Rijetko šta je čovjeku tako važno kao davati imena ljudima i stvarima. Time se odaju počasti, slavi se, osigurava nezaborav. Imenovanje stvari je među najvažnijim ljudskim osobinama, a može biti i oružje za razne ideološke borbe.
Tako smo nakon rata bili svjedoci masovnog mijenjanja imena ulica, škola, trgova. Neka su imena postala uprljana krvlju, neka su zamijenjena bez potrebe. Ali borba za imenovanje koja se tada vodila govori nam dosta o tome kako se povijest na ovim prostorima odnosila prema ljudima, koliko se mijenjala i koliko je stranih i domaćih imena koja smo upamtili po dobru ili zlu obilježilo naše živote.
Borba za imenovanja vodi se još uvijek: kako će se zvati aerodrom, škola ili sportska dvorana. Naša želja da imenom odredimo vrijednosti u današnjem društvu još uvijek je itekako živa, kao što je bila i nakon rata.
Imena ljudi također su bila predmet spora, od Meše Selimovića do Emira Kusturice. Imenom smo uvijek željeli dati do znanja šta su vrijednosti koje imamo. Imena su razdvojena i religijama, svako „pripada“ nekoj, a ima ih koja pripadaju svim ili nijednoj religiji, i u njih se skriva potajna želja da se oslobodi tereta ideološkog značenja i da se stvari prosto – zovu.
Postoje gradovi kao što je New York, gdje ulice prosto imaju brojeve, postoje gradovi preveliki za borbu imenima ulica, ili gradovi kojima to nije potrebno.
Postoje ljudi koji djeci daju imena koja im se sviđaju, a da ne obraćaju pažnju na to kojoj religiji ime pripada. Takvih je ljudi malo, takvih je imena malo, ime uvijek nosi ideološku težinu.
Zapravo, imenovanje ne nosi baš nikakvu važnost kad je u pitanju odnos prema biću ili stvari, prema čovjeku ili instituciji. Ići ćemo u školu i zvati je „škola“ ma kakvo njezino ime bilo. Nekog ćemo voljeti ili nećemo ma kako se zvao/la. Oni koji svoju privrženost iskazuju svrstavanjem ljudi u jedna, druga ili treća konstitutivna imena obični su pozeri. Kao što je imenovanje ulice ili trga po određenoj politički podobnoj osobi obična poza. Jer stvari ostaju ono što jesu, bez obzira na to kako ih nazvali. A isto tako i ljudi.
Imena ratnih zločinaca posebna su priča: u imenovanju institucija po zločincima ili kriminalcima nema nekog dubokog značenja: to znači samo da se rat još uvijek vodi, imenima.
U međuvremenu, život teče, rijeke raznih imena odnose prošlost i žubore u sadašnjem trenutku sa svojim netaknutim imenima, ravnodušne i mirne, kao i planine i polja. Ravnodušno posmatraju kako se mijenjaju i imena gradova kroz koje protiču. Priroda ne mari za imena, kao što ljudi ne mare za imena stvari u prirodi.
Jedno ostaje istina: imena će nam uvijek biti važna. Nekome zbog toga što neko ime voli, pa će ga podariti svome potomku, nekome zbog toga što ime smatra oružjem za borbu za svoju ideologiju. Sve to vrijeme život će biti isti, djeca će škole zvati školama, a ravnodušne rijeke teći među visokim i mirnim planinama.
