Christopher Peditto, pozorišni i filmski reditelj, glumac, producent na HBO-u, odlučio je život u New Yorku zamijeniti životom u Sarajevu. Za četiri godine boravka u Bosni i Hercegovini stekao je mnogo kolega i prijatelja, koji su ga prihvatili kao svog dobrog druga i saradnika. Chris je veoma profesionalan, ali i beskrajno emotivan i srčan čovjek, vrlo lako ga je primiti u „raju“, ići s njim u sarajevka pozorišta, galerije, kafane, ali i obilaziti bosanske planine kojima se divi sa iskrenom radošću djeteta. Upoznala sam ga odmah po dolasku u Sarajevo i sada, kada se ipak sprema za povratak u Ameriku, sretna sam da se ovim intervjuom na neki način mogu s njim pozdraviti i što za čitaoce Urban magazina mogu s njim razgovarati o Sarajevu, ljudima koje je sreo, s kojima se družio i radio, i koje će, u to uopšte ne sumnjam, zauvijek čuvati u srcu. A možda se i vrati, ko zna. Ne bih se iznenadila.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Nick.St.Oegger

U Sarajevu ste već više od četiri godine. Ovdje živite i radite… Kako, zašto?

Temelji mog rada i života stvarani su u New York Cityju, gdje sam godinama bio glumac, reditelj, pisac, u teatru, na filmu i televiziji. Zatim sam radio kao producent na HBO-u. Oko 2012. godine shvatio sam da se želim okrenuti manje stresnom životu i postavljati sebi manje ciljeva koje bih trebao ostvariti. To sam pronašao na Balkanu, posebno u Sarajevu, koje je za mene kosmopolitski grad. Ima toliko stvari koje volim u vezi s ovim gradom, počevši od hrane, kao što su ćevapi, burek i janjetina (kada umrem, želim da se probudim u Jablanici), pa do strmih, beskrajno krivudavih ulica koje vas vode gore u brda te njegove drevne, trošne arhitekture. U Sarajevu se možete izgubiti u prirodi i za 15 minuta vratiti se na Baščaršiju. Ne znam nijedan glavni grad u kojem biste to mogli učiniti. Volim ovaj tempo života, gdje kafa i razgovor s prijateljem mogu trajati dva sata (ili više). Sarajevo vas prisiljava da usporite, što je za mene, kao bivšeg Njujorčanina, vrlo dobra stvar.

Vaš posljednji teatarski projekt, „Sporedni čovjek“, režirali ste na sceni Kamernog teatra 55. Rad na sceni prekinut je zbog pandemije izazvane koronavirusom, ali ste rad nastavili odmah nakon toga.

Probe smo započeli u januaru, ali morali smo se zaustaviti u martu, samo nekoliko dana prije prvobitno planirane premijere. Nakon završetka lockdowna, vratili smo se na posao i premijera je održana 19. juna. Nažalost, zbog pandemije samo jedna četvrtina gledališta je mogla bila popunjena, pa smo imali još tri izvođenja predstave u nizu. Bilo je pomalo nadrealno, sa svim tim maskama… Ali kada su se svjetla prigušila i muzika počela, svi smo 90 minuta pobjegli iz realnog svijeta i njegovih problema. Reakcije publike bile su više nego pozitivne. Stoga sam sretan što se „Sporedni čovjek“ vraća na repertoar Kamernog teatra 55 u septembru, pa će ga više ljudi moći vidjeti i uživati.

Šta nam možete reći o ovom djelu Warrena Leightsa?

„Sporedni čovjek“ je elegija o izgubljenoj ljubavi i izgubljenom vremenu. Smještena je u okvir sjećanja i viđenja Clifforda, sina strastvenog džez trubača, u trenucima kada se osvrće na svoj komplicirani obiteljski život, prije nego što je napustio dom. Radnja lagano plovi između prošlosti i sadašnjost i govori o vremenu prije Beatlesa i Elvisa, kada su džezeri bili giganti. „Sporedni ljudi“ nisu bili ni priznati ni poznati u svoje vrijeme. Za razliku od vođa bendova, „sporedne ljude“ u velikim bendovima ste mogli čuti, ali ne i vidjeti.

Zvuči tužno, ali uzbudljivo…

Ja bih rekao gorko-slatko. „Sporedni čovjek“ je oda ljudima koji su živjeli za muziku, ali i dirljiv prikaz obiteljske drame koju ta strast ostavlja za sobom. Clifford nikoga ne krivi. On se samo može diviti ovim izvanrednim umjetnicima koji ne sviraju zbog novca ili slave, nego da bi svirali i da bi se njihali.

Prije „Sporednog čovjeka“ režirali ste u Pozorištu mladih, a odmah nakon dolaska u Sarajevo, prije više od četiri godine, u ambijentu Jazz kluba Monument gledali smo „Fearing’s Funhouse“. Kada saberete sva ta iskustva, jeste li zadovoljni postignutim?

Prije nego što sam došao u Sarajevo dugi niz godina nisam radio u pozorištu. Osjećao sam se kao da se vraćam svojim korijenima. Kad sam imao priliku režirati „Fearing’s Funhouse“ u čudesnoj atmosferi Monumenta, bilo je to kao da se vraćam svojim korijenima. Naredne godine, uz podršku programa za kulturnu saradnju Američke ambasade, režirao sam „Beskrajnu priču“ u Pozorištu mladih. Rad s bosanskim glumcima na (često komplikovanom) engleskom jeziku predstavlja i izazovno i posebno iskustvo. Kamerni teatar ima vrlo profesionalni ansambl i osoblje, a ja sam izuzetno ponosan na ono što smo postigli sa „Sporednim čovjekom“.

Šta je bilo neuobičajeno u procesu rada s teatarskim umjetnicima u Sarajevu u odnosu na proces rada u Americi?

Mnogi aspekti rada su univerzalni jer svi teatarski ljudi govore istim jezikom. Svi u predstavi tražimo emocionalnu istinu i pokušavamo je postaviti na scenu. „Sporedni čovjek“ je za mene jedinstveno iskustvo jer sam prvi put režirao na bosanskom jeziku. Najizazovniji dio procesa bio je prevođenje miljea njujorške džez scene, s njenim pop-kulturnim referencama i idiomatskim izrazima na jezik koji bi bio razumljiv i „kliknuo“ sa sarajevskom publikom.

Džez muzičari imaju svoj način na koji razgovaraju, zar ne?

Apsolutno, to je kao tajni kod. Oni govore žargonom koji samo muzičari i ljubitelji hardcore džeza mogu razumjeti, a riječi nemaju svoje originalno značenje. Naprimjer, Sideman je bilo ko u bendu ko nije vođa; Swing – ili znaš ili ne znaš šta to znači; Pad – kuća, Split – otići; Gig – posao, The Man – policija, Bad – dobro, Bread – novac…

Da li se Vaše znanje bosanskog popravilo za vrijeme rada na „Sporednom čovjeku“?

Psovke definitivno jesu! Bosanski je veoma težak za one koji govore engleski. Jedno vrijeme sam uzimao časove, ali prava istina je da sam ja lijen učenik. Najviše sam bosanski govorio s taksistima jer oni uglavnom slabo govore engleski, pa sam bio prisiljen koristiti svoj loš bosanski. Ali nadam se da će se moj bosanski popraviti u narednih 10-15 godina. (smijeh)

Radili ste i s učenicima u Međunarodnoj školi Bloom. Kakva ste iskustva stekli u radu sa tim mladim ljudima, djecom, u stvari)

Prvi put sam mladima predavao dramu i zaista sam uživao. Napravili smo punk rock verziju klasične njemačke farse „Leonce i Lena“ na Maloj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Predstava je zabavna i filozofska, te prilično sofisticirana za mlade glumce. Ali djeca su prihvatila izazov i napravila sjajan posao. Mislim da je presudno da mladi razvijaju afinitet prema pozorištu i umjetnosti jer su oni budućnost umjetnosti.

Umjetnost u vrijeme pandemije…

Pandemija predstavlja ogromne izazove kreativnim zajednicama širom svijeta. Prisiljava nas da na nove načine razmišljamo o tome kako stvaramo i predstavljamo pozorište i umjetnost. I usred ove strašne pošasti došlo je do ogromnih preokreta nakon ubistva Georgea Floyda i prosvjeda protiv rasizma koji su izbili širom Amerike i širom svijeta. Osim toga, masovna nezaposlenost i ekonomska neizvjesnost… Izumiranje naše planete se nastavlja, uzrokujući masovnu migraciju ljudi koji napuštaju svoju domovinu pokušavajući pronaći bolji život. Sve nam to uzima danak – mentalno, fizički, duhovno… Svi kreativni ljudi se pitaju kakvu ulogu umjetnost može imati da nas podigne i provede kroz ova teška vremena. Prvo i najvažnije, uloga pozorišta bi trebala biti da prosvijetli i zabavi. Također bi trebalo da provocira i izaziva. Ako vjerujemo da su umjetnost i kultura žila kucavica zdravog društva, što ja itekako vjerujem, onda moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo podržali i održali umjetnost živom i zdravom.

Zauzima li kultura u Sarajevu mjesto koje zaslužuje?

Sarajevo ima neke od najtalentovanijih umjetnika s kojima sam ikad sarađivao. Sa svojim pozorišnim ansamblima, filmskim stvaraocima svjetske klase i filmskim i pozorišnim festivalima, Sarajevo ima zasluženu reputaciju u oblasti umjetnosti i kulture u Evropi, ali i šire. Jedna od potreba u stvaranju umjetnosti je podrška države. Ako ovdje trebaju ostati najbolji i najpametniji umjetnici, vlada mora povećati, a ne smanjiti, potporu umjetnosti i kulturi u BiH. Ako kreativna zajednica želi preživjeti i napredovati u Sarajevu i BiH, također je važno da firme povećaju sponzorisanje i donacije za kulturu i umjetnost.

Koje teatarske kompanije u New York Cityju su utjecale na Vaš rad?

Na mene su utjecali umjetnost, arhitektura, džez, blues, ska, soul, funk, world music, klasična muzika, elektronička muzika i rock & roll, kao i pozorište. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina toliko se toga kreativnog događalo ne samo u New Yorku već i u Londonu, koji sam prvi put posjetio ‘81. Muzička scena je eksplodirala. The Clash je duboko utjecao na mene. I pozorište također. Pozorište „Squat“ došlo je iz Budimpešte i radilo na velikom komercijalnom prostoru u 23. ulici na Manhattanu. Publika je sjedila u stražnjem dijelu prostora, gledajući pozornicu koja se nalazila ispred ogromnog prozora koji je gledao na automobile i ljude u prolazu u 23. ulici. Ulica je bila kulisa predstave nazvane „Mr. Dead i Mrs. Free“. Sjećam se vrhunca predstave kada se vojni džip zaustavio na ulici, odmah ispred kazališta. Vojnici (glumci) iskočili su iz džipa, upali unutra, izvukli puške i na pozornici počeli ‘pucati’ na glumce, koji su mrtvi pali na pod, završavajući tako predstavu. Šokirana publika prasnula je u smijeh i pljesak. Rekao sam sebi: takvo pozorište želim napraviti. Pozorište koje je drugačije, ispunjeno emocionalnom opasnošću koja vas udari u stomak, uhvati za srce i okrene glavu naopako. Pozorište koje vas oduševljava i drži na rubu sjedišta. Također i pozorište koje vas toliko nasmije da padnete sa svog mjesta.

Prvo profesionalno pozorište započeli ste u svojim ranim dvadesetim godinama?

Kad sam imao 21 godinu, pet školskih kolega s Univerziteta Carnegie-Mellon i ja napustili smo dramsku školu i preselili se u Chicago kako bismo pokrenuli vlastito pozorište. Nazvali smo ga igLoo – toplo sklonište u hladnom svijetu. Staru tvornicu slatkiša na sjevernoj strani Chicaga preuredili smo u glavnu pozornicu i studio teatar. U početku su mnogi od nas živjeli u zadnjem dijelu pozorišta. Jeli smo, spavali i pili pozorište. Chicago ima više rezidencijalnih pozorišnih družina od New Yorka, a poznat je i kao najvažniji pozorišni centar Amerike. Publika je tamo veoma pametna i pruža veliku podršku. U Chicagu sam naučio zanat stvaranja pozorišta, iz noći u noć, pred živom publikom. U to vrijeme moj rad bio je prilično ikonoklastičan, a pretpostavljam da je još uvijek takav! Još uvijek uživam u tome da protresem stvari. I da pomjeram granice.

Na kojem projektu trenutno radite?

Trenutno radim nekoliko projekata, uključujući punk mjuzikl s pjesmama The Clasha, adaptaciju distopijskog klasika Yevgenyja Zamyatina,” Mi”, koja je bila inspiracija za Orwellovu 1984. i Huxleyev “Hrabri novi svijet”. Također planiram adaptaciju “Slučajne smrti” Darija Foa – njegovo remek djelo satirične komedije, koje snažno govori o našem vremenu.

Ostajete li u Sarajevu?

Dio mog srca uvijek će biti u Sarajevu, koje mi je raširilo ruke od trenutka kada sam ovdje došao. Ali nedavno sam zaključio da se moram vratiti u Ameriku i, kako je rekao veliki vođa građanskih prava John Lewis, „napraviti neke dobre probleme“. Planiram pokrenuti pozorišnu družinu u planinama Catskill, u Saveznoj Državi New York. Također ću podučavati srednjoškolce o drami. Planiram pokrenuti godišnji festival umjetnosti, koji uključuje muziku, ples i izvođačku umjetnost, održavat će se na otvorenom, u mojoj lokalnoj zajednici. Ali vratit ću se u Sarajevo. Kamerni je izrazio zanimanje za turneju „Sporednog čovjeka“ po cijelom Balkanu. U pregovorima sam da svoju produkciju „Beskrajne priče“ dovedem u Narodno pozorište Tuzla, uz podršku Programa za kulturne grantove Američke ambasade u Sarajevu. Dakle, nije zbogom Sarajevo, više je poput pjesme: naći ćemo se opet, ne znamo gdje, ne znamo kada. Ali siguran sam da ćemo se opet sresti jednog sunčanog dana.