Piše: Dijala Hasanbegović
Svake godine je naizgled isto, ali ipak malo drugačije. Od radosti bijelog, svečanog, prhkog, nasmijanog praznika ostaje sve manje tople radosti, a sve više ledene, hladne tuge. Izgubljenih očiju koje su prešle hiljade kilometara, oni koji su preplivali surova mora, smješteni su u robne kuće i radionice, kao da su predmeti ili alat, a ne ljudska bića.
“Više ne mogu da se radujem kao nekad“, rekla mi je prijateljica 30. decembra 2018. godine. Rekla je to zureći u minijaturnu jelku, okićenu sitnim raznobojnim svjetiljkama. Pod jelkom tople čarape i naša kafa, hladna.
Moja prijateljica je okitila i zidove. Oslikala prozore. Uglancala televizor toliko da ga nisam prepoznala. Zavjese mirišu na bijeli ljiljan. Moja prijateljica više ne može da se raduje kao nekad.
Tog 30. decembra 2018. sve su joj se boli i sjećanja vratili. U jednom trenutku, miješajući supu na stolu postavljenom na ulici, dijeleći je ljudima izbjeglim s kraja svijeta, s kraja svakog svijeta, sve joj se vratilo: prihvatni smještaji u kojima je provela pola djetinjstva, smrt oca, bolest majke, ispiti na koje je išla gladna, jedan pleteni topli džemper čiji su se rukavi na kraju rascvjetali kao bijeli ljiljani.
Noću i u rano jutro pred haustorom njenog iznajmljenog stana uhvati se inje, mraz, led. “Svakog dana čekam da samo padnem, i više ne ustanem“, rekla mi je jednom. A ja je držim pogledom. Imam osjećaj da će nestati ako je prestanem gledati. Da, ako moja pažnja popusti i na trenutak, više neću imati prijateljicu.
Htjela sam joj reći da se više niko zaista ne raduje, i da su nam praznici onda kad se osjećamo dobro, onako, bez ikakvog razloga. Ne sretni, već makar zadovoljni. Da nam je praznik kratki smijeh koji nas nekad obuzme, eto tako, bez ikakvog razloga. I da, onu frazu koju niko ne voli, a svako mora da prihvati – da život ide dalje. Da će biti ledenih zima. Da se često nećemo moći radovati, ali bit ćemo tu. Svojim životima jedini svjedoci. Ali, nisam joj to rekla. Gledala sam u minijaturnu jelku, osvijetljenu sitnim žaruljicama, gledala u mlaku kafu. Onda sam se sjetila. Moram je pogledati. Ne smijem je ispustiti iz vida. Pogledala sam je i rekla joj: “Tu smo, Alma. I radovat ćemo se kad nam srca budu na mjestu. Dotad, jednostavno smo – tu“.
