“Najveći problem društvenih mreža su ljudi”, rekao je u šali jedan od mojih prijatelja na Facebooku. Paradoks je to u kojem mreža poput Facebooka, koja bi trebala da povezuje ljude, istovremeno iritira načinom na koji potiče ljude da svoj život predstavljaju kao performans sastavljen od isječaka i trenutaka, od kojih bismo mi morali ili trebali steći sliku o njihovom životu.

Vrlo malo smo, preko nje, zapravo povezani. Oni koji su odabrali svoj Facebook profil koristiti kao sredstvo za promoviranje ideja i društveni angažman ironično bivaju nazivani “Facebook aktivistima”, oni koji imaju intimne statuse, one o svom životu i ljudima oko sebe, riskiraju da ih mnogi ljudi koje zapravo ne poznaju upoznaju u nekom potpuno drugom svjetlu. Slika hrane, pića, knjige, koja bi trebala da sugerira zadovoljstvo i uživanje, odiše nekom čudnom vrstom samoće. Informacija o tome šta nam je prijatelj ručao ne povezuje nas s njegovim životom ni na koji način, ali zato promovira njegov način života, onakav kakvim ga on želi predstaviti društvenoj mreži.

Istina društvenih mreža krije se, zapravo, u dubokoj tišini u kojoj skrolamo i skrolamo kroz slike i skice tuđih života. Nekih se imena i ne sjećamo. Nekad udarimo neki “lajk”.  No, najčešće skrolamo i skrolamo kao što smo nekad listali i listali albume sa slikama. I smijeh koji kod nas izazivaju šaljivi sadržaji na Facebooku smijeh je koji odzvanja dubokom tišinom naše samoće. Povezat ćemo se s nekim, možda. Imati maratonske, duboke konverzacije o svemu i svačemu, a da se možda nikad nećemo sresti. I to je divno i hrabro. Ali i to činimo iz dubine svoje usamljenosti.

Na tickeru, sa strane, dobivamo informacije o tome šta ljudi koji su online rade.  I guta nas hipertekst. Prijatelj je lajkao sliku svoga prijatelja koga ne znamo, na slici su ljudi, nasmijani, sa sladoledima koji im se tope u rukama, skrolamo dalje da vidimo komentare, dosadna nam je ta ljudska sreća, pa svratimo vidjeti šta je lajkao prijatelj koji je zainteresiran za globalnu politiku, Boga, socijalnu pravdu, poeziju, kapitalizam, muziku ili film. U dubokoj tišini čitamo njihove komentare, neke tako gorljive da ih skoro čujemo, neke svedene samo na emotikon. Skrolaju nam se sati života, klize kao otopljeni sladoled niz dječje prste. Lica u mraku su nam blijedoplava, čela su nam platna za projekciju fiktivnog šarenila. Smijemo se bezglasno. Smijemo se “LOL”. Nekad naglas kažem LOL umjesto da se nasmijem. Sve u tišini.

Ipak, ispunjava nas nevjerovatna sreća kad iz te plavičaste svjetlosti ugledamo crvenu notifikaciju da je neko reagirao na nešto naše. Nešto što smo voljeli i podijelili, da li iz svoje sreće ili iz tuge, nije važno. Moja ljubav prema fikciji, prema virtuelnom, slobodnom, neuhvatljivom tinja i rasplamsa se kad vidim da je neko iz svoje tišine i samoće, gledajući u svoj plavičasti ekran, prepoznao moj poziv na zajedničku samoću. Da svi zajedno, svi koji smo tog trenutka online, podijelimo sretni ili tužni film koji igra na mom čelu. Baš kao na plavičastom projekcijskom platnu.

Možda je moj prijatelj u pravu. Možda nikad ne bismo znali neke stvari o svojim prijateljima da nije Facebooka i dugačkih rasprava u komentarima ispod statusa i slika. Možda su neke istine koje saznamo bolne ili razočaravajuće. Ali skrolanje kroz virtuelni svijet mnogo liči na usamljene šetnje pustim ulicama, dok nam se u glavi smjenjuju slike protekloga dana. Naše su virtuelne šetnje često mnogo duže i možda i tužnije, jer one realne još uvijek ne može ništa da zamijeni.

Ali dok skrolamo prepunim ulicama društvenih mreža, naša usamljenost nije jedna, jedina i sramna. Naša je usamljenost dio zajednice usamljenih ljudi koji iz svoje tišine traže tračak prijateljskog, crvenog obavještenja da je nekome stalo.