvatio sam da moram tako raditi jer nisam organizovan po prirodi i nemam nikog da me natjera da radim, nego se moram natjerati sam. Natjerao sam se i da konačno diplomiram. Drugi put kad sam se zaputio ka Makarskoj, ulog je bio daleko veći: namjeravao sam ostaviti posao u agenciji i posvetiti se isključivo crtanju. Trema je bila ogromna, ali sam išao do kraja.“

Za odlazak na Mafest ovog puta nije imao ni novca, a jedva je dobio i nekoliko slobodnih dana na poslu. „Malo je falilo da odustanem, srećom, prijatelj Boris Stapić me nagovorio da ipak odem i ponovo stanem u red za predstavljanje.“ Cebulski ga se sjetio, i ovog puta Čišić se nije vratio praznih ruku: posjetnica C. B. Cebulskog značila je zeleno svjetlo za angažman. Po povratku u Sarajevo, na osnovu ponuđenog scenarija uradio je testne table koje su trebale pokazati kako crtač upravlja ritmom kadrova i kontinuitetom narativa. „Za taj rad sam iskoristio godišnji odmor, a prijatelj Zdravko Cvjetković mi je ustupio svoj stan i tablet za crtanje da bi proces išao što brže. Poslao sam testne table, a onda sam odgovor čekao dugo, sav u grču. Za to vrijeme dani na poslu su mi trajali kao godine. Kad je konačno stigao pozitivan odgovor, mislio sam da sanjam.“

Iskustvo rada na nekoliko projekata Marvel Comicsa, na serijalima Original Sin i Avengers Millenium, bilo je intenzivno i podrazumijevalo da se dnevno završava jedna stranica. „Tempo je bio brutalan, značio je nespavanje i svakodnevni, cjelodnevni rad. Na drugom projektu mi je već bilo lakše, navikao sam se, a bilo je i manje strana stripa. Ali se sve zajedno ipak isplatilo, na kraju krajeva – crtao sam Spider-Mana kojeg sam „za svoju dušu“ crtao još kao klinac, a sad sam ga radio profesionalno za Marvel. Možda je i to neka vrsta opravdavanja vlastitih postupaka, ali sam tada rekao sebi: što se mene tiče, nakon takvog vrhunca u karijeri i ne moram dalje, upisao sam se među crtače za Marvel Comics i sasvim mi je u redu. Međutim, naravno da bih volio da toga bude i u budućnosti.“

Način rada u moćnom predstavniku strip industrije podrazumijevao je i to da se crtači moraju neprestano boriti za svoj opstanak, za svoje mjesto, za produžavanje pet minuta koje su dobili da se iskažu, neprestano svjesni svoje zamjenjivosti. „Toj snalažljivosti koju rad freelancera traži niko vas ne može naučiti, ona se ne može izučiti ni u jednoj školi. A ja nikad dotad nisam bio freelancer i nisam morao da se probijam na taj način, uvijek sam bio dio tima i naučio sam raditi na drugi način. To me zaustavilo za buduće angažmane. Doduše, ja ovo ne smatram krajem, nego dužom pauzom, s obzirom na to da sam u njihovom sistemu i uvijek se mogu javiti ponovo, možda zreliji u svakom pogledu. U odnosu na neke druge autore i autorice, ja sam vjerovatno u prednosti, samo je pitanje kako ću to iskoristiti.“

Život freelance ilustratora

Završetak projekata za Marvel Comics uticao je na samopouzdanje. „Nakon angažmana za Marvel Comics ponovo sam prestao crtati. Imao sam blokadu koja je trajala mjesec dana, desio mi se pad entuzijazma i motivacije. Iz toga sam se izvukao tako što sam shvatio da nisam jedini kojem se to desilo i naprosto sam nastavio raditi. Uvijek je izlaz u tome da nastaviš raditi, a formule uspjeha nema, on zavisi od svačijeg karaktera i htijenja. U velikoj mjeri mi je pomogla i jednoglasna podrška koju sam imao, svi su, bez iznimke, na moj rad blagonaklono gledali. U tom periodu sam shvatio i da se ne mogu vratiti ni u kakvu agenciju da radim, djelovalo mi je to kao povratak u osnovnu ili srednju školu, te da bi to, u mom ličnom viđenju, bio istinski poraz. Osjećao sam i neku vrstu odgovornosti, naprosto, nametalo se pitanje: šta ću raditi nakon Marvela.“

Pauza nije dugo trajala i Čišić se još jednom, baš kao onda kad se na Mafest vratio nepokoleban, godinu dana stariji, ozbiljniji i pripremljeniji, vratio svojoj vokaciji u području ilustracije i crteža. „Kad gledam iza sebe, mislim da sam u tom periodu poslije Marvel Comicsa napravio i bolje stvari, a također sam shvatio da je Marvel mašina u kojoj je teško postići svoj maksimum jer za to ondje nema ni prostora ni vremena.“ Ostajući vjeran svojim željama, status freelance ilustratora i strip crtača zadržao je do danas, a pored toga je angažovan kao predavač na Američkom univerzitetu u Sarajevu. Do ponude Američkog univerziteta nije nikad razmišljao da bi jednog dana mogao predavati mlađim generacijama i preuzeti na sebe takvu vrstu odgovornosti, ali, kako kaže, odlučio je prihvatati različite angažmane i istraživati granice vlastite snalažljivosti.

Za prilike u području ilustracije u Bosni i Hercegovini Čišić kaže da postoje, ali da bi ih svakako moglo biti više i da bi status ilustratora i ilustratorki morao biti bolji. „Naslovnice u izdavačkoj kući Buybook dobar su primjer ilustracija koje rade Aleksandra Nina Knežević i Boris Stapić, studenticama i studentima ALU također se pružaju prilike da izrade svoja rješenja za knjige zahvaljujući profesoru Bojanu Hadžihaliloviću, što svesrdno pozdravljam jer na taj način mladi ljudi uče koliko je vizuelna komponenta bitna za književnost. Nemali je i broj ilustratora i ilustratorki koji rade odlične stvari, ali bi njihov status zasigurno bio bolji kad bi postojalo udruženje ilustratora i ilustratorki. Postoje, istina, Udruženje likovnih umjetnika i Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera, a ilustracija nije nužno samo dio grafičkog dizajna.“

Osnivanje udruženja ilustratorki i ilustratora važno je jer bi uredilo područje plaćanja usluga ovih umjetnica i umjetnika i onemogućilo damping cijena. Bosanskohercegovački ilustratori i ilustratorice se zasad, u nedostatku domaće regulacije, služe cijenama hrvatskog ilustratorskog udruženja u kojem su one jasno definisane. „Jedna stvar je samostalno raditi i snalaziti se, a sasvim druga stvar je djelovati u okviru udruženja koje ima jasno određena pravila“, naglašava Čišić. Dobrih ilustratora i ilustratorki nam ne manjka, ali ilustracija bi, općenito, bila zastupljenija u štampanim medijima, književnosti, naročito književnosti za djecu, kad bi u našoj zemlji postojali obrazovani umjetnički direktori koji bi radili na tome, ističe. Njih, međutim, treba platiti, što je vjerovatno odgovor na pitanje zašto ilustracije nema više u našoj svakodnevici.

Jedna od izdavačkih kuća otvorenih za ilustraciju je i Vrijeme iz Zenice, koja je objavila knjigu Stećak u kojoj tekst Gorčina Dizdara prate Čišićeve ilustracije. Na ovom mjestu se možda treba prisjetiti da je upravo ova izdavačka kuća prije nekoliko godina objavila bibliofilsko izdanje knjige Moja fabrika Selvedina Avdića u kojem je dizajnu pridat isti značaj koliki i književnom tekstu. „Ljudi iz Izdavačke kuće Vrijeme imali su osjećaj za važnost vizuelnog dijela knjige i pružili mi povjerenje i slobodu da radim na svoj način. Od Gorčina sam, s druge strane, puno naučio o historiji i stećcima, a i on me ohrabrio da ilustracije uradim drugačije nego što bi se možda očekivalo. Ponosan sam na tu knjigu. Moram reći i da je, općenito, moje iskustvo freelance ilustratora pozitivno.“

Budućnost je drugdje

Među recentnim Čišićevim radovima je i Yugotron, saradnja s brendom Molimao kojom odaje počast jugoslovenskim modernističkim spomenicima. „Yugotron je započet davno, ali je tek nedavno završen, u trenutku kad tema jugoslovenskih antifašističkih spomenika, naročito poslije nedavne izložbe u njujorškoj MoMA-i, dobija i sve veću međunarodnu pažnju. Yugotron je, kao i u slučaju ranijeg SA:BOT-a, bio prilika da promovišem nešto što je dio moje kulture, ali i da tu kulturu spojim s estetikom nečega što me od djetinjstva zanimalo, japanskih anime robota.“ Trenutno za hrvatskog izdavača radi na stripu koji kroz kriminalističku priču pripovijeda o počecima rap muzike i slam poezije šezdesetih godina. „To mi je pravi izazov jer se bavi temama o kojima nisam puno znao i vjerovatno nikad sam ne bih došao na ideju da se bavim njima“, ističe.

Najnovije međunarodno priznanje kvaliteta rada Enisa Čišića svakako je naslovnica nedjeljnog dodatka italijanskog dnevnog lista Corriere della Sera, La Lettura, za koju ga je preporučio Haris Pašović, bh. reditelj koji je nedavno postao direktor festivala Mittelfest u italijanskom gradu Udine. „Uslov umjetničkog direktora La Letture bio je da se autor naslovnice mora prilagoditi stilu časopisa, koji je više umjetnički nego ilustratorski, a kamoli stripovski. Dodatno, pritisak i ozbiljnost koje je zahtijevao taj zadatak bili su mi jasni nakon što sam vidio imena autora koji su u prošlosti radili naslovnice za La Letturu. Na kraju su izabrali najjednostavniju ideju od onih koje sam im predstavio, a koja progovara o potencijalu koji, ako se ne iskoristi, može nestati u plamenu.“

Nakon uspjeha postignutih na području stripa i ilustracije, Čišić budućnost, ipak, vidi u polju concept arta unutar filmske i gaming industrije. „Profitabilnije je od stripa i pruža više mogućnosti, a više mi odgovara od multidisciplinarnosti stripa. Ali ovog puta želim se dobro spremiti prije nego što nešto pokušam, biti siguran da to mogu, jer to znači obraćanje najvećem studiju u Hollywoodu, a time i u svijetu. Vjerujem da to mogu, jer, ako odlučiš da se nečim baviš, zašto bi pristajao na nešto manje? To također vidim i kao način izlaska na međunarodnu scenu rada, a možda i života izvan Bosne i Hercegovine, jer, realno gledajući, ovdje nije moguće testirati vlastiti potencijal. Nažalost, naša sredina čini sve da vam ubije volju i želju, za početak vrednujući ljude koji su mediokriteti, ako nisu i kriminalci.“