Svi žudimo za životom. Nakon mraka i oblaka nadvijenih nad našim tjemenima, nakon duge jeseni i još duže zime sunce nam budi srce kao što budi i zemlju po kojoj hodamo i kojoj ćemo se jednom vratiti i buditi se s njom stoljećima kasnije, kad naših stopa u njoj već dugo ne bude.
Pršti nam u srcima želja za životom, najvažnija i najtajanstvenija od svih želja, i mi želimo biti bolji ljudi. Smijati se. Izložiti hladnoćom izmučena lica suncu. Zaštititi oči od prejakoga sunca naočarima koje smo kupili još zimus. Sadimo drveće i travu. Sanjamo sve snove koje smo zaboravili još od prošlog proljeća. Proljeće je kao lijepi san. Traje kratko, granice sa zimom i s ljetom nejasne su i slabašne, kao što je slabašna granica između sna i jave. Između života i smrti. Kao što je tanka nit koja nas spaja sa životom, tanka, živom oku nevidljiva.
Sjetimo se i ljubavi. Svih vrsta ljubavi. Nije li proljeće ljubav? Proljeće nas podsjeća na to da smo živi i da moramo živjeti bez obzira na to koliko smo tuge ispod pazuha skrili, u grudi nagurali tokom šest mjeseci sivoga betona i još sivljeg neba. Proljeće zalupa u srcu i mi ga slušamo, svoje srce, u ušima kako tutnji kao nemirna životinja.
Kukci zuje u travi. Kiša kad pada, i miriše na početak, a ne na kraj. Nije slana kao suze, nego slatka i mila, i otrežnjujuća kao jezerska voda. Život nas želi, ravnodušna priroda kao da obrati pažnju na nas u tih nekoliko mjeseci, i ako nismo sretni, želimo biti. Ponekad je želja dovoljna. Ponekad je želja sve. Zapravo, mislim da želja, mnogo više nego nada, pokreće sve naše planove i snove. Mi smo bića želje. Vječno smo željni da u tešku košaru života ubacimo neku kiticu cvijeća, da nam oči ispuni karnevalsko šarenilo prirode, kao što ostvarenje sna ispunjava širom otvorene oči.
Bio je zelen i mirisan, možda tek malo oblačan dan kad su po livadama obraslim mladom travom osvanule životinje u samrtnom hroptaju. Životinje gladne, životinje obradovane nenadanim zalogajem u još mokroj zemlji. Neko se na proljeće, godišnje doba kad svi odlučimo biti bolji ljudi, sjetio ubiti ulične pse koji su, sami ili u malim čoporima, smetali gradskoj idili, šetali uz nas kao da smo jednaki. Prvi prizor koji smo dobili ovoga proljeća je umiruća životinja u mladoj, blijedoj, mokroj travi. Neko je želio da vidi toplu krv na hladnoj zemlji.
I potonuli su u nju, u zemlju. Smeđi, sivi, bijeli, stari, mladi; šarenilo smrti iza grmlja, pored tek zasađenog drveća, između kesa smeća, između drvenih klupa. Neko se u prolazu sjetio da pruži jednoj od životinja utjehu, pa ga je gladio iza uha, dok su životinjske oči, već prevraćene, gledale negdje gore, negdje neodređeno, ni u nebesa ni u boga, nego tako, tupo, staklasto, u bezvrijeme. Oni vide nit, tanku, živom oku nevidljivu, kojom smo vezani za ovaj svijet. Oni čuju njeno pucanje.
Pucanje svijeta počinje u otrovanom psećem želucu i trzaju njihovog tijela. Pucanje svijeta počinje kad u rano jutro čovjek s kesom punom otrova rasporedi svoje darove po livadama i vrati se ruku praznih i teških od radnji pomračenog uma. Pucanje svijeta počinje ljudskim buđenjem i ljudskim odlukama.
Zna to pas, koji gleda negdje gore, neodređeno, staklasto, u nit koja nas s ovim svijetom spaja i razdvaja. Znaju to svi koji prolaze okolo i gledaju kako mu se smrt koprca i grči u tijelu, vidljiva i jasna sila, ona koja nameće pokrete toliko drukčije od svih koje ljudska bića rade dok im udovima još vlada život.
Smrt se glasa kako se ne glasa niti jedno biće čiji život ne izlazi iz grla: smrt duboko cvili, smrt je kontrabas, smrt izbija kao krvavi izvor iz usta na koja izlazi. Smrt pleše u tijelima mrtvih sarajevskih pasa, a rani prolaznici zure u nju kao u nešto poznato i zato strašno, kao da su im odjednom sve muke umiranja znane, ali u očima koračaju od nje, kao što će otkoračati iz ove slike netaknuti, tek iznenađeni, i nastaviti hodati hladnih stopala i oznojenih prstiju savijenih oko ručki cekera.
Smrt je slika s hiljadu zvukova i boja, i istovremeno mukla i mračna kao grob. Smrt je posijana, kao šarena tijela naših prijatelja, među našim zgradama, kafanama, šetalištima. Čujete li smrt, vidite li ju? Tečna je i crvena, reži i duboko cvili. Smrt je onaj duboki ton bez kojeg nema ritma, čiju odsutnost ne osjećamo, ali od čije se prisutnosti ne možemo odbraniti jer napada tijelo snagama koje više nisu njegove i pokreće ga po svome taktu.
Jedan je od pasa čvrsto zatvorio čeljusti, stegao je čvrsto čeljusti u kojima se smrt trgala, kao da želi u sebi da je zadrži i proguta, i u tom je čvrsto stisnutom zalogaju pukla pod njegovim zubima tanka, oku nevidljiva nit što nas spaja sa životom. Možda je malo falilo da je vidimo kako puca. Da smo stali još samo malo, čuli bismo kako se uz šušanj iz trave u oblake diže smrt, sad meka kao talas. Da smo zauvijek tu ostali, vječno bismo mogli razlikovati tišinu od njenoga šuma. Ali nismo.
Taj smo dan ostali bez svojih prijatelja. Koračali smo dalje, najusamljenije životinje na svijetu.