Ne postoji dan u sedmici kao što je nedjelja. Niti jedan mu nije sličan, nikad, ni najmanje.
Ne postoji niti jedna nedjelja slična drugoj nedjelji, također. Da, postoje one kišne, one sunčane, one snježne, one suhe, burne, tople, hladne… ali već i to je previše. Nije način na koji osvanu ono što čini nedjelje nedjeljama. Nisu duge, sitne, sive kiše. Nije krupni južni snijeg. Nije užareni asfalt podno tihog sunca.
Ono što čini nedjelje tako različitima i ono što ih istovremeno spaja jest beskompromisan i jasan osjećaj da smo svi sami.
Čak i kad su nedjelje zajedništvo, u tradicionalnoj slici porodice okupljene za nedjeljnim ručkom, taj osjećaj nas neće napustiti. Okupi se, porodica, za nedjeljni ručak i svako sam za sebe o nečemu šuti. Krije neku radost ili bol. Prešućuje neku presoljenu supu. Neki preljuti komentar. Neko preslatko sjećanje.
Čak i kad su nedjelje dan samoljubavi, kad se čistimo, brijemo, peremo, šišamo, renoviramo… u toj samoljubavi podsjećamo sebe da samo sebe imamo. Da češljamo svoja sjećanja, da zaglađujemo svoje ožiljke, siječemo svoje viškove.
Čak i kad su nedjelje izleti s prijateljima, druženja uz čaše toplih ili hladnih napitaka, nizovi sati ispunjeni planovima i brigama, podijeljeni, kao svjež hljeb na dekici za piknik. Čak i tada vraćamo se sebi. Svojim domovima. U glavi nam je buka glasova, to pojačava tišinu u koju smo se vratili. Sami sebi.
Najdulje su, najiskrenije i najdublje one nedjelje u kojima smo zaista sami. Ne u svom domu, nego u zidovima u koje smo zatvoreni. One nedjelje kad se čuju šumovi u dvorištima i tihi glasovi, kao jedina potvrda da svijet i dalje postoji i ide dalje. Jer, ljudi su nedjeljama jako tihi. Boje se da ne probude bogove. Bogovi nedjeljom odmaraju, i puštaju nas da mislimo o sebi. Da u sebe uranjamo. Da iz te dubine izranjamo zagledani u svjetlo novog dana, bilo da smo dočekali zoru, bilo da u zoru moramo ustati. Nedjelja je cijeli jedan dan, tokom kojeg čekamo svanuće. Odmaramo u sebi zvijeri, i dalje svjesni da su tu, samo da spavaju. Ako se bog nedjeljom odmarao, đavo je sigurno imao mnogo posla.
Nedjeljom, sjetit ćemo se svega što nas je napustilo, i svih koji su nas napustili. Osjećat ćemo, jače nego ikad, da svijet jeste, istinski, to jedno tiho mjesto na kojem ljudi šapuću da ne bi probudili uspavane bogove. Nedjelja šapće: „sami smo“, i šapće to i nježno, i umilno, i okrutno, i istinito. Đavolski.
Jer nedjelja je dan kad se bogovi odmaraju, a mi sanjamo sami sebe. I u tom snu projiciramo neku buduću sedmicu, u kojoj će se svi dani izredati, jedan manje sličan drugome, ali uvijek na koncu slijedi jedna nedjelja. Nad kojom ćemo se saviti kao nad svojim djetetom da mu operemo kosu, kao nad preslanom supom na ručku kod roditelja, kao nad pregrijanim laptopom, pokušavajući ispuniti bjelinu nečim smislenijim od samoće. Nedjelja je dan koji se također naginje nad nama. Naginje se nad nama kao da traži nekog vraga, neku misao koja će nas ljuljati i ljuljati, od jutarnje kafe do večernjeg odlaska na počinak. I uvijek ga nađe. Nekog vraga. I uvijek u pozadini svakog nedjeljnog doživljaja vrti se film, nostalgičan, i veseo i tužan, i gladan i sit, koji nas i veseli i rastužuje. Tako to biva s tišinama, bogovima, đavolima i snovima. Šest je dana bog stvarao svijet. Sedmi dan, mi smo mu prepušteni, sami. S pokojim đavolom u mislima.
