“Ja nikad, u stvari, nisam znao jesam li sretan u trenutku dok mi se nešto dešavalo, već tek poslije. To je jedna od onih stvari koje se vide u retrospektivi”, rekao je moj drug tokom jednog od naših nedavnih razgovora.

Neki će vam filozofi, duhovni učitelji, pa i mnogi psihijatri reći kako je sreća živjeti u sadašnjem trenutku. I to je jednim dijelom istina. No, sadašnji je trenutak prevrtljiva, nepredvidiva, čudna rupica u vremenu u koju smo uvučeni, i nije uvijek ni slatka ni sretna.

I nećemo se uvijek sjećati sebe kao sretnih. Ali duboko vjerujem da sreća nije niti mašta o budućnosti, niti preživljavanje sadašnjeg trenutka, već sjećanje: slike koje složimo u glavi, način na koji smo ih izmjestili, koje smo stavili na prve stranice albuma, koji su to zvukovi, glasovi, mirisi učinili bilo koji momenat na neki način vječnim.

Da, sadašnji trenutak jeste sve što imamo. I ne, prošlost ne možemo vratiti, a budućnost ne možemo proživljavati. Ali ono što nas čini pregrštom osjećanja, osobina, mana, vrlina, to su sjećanja na nas same. Mi smo posuda puna šarenih perli, neke su mutne, neke jako sjaje, neke sliče biserima. Svaki put kad sklopimo oči trebamo da upamtimo samo bljeskanje onih bisernih.

I naučit će nas životne muke i padovi možda mnogo više o životu nego sreća, i oštetit će nas, ostaviti ožiljke, spaliti mostove, ohladiti dlanove. Ali momenti u našem sjećanju u kojima smo bili sretni su ti zahvaljujući kojima, uprkos svemu tome, ostajemo ljudi koji vjeruju. U nešto. U bilo šta. U boga, u sebe, u nauku, u umjetnost. Sreća budi vjeru, a vjera je jedna od onih stvari koja od svih životinja pripada samo čovjeku. I ne mora imati veze niti sa jednom religijom.

U retrospektivi, da se poslužim opet riječima mog prijatelja, možemo vidjeti sebe i kao neke druge i drugačije ljude. I to nam omogućava da postanemo svjesni promjena, u nama, u svijetu, u svemu. Jer promjena je život. To što smo možda sad nesretni, a sjećamo se da nekoć nije bilo tako, znak je da smo živi. I da je u svakom trenu moguće baš sve što odlučimo biti, pa i biti sretan/na.

Na kraju krajeva, potraga za srećom i jeste traganje po samome sebi. Nema sretnih mjesta, nema sretnih zemalja, samo sretnih ljudi i sretnih sjećanja.

I zašto bismo, uostalom, zaboravili i na radost. Za razliku od sreće, radost se može probuditi najbanalnijom, najsitnijom stvari. Možemo učiniti sebe radosnima mnogo brže, mnogo lakše nego što ćemo to učiniti sa srećom, koja za mene osobno i sama ima neki melankolični ton. Kad neko kaže “sretan život”, ja zamislim čovjeka na kraju svoga života, kao u pjesmi “Stvari koje nisam znao da sam volio” pjesnika Nazima Hikmeta. Ali radost, radost mogu biti i dijete i starac, i jutro i noć, i trenutak i sati. I svijetla je i vedra kao junsko nebo.

Zato, sjećajmo se sebe kao sretnih, ali činimo zato sebe radosnim u sadašnjem trenutku. Jer nebo će se smračiti, voljeni će nas ljudi napuštati, napuštat ćemo i mi sebe nebrojeno puta, i nebrojeno se puta sebi vraćati. Kako godine prolaze, znat ćemo kad smo bili sretni, a kad nismo. I ne, sreća nije nešto za čim se traga. Sreća je nešto što nas tka u vrijeme kao na bijeli stolnjak, što nas neminovno povezuje sa svim drugim sretnim ljudima na zemlji. Naša radost, ma koliko trajala, samo je naša, i predstavlja vanvremenski trenutak najveće moguće intimnosti.

A tuga? Ništa tuga. Uostalom, kakav bi to sretan život bio da nema povremenih intermezza u kojima svira blues.

Mislim da se u svemu tome krije odgovor na brojna pitanja o nostalgiji. Ljudi se sjećaju starih mjesta gdje su izlazili, a kojih više nema, režima koji su im se činili pravednim, ljudi koji su s njima bili, sjećaju se svoje mladosti. Nema ništa jako posebno i osobito u, recimo, jugonostalgiji, niti je ona specifična samo za nas koji smo u Jugoslaviji živjeli. To je samo jedna od brojnih nostalgija koje u svojim grudima nose mnogi ljudi. Tražeći sreću.

Zato, budite radosni što češće. Ne znate nikad kad će zasvirati blues.