Bojan Stojčić, vizualni umjetnik: Umjetnost – alat za bilježenje postojanja

Razgovarala: Elma Hodžić
Naslovna fotografija: Almin Zrno

Umjetnik Bojan Stojčić spada u one rijetke koji svojim promišljanjima uspijevaju pomaknuti granice umjetničkog izraza u živopisnom svijetu suvremene umjetnosti. Intrigantnim radovima i jedinstvenim pogledom, Bojan djeluje na umjetničkoj sceni kako u zemlji, tako i izvan bosanskohercegovačkih granica. Noseći u sebi iskustvo rata i postkonfliktne tranzicije društva, Bojan Stojčić istražuje složene teme antikolonijalnog diskursa i postojanja u meta-jugoslavenskom prostoru. Vješto koristi kolektivni i individualni pogled, kako bi istražio duboko stanje gubitka, raseljenosti i tranzicije koje je oblikovalo društvenu stvarnost.

Bojanova sposobnost da se kreće između različitih umjetničkih medija omogućava mu da učinkovito prenese poruku. Uvijek pristojno duhovito, njegovo umjetničko djelo služi kao snažan podsjetnik na moć vizualnog izraza da angažira publiku u kritičkom dijalogu i oneobiči uvriježene stavove. Nedavno je dobio nagradu Zvono, najznačajniju stručnu stimulaciju u Bosni i Hercegovini koja je namijenjena mladim umjetnicima i umjetnicama. Ovaj razgovor s Bojanom je nastao između izložbi u Bosanskom kulturnom centru i galeriji Manifesto – i vjerovatno nizu drugih umjetničkih projekata koje Bojan Stojčić simultano priprema.

Bilježenje postojanja

Možete li nam reći nešto o svom umjetničkom putovanju i šta Vas je inspirisalo da postanete vizualni umjetnik?

Za mene je umjetnost uvijek bila prvenstveno alat za bilježenje postojanja. Budući da pripadam generaciji koja je odrasla u međuvremenu i međuprostoru Daytonskog sporazuma, stvarnost koju živimo ne podrazumijeva nas kao građane ili naprosto osobe, već isključivo kao nacionalne identitete. Zbog toga, za mene je uvijek bilo važno bilježiti postojanje, posebno na njegovim rubovima. Šta znači moje tijelo u javnom prostoru, ekonomskom, političkom? Zašto tijela većine moje generacije pripadaju javnim, ekonomskim i političkim prostorima Zapadne Evrope? Šta se dešava sa unutrašnjim svjetovima u takvim uvjetima? Teme prisustva, odsustva, pripadanja i nepripadanja meni su bile važne – prije nego sam poznavao jezik savremene umjetnosti na kojem ih komuniciram.

U biografiji naglašavate da se Vaš rad često bavi antikolonijalnim diskursom i propitivanjem meta-jugoslovenskog prostora. Možete li nam pojasniti kako ove teme utječu na Vašu umjetničku praksu i poruke koje želite prenijeti?

Ja se jednostavno pokušavam povezati sa svojom ličnom prošlošću i historijom svoje zemlje. U sveobuhvatnom redefiniranju toga ko smo i šta smo, veliki dijelovi našeg identiteta su namjerno izbrisani ili zanemareni od strane očiglednih politika koje su izgleda jedino moguće u Daytonskom međuvremenu. Gotovo sve je svedeno na nacionalna bića. S druge strane u  internacionalnom kontekstu često sam suočen s problemima prezentacije i reprezentacije. Naše znanje i naša prošlost zanemareni su u tolikoj mjeri da mi čak nemamo ni vokabular za učestvovanje u savremenim promišljanjima, jer naša se savremena kultura mahom producira kroz fondove izvana – iste fondove koji od nas očekuju da se upoznajemo s antifašizmom, feminizmom i radničkom borbom, kao da to nisu važni dijelovi našeg identiteta.

Umjetnost u vremenu višeznačnosti

Kako se nosite s kompleksnostima predstavljanja različitih perspektiva i identiteta?

Svakako živimo u vremenu višeznačnosti. Ja stoga koristim različite medije u skladu s temom kojom se bavim. Mislim da je stvarnost previše kompleksna i isprepletena da se  držim jednog medija. Budući da mi dekorativnost nije primarna, biram medij na osnovu teme. Skulptura ili instalacija, film ili fotografija, performans ili poezija, sve su to samo alati za pokušaj shvatanja stvarnosti.

Vaš najnoviji rad je predstavljen u Bosanskom kulturnom centru. Možete li nam reći o konceptima i temama koje ste istraživali kroz postavku i kako se ona uklapa u širi opus Vašeg djela?

Prošle godine otputovao sam u Dayton, Ohio, da provedem neko vrijeme u hotelu u kojem su spavali pregovarači Daytonskog mirovnog sporazuma. Dokumentacija s kojom sam se vratio dobila je oblik eksperimentalnog dokumentarnog filma čija premijera se desila na Sarajevo Film Festivalu. Taj film, Hope Hotel Phantom, je centralna tačka jednog čitavog ciklusa radova koje promišljaju taj hotel, sporazum pregovaran u njemu i stvorenu stvarnost koja se perpetuira već skoro trideset godina. Serija izložbi u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Haagu polazi iz stvarnosti tog hotela i transformiše galerije u neku vrstu odjeka te stvarnosti. U Bosanskom kulturnom centru desila se jedna od tih transformacija. Uz prikazivanje filma, organizovan je prijem povodom dvadeset i osme godišnjice potpisivanja sporazuma, prijem na kojem se nije ništa reklo, već samo jelo i pilo. Ostaci tog prijema ostavljeni su u narednom periodu kao skulptura u prostoru – skulptura koja izgleda kao svi “historijski” prijemi vezani za našu stvarnost, a koji se dešavaju po hotelima, restoranima i kafanama, umjesto u institucijama koje mi plaćamo.

Humor, poezija i geopolitika su važni elementi Vašeg umjetničkog izraza. Kako koristite ove elemente za istraživanje kompleksnih tema. Kako uključujete publiku u Vaša djela?

Humor i poezija su nešto što proizilazi iz mene, dok se kroz geopolitiku krećem kao i svi Ostali. Koliko god da su svakodnevnica i politika kompleksne, humanost je ipak jednostavna. Publici ne želim servirati intelektualne traktate o određenoj temi, već jezikom svakodnevnice pokušavam pronaći naše zajedničke tačke i otvoriti prostor za razgovor. To publika kad osjeti postane aktivni učesnik u umjetnosti, a ne nijemi promatrač. Na kraju, šta god umjetnost bila i kako god da se upotrebljavala, ona je u svojoj srži komunikacija.

Možete li podijeliti nešto o svom kreativnom procesu i različitim medijima s kojima radite? Kako odlučujete koji medij najbolje odgovara idejama koje želite izraziti?

Nikada nisam bio umjetnik koji izvlači činjenice o nekoj temi i na osnovu njih izrađuje neku formu da ilustruje svoju ideju ili viđenje. Ako bih ja trebao opisati svoje principe rada, rekao bih da mi je početna tačka naslućivanje nečega – bio to događaj ili prostor, potom da prisustvujem tome, te na kraju intervenišem ili dokumentujem. U tom procesu medij se sam nametne kao logično rješenje određenog tehničkog problema. Ako situacija traje kraće od sekunde najpragmatičniji alat je fotografija ili poezija. Ako je traje šest mjeseci to je film ili skulptura.

Zvono – otkrivanje novih prostora umjetnosti

Dobitnik ste nagrade Zvono – najznačajnije stručne stimulacije namijenjene mladim savremenim umjetnicima. Kako priznanje i nagrade mogu utjecati na karijeru i umjetnički razvoj?

Nagrada Zvono je jedna od rijetkih lokalnih stvari koje imaju kontinuitet i drago mi je da pripadam tom nizu naših važnih umjetnica i umjetnika koji su je dobili; od Lale Raščić ili Mladena Miljanovića među prvima, do Mile Panić ili Alme Gačanin među recentnijima. I sam naziv nagrade Zvono, po istoimenoj avangardnoj grupi sarajevskih umjetnika i umjetnica osnovanoj 1982. godine jako je bitan. Teško je spomenuti Zvono, a ne spomenuti nedavno preminulog Sašu Bukvića koji je bio prijatelj svima koji su pokušavali otkriti nove prostore umjetnosti. Nagrade su svakako važne jer ponekad validiraju uloženi trud i ohrabruju daljnji rad.

Koje su Vaše buduće ambicije i planovi za umjetničku karijeru? Postoje li neki nadolazeći projekti ili izložbe koje nestrpljivo iščekujete?

Trenutno učestvujem u tri izložbe na tri kontinenta. Izložbe “No Grey Zones” u Voloshyn Gallery u Miami Beach-u i “Slavs & Tatars; Pickle bar presents”, u The West-u u Haagu propituju stvarnosti politike. “Trienal Tres Pesos” u Biblioforevers-u u Mexico City-u propituje ekonomske odnose i banalnost termina “globalnog juga”. Nakon male pauze počinje rad na „Gastarbeiter 2.0“ projektu u Berlinu, u partnerstvu sa Galerijom Manifesto i Udruženjem Ambasada, koji propituje današnje pozicije gastarbajtera, te nekoliko manjih izložbi u regionu i šire.