Piše: Kristina Ljevak

Kada govorimo o uspjehu, najčešće zaboravimo da se zapitamo šta je ono što osim talenta i posvećenosti stoji iza njega. Ovdje, naravno, mislim na uspjehe definisane relevantnim kriterijima, one koje prepoznaje i afirmiše struka van lokalnih okvira.

Pokušajte zamisliti godinu u kojoj ste polovinu vremena proveli na putu. U slučaju Damir Šagolja, proglašenim Reutersovim fotografom, 2016. godine bilo je to tačno 148 dana i objavljenih 4.500 fotografija. One koje su ostale u vlastitim folderima teško je izbrojati.

Zbog toga će često reći kako je za uspjeh presudan rad. A u njegovom slučaju rad nikada nije izostajao. Ni kada je bio jedan od najboljih moskovskih studenata Instituta za energetiku, vojnik tokom opsade Sarajeva ili onog momenta kad je shvatio da je u prethodnoj struci dovoljno vremena izgubio i odlučio se posvetiti fotografiji. I za nastanak čuvene fotografije zabilježene u Pjongjangu, nagrađene svojevremeno u kategoriji Daily Life Stories u World Press Photo izboru, ključan je bio minuli rad, pa zato Damir Šagolj kaže da bi gotovo svako mogao napraviti tu fotografiju, ali ne i biti u tom trenutku na tom mjestu.

Problem vlastitih očekivanja

Nakon još jednog priznanja u izuzetnom profesionalnom stažu nedavno je u Pop-Up! organizaciji Damir Šagolj održao predavanje studentima i studenticama Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Njegovi profesionalni počeci vezani su za agenciju Sipa Press iz Pariza, u kojoj je proveo godinu dana, nakon čega je bio Reutersov dopisnik iz Sarajeva.

Posljednjih 20 godina za Reuters je pokrivao ratove na prostoru Balkana, Bliskog istoka i Azije, kao i ostale važnije događaje širom svijeta. Od 2009. godine živi u Aziji, najprije u Bangkoku, a trenutno u Pekingu.

Magistrirao je novinsku i dokumentarnu fotografiju na London College of Communication.

Njegove fotografije nalaze se na naslovnicama vodećih novina poput Newsweeka, The New YorkTimesa, The Washington Posta, Le Monda i Spiegela.

„Nisu toliko problem očekivanja koja drugi nameću. Problem su ona koja sam sebi namećem. Pogotovo kad ulaziš u drugo poluvrijeme karijere i znaš da nemaš baš previše. I onda želiš da dobru godinu ponoviš što prije. I ne želiš da se odmaraš. Samo je ritam zahtjevan za moje godine, koje više nisu ni dvadesete ni tridesete. Teško da fizički mogu ponoviti ritam kakav je bio prošlogodišnji. A ako mi se pruži prilika, naravno da ću pokušati“, rekao je za Urban magazin odgovarajući na pitanje da li očekivanja koja drugi imaju opterećuju i može li sebi dozvoliti predah.

Američki magazin Altantic bio je razlog zbog kojeg je uopšte sabrao rezultate prošlogodišnjeg rada. Atlantic kao veliki Reutersov klijent objavio je fotogaleriju sa Šagoljevim fotografijama i napisao koliko je tokom 2016. godine poslao.

„To je bilo još u novembru, pa sam se i ja malo zainteresovao i to sabrao. Kad kvalitet stavimo nastranu, to je i količinski jako puno. I nije meni problem rad, meni je problem kad ne radim, kad odem negdje na sedam dana i ne radim ništa, počne me srklet hvatati.“

Dio privilegija rada za Reuters podrazumijeva poštovanje etike i nepoznavanje mjera klika i lajka. Na predavanju je Damir Šagolj pokazao sjajan ciklus fotografija o jednom dječjem bejzbol klubu u Pekingu, koji na kraju nije objavio, jer je, kako kaže, ušao pogrešno u priču i dobio kontraefekat.

Iako je potrošio možda pet dana za snimanje, nije bio prinuđen da uprkos vlastitoj procjeni fotografije objavi.

„U agenciji kakva je Reuters, da ja to nisam uradio, a da imam urednika, on bi. Moja posao je višestruk – reporterski, urednički i menadžerski, ali i da nemam taj urednički dio inkorporiran u ovo što radim, imao bih urednika koji bi to možda prepoznao. To i jeste prednost Reutersa. U posljednjih desetak godina svi imaju fotografije, svi prodaju fotografije, pa su ljudi malo i zaboravili šta je važno i koliko je važan integritet vijesti, o čemu se u Reutersu vodi računa. Nadam se da dolazimo do trenutka kada shvatamo da atraktivnost koja se mjeri klikom nije prava mjera uspjeha“, objašnjava Šagolj.

Neću da budem najbolji fotograf

„Neću da budem najbolji fotograf na svijetu, mene fotografija osim kao alat ne interesuje. Važna mi je priča koju ću prenijeti“, dio je razmišljanja o profesiji Damira Šagolja, koji uvijek tvrdi da je u prvom redu novinar. Novinarstvo danas bilo je takođe jedna od tema našeg razgovora, ali i lažne vijesti zahvaljujući kojima možda ipak možemo vjerovati u regeneraciju profesije.

„Hajde da se nadamo da smo dotakli dno, pa da smo krenuli prema gore. Kada čovjek zna kakvi smo generalno, znamo da možemo i dublje otići. Mada se nadam da u ovom slučaju, barem kad je riječ o vijestima, neće biti tako, jer smo došli do apsurda u kojem je stvarnost postala fake news. Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, ali to možda nije loše za novinarstvo. Mislim da će se zahvaljujući tome opet plaćati novinari i kupovati novine, pa dobijati bolje i provjerenije vijesti. Javila mi se potreba da provjerim na koje novine sam još uvijek pretplaćen, jer i ja sam otkazao neke pretplate, pa sam ih brže-bolje vratio jer moramo kupovati novine. Ispostaviće se na kraju tačnim ono što je, ja mislim, Baja Patak rekao – najskuplje su besplatne stvari.

U ovom slučaju će se ispostaviti da su najskuplje besplatne vijesti. Ispostaviće se da nas na duge staze mogu skuplje koštati nego onaj novac koji izdvojimo da bismo kupili novine.“

Često, pomalo preskromno, izbjegava govoriti o estetskoj vrijednosti vlastitih fotografija. Tvrdi da spontanost daje estetiku, te da je važno da tehnički segment fotografskog posla bude rutina. „Da aparat bude nastavak ne samo ruke već i misli.“ Takođe navodi kako reporter ne smije biti samo snimatelj.

„Stalno insistiram na tome da je najbolja stvar ili najgora koju fotoreporter sebi može uraditi ta da se svede na nivo fotografa. Onda je on samo snimatelj. Nije autor. Najbolja stvar koju može uraditi je da sebi kaže: ‘Momak, ti si novinar’, pa da onda sve ono što radi radi s pozicije novinara, da odgovara na sva ona pitanja, ima novinarsku odgovornost, a ne samo da bude onaj koji će popuniti stranicu na papiru ili neku web-stranicu. Ako smo mi novinari, onda nećemo propuštati da vidimo šta je bitno.

Ako ti na osnovu moje fotografije ne možeš napisati onaj prvi najvažniji paragraf novinske priče, ili barem neki snažan paragraf, tada fotografija ne valjda. Na osnovu fotografije morali biste napisati čak i lid priče.“

Fotografija je samo sredstvo za prenošenje vijesti

Jedan od najboljih primjera kojim se može u najkraćem ilustrovati način rada i razmišljanja Damira Šagolja je fotografija Baracka Obame u Kini. Dočekan je bez državničkih počasti, a zahvaljujući Šagoljevom širokom planu umjesto krupnog vidimo da između ostalog nema ni crvenog tepiha. Objavljena je na naslovnici The New York Timesa.

„Možda bi puno bolje izgledalo da sam ja njega slikao krupno, gdje se vidi da je on nasmijan. Ali važan je i njegov govor tijela, kojim želi staviti do znanja da se ne treba oko izostanka počasti praviti drama, sve se to da iščitati iz te fotografije…“

Fotografija je samo jedno od sredstava da se prenese vijest, formalna edukacija nije toliko važna, ne treba robovati tehnici itd. dio su razmišljanja Damira Šagolja o vlastitoj profesiji, zbog toga često ostaje pitanje šta je onda presudno da se bude na poziciji na kojoj se on danas nalazi.

Realno, puno rada je najvažnije. Ne znam puno ljudi koji količinski rade koliko ja. Zbog toga porodica trpi i sve ostalo što je meni bitno u životu. Ali ne rad na način ‘ja radim i kući to slažem, i to niko ne vidi’. Već raditi i pokazati. Pa pasti, podići se i krenuti daje. Pa kad ti neko kaže da ne valja, pa onda s tom osobom uđeš u nekakvu diskusiju, pa opet rad i rad.“

Na pitanje male djevojčice u publici šta najviše voli u svom poslu, Damir je odgovorio da se najviše voli vratiti kući. Podršku životne partnerice Sande Popovac i porodice navodi kao presudan faktor za lični uspjeh. „Sve što kažem o udjelu Sandine podrške u mom uspjehu bilo bi premalo. Ne bi bilo ni uspjeha ni mene da nema te vrste podrške. To nije samo važno. To je krucijalno.“

Za jednog od dvojice kolega s kojima najčešće ide na teren rekao je kako je sigurno jedan od najboljih novinara koje poznaje, pa nas je zanimalo koje su to osobine koje najbolji novinar ili barem onaj dobar mora imati.

„Da se fokusira na ono što je bitno i sve ostalo ignoriše, ponekad na neprijatan način, pa čak i brutalan. Kao kad uđeš u neku sobu gdje ima hiljadu nečega, umjetničkih djela, djevojaka, da prepoznaš ono što je najvažnije. U njegovom slučaju, to je odnos prema etici koji je sličan mom.

Svaki dan se budim oko pet i izlazim oko šest vani. To je dio dana kad je svjetlo ljepše, ali to je manje bitno. Ljudi su opušteniji, nije ih još život razočarao. Još uvijek se da s njima raditi. Kad radim s nekim drugim, obično ja ustajem u šest, i onda mi se u devet taj neko pridruži. Ali i on ide u šest sa mnom jer će u ta tri sata uhvatiti neki detalj koji će mu pomoći da sklopi sliku, pa ćemo sve zajedno sortirati na pravi način.“ I sve snima. Može u svakom trenutku rekonstruisati svoju karijeru, koja sad traje već 18 godina, pomoću audio zabilješki.

Slaže se da je biti istinski građanin svijeta dio privilegija, ali i da ono što ne vidimo između njegovih fotografija najčešće podrazumijeva odricanje.

„Jer uvijek se vidi najljepši dio komšijine avlije. Nikada ne vidiš da je komšiji otpao auspuh. To jeste uprkos svemu lijepo. Da nije, uvijek bih se mogao povući iz toga jer znam u šta se upuštam. Nije to baš tolika privilegija, posebno ne na duge staze. Lijepo je, divno i krasno, ali lomi.“

Izostanak dugoročnih planova je nešto što takođe nije privilegija. A volio bi da nije tako, pa da s bližnjima može praviti planove. Kako god da bude, formalna priznanja i vrhunske naslovnice uvijek će biti solidna kompenzacija za uloženi trud i vrijedni rad, koji nikada ne smijemo zaboraviti kada iz vlastitih konformizama gledamo na rezultate drugih.