Piše: Dejan Muhamedagić
Moj otac je sahranjen u malom selu gdje je rođen i gdje je odrastao. To su mali porodični mezarluci gdje se samo Muhamedagići pokopavaju. U ljeto 2023. doživjeli smo divno iznenađenje: jedan suncokret je izrastao tačno ispred njegove ploče. Postoji i objašnjenje za to, ali to u ovom trenutku nije bitno. Ono što jeste važno je da me je taj suncokret posmatrao kad god sam stajao ispred tatinog mezara. Bilo je i malo zastrašujuće, ali nisam se plašio, kao što i dolikuje sinu velikog čovjeka. Dan za danom sam posjećivao mezar u različito vrijeme i fotografisao mezar i suncokret. Suncokreti su poznati po tome da se vrte prema suncu, ali ovaj se nikako nije pomjerao! Samo me je promatrao kad god bih se pojavio. Mezarluci su orijentisani prema sjeveru i jugu, tako da je možda to objašnjenje za ponašanje ovog suncokreta.
Ovo je priča o mom ocu Muhamedu koji se rodio 12. juna 1939. u malenom selu u Bosni i umro 25. marta 2020. u Beogradu. Rođen je pred sami početak Drugog svjetskog rata, a umro je kad je korona počela osvajati Evropu. Siromašno selo je bilo premaleno, pa je pošao na put: prvo u montersku školu u Zagreb i, tri godine kasnije, u Beograd. Bio je politički aktivan od samo početka. Kao pravi komunista vjerovao je u ljude i želio imati utjecaj na sve što se dešavalo u tada mladoj SFRJ. Dao je sebe bez ostatka, ne obraćajući pažnju na sebe i to je, nažalost, dovelo na kraju do depresije, demencije i Alchajmerove bolesti. Posljednja dva i po mjeseca proveo je u staračkim domovima, na moj i užas moje porodice. Mama se nije više mogla o njemu brinuti i, kako je vrijeme odmicalo, sve joj je teže bilo obavljati uobičajene kućne poslove i brinuti se o teško bolesnom čovjeku. Zgrada u kojoj su živjeli (i gdje mama još uvijek živi) nema lift, što je otežavalo situaciju. Zgrada je standardna socijalistička gradnja, sa četiri sprata, mračnim hodnicima i taj nedostatak lifta je bio dio obećanja da ćemo ostati vječito mladi, kao što nam se i obećavalo u Jugoslaviji.
Beograd moje mladosti je bio divan grad. Svako u Jugoslaviji je gledao u njegovom pravcu i zato i nije bilo čudno što je moj otac izabrao tamo živjeti. Imao sam sretno djetinjstvo, neuporedivo sa bilo čim što sam čuo od drugih. Grad je bio otvoren: stranci, diplomate i studenti sa svih strana. Kasnije smo se razišli: ja sam otišao u Austriju, a Beograd u nacionalizam. Postao je svoj opozit. Tek poslije, nakon korone, počeo se oporavljati, polako ali sigurno, ali potrajaće još neko vrijeme dok ne bude opet “bacao svetla daleko.”
Krajem sedamdesetih moji roditelji su kupili golfa. Po današnjim standardima to je više vic nego auto, ali tada je bio nevjerovatno popularan u Evropi. Bio je to bijeli golf i moj otac je bio jedan ponosan vlasnik. Redovno smo putovali iz Beograda u Bosnu i to autoputem Beograd-Zagreb (u to vrijeme je to bio prilično opasan drum, sa samo dvije trake). Kao i ja, moja sestra je dosta slušala muziku i uvijek bi ponijela kasetu, tako da bi naša četveročlana familija mogla uz muziku pjevati. Činili smo to s velikim zadovoljstvom, ali i da ubijemo vrijeme na tom dalekom putu. Kaseta koje se najbolje sjećam je bila Ljubav EKV-a i pjesma koju smo najzdušnije pjevali je bila Zemlja. Naš otac bi je iz sveg glasa pjevao, uprkos tome što je pripadao jednoj sasvim drugoj generaciji (razlika u godinama nije bila velika, svega četvrt vijeka). I tako smo mi pjevali dok je golf gutao kilometre puta Bratstvo-Jedinstvo.
Moj otac i ja smo imali posebno razumijevanje. Bilo je dovoljno da se pogledamo i već bismo znali o čemu u datom trenutku razmišljamo. Jednom je telefon u našoj dnevnoj sobi pustio zvuk zauzeća iz sebe. Pogledali smo prvo u telefon i potom jedan u drugoga. Učinili smo to nemalo uznemireni, jer je bilo očito da nam se telefon prisluškuje. U tom trenutku sam imao skoro 20 godina, tako da sam mogao shvatiti ozbiljnost sitiuacije. Onda smo nastavili da čitamo tamo gdje smo stali. Uostalom, šta može tu čovjek uraditi? Jugoslavija nije bila represivna zemlja, ali državni aparat je bio oprezan i promatrao je svoje građane očinskom zabrinutošću.
Svi smo mi na putu, istražujemo život. Gdje i kako ćemo se okrenuti na određenoj tački je samo pitanje osobne preferencije, osobnog iskustva. Kuda smo to pošli?
Izabela Kolhuber je obavila sjajan posao izborom fotografija naše porodice i suncokreta. Takođe ih je poslagala na poseban način i popravila gdje je to bilo potrebno (ja sam amater, tako da je to bilo apsolutno neophodno).
Hvala mojoj mami, Bajrami Romi Muhamedagić! U spomen na prijatelje mojih roditelja, Milu i Stanimira Caneta Dimitrijevića.
