Razgovarala: Elma Hodžić

Završeno je još jedno izdanje Dana arhitekture! Ovaj višednevni festival predstavlja platformu kroz koju se realiziraju različita predavanja internacionalnih i lokalnih arhitekata, izložbe, diskusije, projekcije filmova i slična dešavanja u vezi s temama arhitekture, dizajna, urbanizma i prostornog planiranja. Iz godine u godinu, Dani arhitekture pomjeraju vlastite granice i otvaraju važna društvena pitanja. Višegodišnji napori aktivista koji vode festival su prepoznati na domaćem i regionalnom planu, pozicionirajući Dane arhitekture kao vodeću manifestaciju u oblasti arhitekture u Bosni i Hercegovini. O važnosti, razvoju i budućnosti DA razgovaramo s arhitekticom Dunjom Krvavac.

Možete li nam se predstaviti? Čime se bavite – kako je izgledao put Vašeg profesionalnog oblikovanja i usavršavanja?

Ja sam većinu vremena arhitektica, mada ponekad zagazim u polja društvenog aktivizma, kulture i feminizma, a u zadnje vrijeme opipavam i rekreativno trčanje, planinarenje i jogu. Mislim da je fer reći da još uvijek gradim svoj put u svim ovim poljima, mislim da će to biti proces koji će trajati cijeli život i da svaki dio mene, profesionalni i privatni, nadopunjuju jedan drugog. Pohađala sam Drugu gimnaziju u Sarajevu, i to Middle Years i Diploma Programme u sklopu International Baccalaureate programa, što bih preporučila svim srcem jer sam upravo u tom periodu i na ovom programu stekla neka znanja za koja vjerujem da ih i dan-danas koristim. Poslije sam upisala Arhitektonski fakultet u Sarajevu i završila prvi ciklus, nakon čega sam semestar drugog ciklusa provela na Norwegian University of Science and Technology u Trondheimu. To je možda bio i najinteresantniji period mog studiranja. Tada sam počela da stičem određenu vrstu samopouzdanja koja svakom studentu/ci arhitekture, a budućem arhitekti/ci, treba da bi počeo/la da razumije suštinu arhitekture. Vratila sam se u Sarajevo na matični fakultet gdje sam kratko iskusila i šta znači biti demonstratorica na katedri za projektovanje – bilo je to posebno, motivirajuće iskustvo. Na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu trenutno pišem završni diplomski rad drugog ciklusa na temu migracija stanovništva i stanovanja. Radim u arhitektonskom studiju I.D.E.A. Sarajevo koji je osnovao moj otac 2002. godine zajedno sa dvojicom svojih najboljih drugova, Sakibom Okovićem i Dejanom Tadićem, a uz to sam već osam godina članica udruženja LIFT – prostorne inicijative, koje stoji iza festivala Dani arhitekture Sarajevo.

Foto: Timur Babić

Arhitektura i aktivizam

Kako su nastali Dani arhitekture – šta je misija i vizija najvećeg festivala arhitekture u Bosni i Hercegovini?

Dani arhitekture Sarajevo su nastali 2008. godine kao reakcija mladih arhitekata i studenata na ograničenja formalnog fakultetskog obrazovanja. Cilj je bio da se okupe lokalni, regionalni i internacionalni stručnjaci iz polja arhitekture, urbanizma i dizajna te da tih nekoliko dana festivala Sarajevo postane hotspot za razmjenu znanja, ideja i različitih perspektiva. Četiri godine i četiri festivala poslije, osniva se udruženje LIFT – prostorne inicijative s ambicijom da postane platforma za kreiranje novih narativa u arhitekturi i edukaciju lokalnih zajednica u BiH. Rekla bih da LIFT-ove osnovne vrijednosti leže na križanju između arhitekture i društvenog aktivizma, a glavni ciljevi su poticanje diskusije o kulturi prostora te promocija aktivnog djelovanja u prostoru kroz aktivizam. Zajedno s urbanim intervencijama, LIFT-ova misija se sprovodi kroz nekoliko projekata, od kojih su Dani arhitekture Sarajevo sigurno najveći i najprepoznatljiviji. Festival uključuje umrežavanje, predavanja, izložbe, konkurse, diskusije, okrugle stolove te performance u javnom prostoru, u suštini jedan jako šarolik dijapazon različitih formata. Godine 2018. smo napisali knjigu 3650 DANA SAVREMENE ARHITEKTURE U BOSNI I HERCEGOVINI, i to na desetu godišnjicu festivala, a kao svojevrsni presjek 10 godina djelovanja festivala i savremene arhitekture u BiH. Ove godine smo ušli u 15. godinu postojanja i moram priznati da sam neizmjerno ponosna na sve što smo uradili do sada – nadam se da ćemo i u budućnosti nastaviti još jačim tempom.

Foto: Sabina Hodović

Koju aktivnost Dana arhitekture najviše cijenite? Kakav je doprinos festivala kulturnom životu našeg grada?

U zadnjih 15 godina smo napravili nevjerovatne stvari, ali izdvojila bih dvije, na koje sam beskrajno ponosna jer su rezultat zajedničkog timskog rada.

Prije dvije godine, Dani arhitekture Sarajevo su postali osnivački član LINA European Architecture Platform, zajednice od preko 30 evropskih organizacija, festivala, bijenala, trijenala, muzeja, fakulteta i galerija koje se bave arhitekturom i istraživanjem. Cilj LINA-e jeste da okupi relevantne aktere iz cijele Evrope kako bi udruženim snagama kreirali platformu za mlade kreativce koji imaju viziju održive budućnosti evropskog kontinenta. Projekat je povezan direktno s nastojanjima Evropske unije da naš kontinent postane prvi karbonski neutralan kontinent na svijetu. Učešće u LINA-i ispred Dana arhitekture vodimo zajedno, moja prijateljica i kolegica Irhana Šehović i ja (uz podršku ostatka našeg tima) – ona malo više jer se specijalizirala upravo za održivu arhitekturu i urbanizam. Mislim da arhitekti treba uvijek da rade u timu ili partnerstvu, posebno ako je to partnerstvo interdisciplinarno i bazirano na prijateljstvu jer je onda sve dodatno zabavnije. Upravo smo realizirale prvi projekat Dana arhitekture Sarajevo u sklopu LINA-e, i to u maju ove godine kada smo, uz podršku Manifesto galerije savremenih umjetnosti, organizirali rezidenciju u Sarajevu za tri grupe mladih kreativaca iz Slovenije, Sjeverne Makedonije i Njemačke. U Sarajevu su proveli sedam dana istražujući arhitektonsku slojevitost grada te koncept lokalnosti, a onda smo u sklopu Dana arhitekture Sarajevo 2023 rezultate rezidencije prikazali u formi izložbe pod nazivom (UN)CONTEXT: DISSECTING THE LAYERS. Rezidenti su htjeli da prezentiraju sliku Sarajeva onako kako su ga doživjeli tokom njihovog boravka tu, u mjesecu maju, te su uz pomoć Kobeiagi Kilims predstavili svoja zapažanja kroz ručno tkan ćilim, i to tradicionalnim bosanskohercegovačkim tehnikama i lokalnom vunom.

Drugi uspjeh Dana arhitekture jeste projekat na kojem smo radili intenzivno skoro dvije godine, a to je knjiga Arhitektonski vodič – Sarajevo, koju je izdala izdavačka kuća DOM Publishers sa sjedištem u Berlinu. Ovo je prvi put u historiji grada da je na jednom mjestu skupljeno preko 150 savremenih arhitektonskih ostvarenja, počevši od 1923. godine pa sve do danas. Ono zbog čega smo beskrajno ponosni jeste i činjenica da, upravo kroz ovu knjigu, Sarajevo prvi put posmatramo na način da je akcenat stavljen na savremenu arhitekturu, i to tako što smo izašli iz tradicionalnog posmatranja grada kroz njegov linearni razvoj, ponudivši jedan sasvim novi pogled na Sarajevo kao planinski grad. U knjizi su izlistana i arhitektonska ostvarenja šireg obuhvata grada poput onih na Trebeviću, Bjelašnici, pa čak i Visokom.

Foto: Haneta Mujević

Igre i grad

Ove godine su Dani arhitekture imali izuzetno bogat program. Kako izgleda proces pripreme programa? Šta je ove godine bilo u fokusu aktivnosti?

Ove godine smo prvi put organizirali festival kroz program koji je trajao čak preko 9 dana. Ovo je bila strategijska odluka proizašla iz odluke da upravo ove godine pređemo na bijenalni format – do sada su Dani arhitekture bili godišnji festival i trajali su 3-4 dana, a od ove godine, odnosno s početkom u 2022. godini, ušli smo u dvogodišnji format. Ovaj format nam omogućava dvije godine bijenalnog perioda u kojem se priprema i osmišljava sadržaj festivala, ali nam daje i prostor da organiziramo i događaje intimnijeg karaktera, i to u vidu naših Noći arhitekture. U zadnje dvije godine smo organizirali 11 Noći arhitekture kroz koje smo ostvarili i svoj cilj lokalnog i regionalnog širenja, pa smo u maju prošle godine imali i prve Noći arhitekture izvan Sarajeva, i to u Bihaću u sklopu sedmice arhitekture koju organizira grad Bihać u saradnji sa Centrom za savremenu kulturu KRAK. U novembru 2022. godine smo imali i prve Noći arhitekture izvan Bosne i Hercegovine, i to u Zagrebu, a u saradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata. U planu imamo da do kraja ove godine održimo i Noći arhitekture u Mostaru (u saradnji s IDEAA Urban House Mostar) i Rijeci (u saradnji s DeltaLab Rijeka). Kroz seriju Noći arhitekture, prošle i ove godine, uveli smo i temu ovogodišnjeg festivala pod nazivom “Igre i grad”, gdje smo imali za cilj da promislimo olimpijsko naslijeđe Sarajeva, ali s fokusom na budućnost arhitektonskih ostvarenja i infrastrukture. Najznačajniji dio planiranja festivala jeste upravo umrežavanje s različitim lokalnim, regionalnim i internacionalnim akterima da bi preispitali različite perspektive djelovanja u polju arhitekture i urbanizma s nadom da nove spoznaje možemo aplicirati i u našem lokalnom kontekstu.

Koje objekte izdvajate u arhitektonskom pejzažu Sarajeva: koji objekti su Vama najdraži?

Ja sam zaljubljenica u arhitekturu grada koja spada u period takozvane Sarajevske škole arhitekture. To je period razvoja grada od 1945. do 1992. godine kada su se, po meni, realizirala neka od najizuzetnijih arhitektonskih ostvarenja grada, upravo ostvarenja koja su oblikovala pejzaž grada kako ga danas većinom doživljavamo. Iz tog perioda bih spomenula arhitektu Ivana Štrausa, čovjeka koji je profesionalno i privatno ostavio neizbrisiv trag u mom životu. Štraus je bio mentor i šef mom tati, te su nakon godina poslovne saradnje, postali i jako dobri prijatelji, a ja sam imala tu sreću da sam značajan dio svog djetinjstva provela upravo sa Štrausom i njegovom suprugom Nanom. Njegova Elektroprivreda, Holiday Inn, Unisovi neboderi, Naselje Sunca, Kaptol i mnogi drugi su sigurno među mojim najdražim objektima Sarajeva, te su upravo neki od njih i moja prva vizualna sjećanja na grad poslije rata. Uz Štrausa, tu je Mladen Gvozden, arhitekta koji je projektirao jednu od mojih najdražih zgrada u gradu – Papagajku, a odmah poslije nje, Dom penzionera. Za Papagajku će većina reći da je najružnija zgrada u gradu, međutim, meni je među najimpresivnijim arhitektonskim ostvarenjima stambene arhitekture Sarajeva – simbol je inovativnosti, kreativnosti i riskiranja, ali i funkcionalnosti koje danas tako jako nedostaje.

Foto: Timur Babić

Mali koraci ka velikim promjenama

Koji trenutak u godinama rada na Danima arhitekture posebno izdvajate?

Uvijek se vratim na 2016. godinu kada me to pitaju. Te godine sam bila na korak do toga da se ispišem s fakulteta, bila sam silno demoralizirana i razočarana – u sebe, u fakultet i svoje obrazovanje, te sam bila spremna da dignem ruke od svega i napustim fakultet. Slučajno sam se prijavila na radionicu Dana arhitekture Sarajevo 2016, pod nazivom VHS ARHITEKTURA, koju je mentorisao Nikola Radeljković iz Numen/For Use, arhitekta iz Sarajeva sa sjedištem u Zagrebu. Radionica se održala u novoj zgradi Akademije scenskih umjetnosti na Skenderiji, koja je tada bila ništa više od armirano-betonskog skeleta – nakon internacionalnog konkursa 2008. godine kada je Jonus Ademović osvojio prvo mjesto, prošlo je osam godina i izgradnja ovog objekta je bila obustavljena, a najžalosnije u svemu je to što je ovo jedan od nekolicine (mislim možda dva) javna objekta izgrađena u Sarajevu nakon rata. Godine 2016. smo ušli na gradilište Akademije sa ciljem da uradimo dvije stvari: prvo, da napravimo fizičku instalaciju od VHS traka koju smo sami dizajnirali, isplanirali i realizirali kroz sedam dana radionice; i drugo, da podsjetimo sve uključene aktere te nadležne institucije na značaj ovog objekta i na urgentnost završetka njegove izgradnje. Te godine je pokrenut nastavak radova na zgradi Akademije, te smo osjećali da smo napravili određeni doprinos i pritisak da se stvari zakotrljaju i pokrenu – i jesu, navučena je fasada, započeti su radovi na vanjskom i unutrašnjem uređenju. Nažalost, evo skoro već osam godina je prošlo, a Akademija scenskih umjetnosti još nije ušla u svoju novu kuću; gradilište je ponovo zaustavljeno s izgovorom nedostatka sredstava – rekla bih prije, volje. Ja sam nepopravljivi optimista, ne gubim nadu da će ovaj objekat doživjeti bolja vremena.

Možemo li rezimirati ovogodišnji program i aktivnosti? Koji su planovi za sljedeću godinu?

Kada smo podvukli sve što je urađeno u protekle dvije godine, u proteklom bijenalnom periodu i u sklopu samog festivala, mislim da smo napravili jedan prelijep korak naprijed. Ostvarili smo neke nove saradnje, poput saradnje s Maxxi muzejom umjetnosti 21. stoljeća iz Rima, te Italijanskom ambasadom u BiH, a s kojima smo u Sarajevo doveli izložbu “Good News: Women Changing Architecture”, i to u trenutku kada je u našoj zemlji od najvećeg značaja da se priča o doprinosu koji su napravile žene za razvoj naših zajednica i društva. Ostvarili smo saradnju s grupom arhitekata iz Južne Amerike gdje posebno moram da spomenem Fernanda Tulia i Brazilsku ambasadu u BiH s kojima smo realizirali događaj u sklopu festivala Nights of architecture Sarajevo x Latin America. Ostvarili smo saradnju s Galerijom arhitekture Dessa iz Ljubljane i Architectuulom iz Berlina s kojima smo radili na projektu mapiranja spomenika Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, vraćajući ih u fokus neposredno nakon vandalističkog uništavanja Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Iskoristiću priliku da spomenem Senadu Demirović Habibiju iz IDEAA Urban House Mostar, koja je uspjela da stavi Partizansko groblje na Europa Nostra listu najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Europi, čime je započet proces izrade plana za obnovu. Kao što sam već rekla, imali smo intenzivan period, ali ćemo sljedeće dvije godine raditi još jače. Svjesni smo da su stvari koje radimo mali koraci za našu arhitekturu i naše društvo, ali isto tako stava smo da je bitno da svi pravimo male korake jer će, prije ili kasnije, oni uroditi plodom.