×

Ana Urushadze, rediteljka: Društveni okovi nalažu djelovanje

Gruzijska pobjednica Sarajevo Film Festivala Ana Urushadze za Urban magazin govori o vlastitom doživljaju uspjeha prvijenca Strašna majka, svojim prvim kinematografskim sjećanjima, emocionalnoj bliskosti koju osjeća s filmom koji je snimila i nužnosti slobodnog življenja.

Piše: Tamara Zablocki

Gruzijska rediteljka najmlađe generacije Ana Urushadze ovogodišnja je dobitnica Srca Sarajeva za najbolji film prikazan u takmičarskom programu Sarajevo Film Festivala. Anin cjelovečernji prvijenac Strašna majka, za koji je sama napisala i scenarij, priča je o Manani, sredovječnoj domaćici rastrzanoj između vlastitog spisateljskog poriva i zahtjeva koje pred nju stavlja njena porodica, naviknuta na poslušnost supruge i majke. U drugi plan stavljajući pitanje je li Mananino pisanje vrijedno štivo ili opscena pornografija, Urushadze se, uz svesrdnu pomoć glumačkog umijeća Nato Murvanidze, bavi samoćom i unutrašnjim borbama pojedinca, nimalo slučajno žene, u društvu koje mu je suprotstavljeno.

Zahvaljujući košmarnoj estetici koja olakšava uvid u mentalno i emocionalno stanje protagonista filma i doprinosi napetosti psihološkog trilera, Ana Urushadze je samo nekoliko dana prije osvajanja najvažnije nagrade Sarajevo Film Festivala na 70. filmskom festivalu u Locarnu, gdje je Strašna majka premijerno prikazana, dobila nagradu za najbolji debitantski cjelovečernji film. Razmjere uspjeha gruzijske rediteljke koja je tek prevalila dvadesetpetu još su i veće uz spoznaju da je njen prvijenac snimljen uz dosta ograničena sredstva i da je snimanje uslijed manjka novca bilo “prilično izazovno”, kako je to medijima otkrio producent filma Lasha Khalvashi.

Rođena 1990. u Tbilisiju, Ana Urushadze je diplomirala na gruzijskom Državnom univerzitetu za film i pozorište Shota Rustaveli. Nakon dva kratka filma, koja je snimila još za vrijeme studija, prihvatila se rada na trećem, ali je taj scenarij umjesto u još jednom kratkom filmu zaživio u obliku Strašne majke. Na radost publike i kritike, ako je suditi prema dosadašnjim ocjenama i osvrtima. Budžet cjelovečernjeg prvijenca Ane Urushadze, koji je naposljetku iznosio 300.000 eura, dijelom je pokrio Gruzijski nacionalni filmski centar, a pripadnica “novog vala” filmskih stvaralaca u Gruziji, kako ih naziva Hollywood Reporter, priznaje da upravo od novca nerijetko zavisi da li će dobra ideja zaživjeti i stići do publike.

Budući da razgovaramo prvi put, moram te pitati kako si se zainteresovala za filmsku umjetnost uopšte? Pored činjenice da si odrastala uz oca koji je također filmski reditelj Zaza Urushadze, čiji je film Tangerines bio nominovan za Oscara i Zlatni globus, šta te je “poguralo” prema filmskoj akademiji?

Jedno od mojih prvih sjećanja na djetinjstvo su stari filmovi o Sindbadu moreplovcu i “Neki to vole vruće”, koje smo imali kod kuće na VHS kasetama. Sestra i ja smo te filmove gledale iznova i iznova. Osim toga, moj tata je imao običaj da nas snima kod kuće, a onda bismo te snimke s članovima porodice u glavnim ulogama gledali i smijali se. To su moja prva sjećanja na kinematografiju. Ne bih mogla imenovati određenog filmskog autora koji je izvršio uticaj na mene, ne vjerujem ni da je ikad riječ o konkretnom reditelju ili konkretnom filmu, nego radije o mješavini različitih uticaja, osjećaja i zamagljenih slika iz svih tih filmova koje si vidio, uz dodatak drugih stvari koje si doživio. Vjerujem da je sasvim moguće snimiti film, čak dobar film, a da ne pogledaš nijedan film prije toga. Jednostavno, film može biti sastavljen od osjećanja i mašte apsorbovanih iz okruženja.

Obično ne obraćam pažnju na nečije godine ako pričamo o poslu, ali u tvom slučaju mladost može biti samo dodatna pohvala. Debitantski cjelovečernji film snimila si samo nekoliko godina nakon završene akademije i s njim dobila nagradu u Locarnu, a nedugo zatim i Srce Sarajeva za najbolji film. Na koje si poteškoće nailazila u procesu snimanja i kako danas gledaš na svoj uspjeh?

Jednostavno sam se natjerala da zaboravim činjenicu da nam manjka novca i da plaćamo bijedne honorare glumcima i glumicama, ali i svima ostalima uključenim u nastanak filma. Da nisam to uradila, ne bih se mogla dovesti u mentalno stanje potrebno za snimanje filma. Ono što nisam mogla zaboraviti je činjenica da nam manjka vremena: neke prizore nismo mogli ponovo snimiti jer bi to zahtijevalo dodatni dan snimanja, a taj luksuz nismo mogli priuštiti. Ipak, sva ta oskudica učinila nas je koncentrisanijim i fokusiranijim. Da budem iskrena, nažalost ili srećom, prilično sam negativno usmjerena osoba i neprestano mi treba podsjetnik da postoje i pozitivne stvari; ne razmišljam baš o uspjehu. Ovih dana posvuda oko sebe vidim podsjetnike, što me svakako čini potpuno sretnom i zahvalnom, osjećaj je magičan, ali trudim se ne vezati se emocionalno za taj osjećaj jer me on odvlači od usredsređenosti na novi scenarij koji pokušavam da napišem. Nastojim sakupiti misli i usmjeriti ih u novu priču. Istovremeno, ipak, razumijem da sam u ovom trenutku opravdano rasijana. Jako sam sretna što mogu putovati na različita mjesta, posjećivati festivale i upoznavati ljude. Želim putovati bilo gdje gdje bude moguće bez brige o tome kad ću ponovo dobiti priliku da režiram.

Jedan od filmskih kritičara koji je pisao o filmu Strašna mama ocijenio je da je tvoja specijalnost u sposobnosti predstavljanja unutrašnjeg svijeta lika kroz prizore, a drugi je tvoju estetiku suptilno uporedio s estetikom Davida Lyncha. Kako bi ti sama opisala vlastitu filmsku estetiku? I šta su obično teme koje te zanimaju u radu?

Još od najranijih tinejdžerskih godina očarana sam svijetom Davida Lyncha i njegovom estetikom, tako da je bilo kakvo poređenje s njim ogroman kompliment. Ipak, razmišljanje unaprijed o estetici koju želim postići u filmu nije način na koji radim. Sve se događa samo od sebe, a tek nakon što je film završen – ako je to nužno – mogu sjesti i razmišljati o tome šta on predstavlja i kakve sve uticaje odražava. Jednako tako, nemam ni specifične, određene teme koje me interesuju, moji raniji kratki filmovi bavili su se sasvim različitim pitanjima. Ovo je, međutim, prvi put da osjećam emocionalnu bliskost s filmom koji sam režirala.

S kojom namjerom si počela raditi na scenariju za Strašnu majku, zašto te je zaintrigirala tema samoodređenja?

Ne sjećam se početne namjere, jer sam na tom scenariju zapravo počela raditi dosta davno. Najprije sam napisala scenarij za kratki film i njime aplicirala za sredstva Gruzijskog nacionalnog filmskog centra. Priča koju sam tada željela snimiti bila je doslovno ono što će kasnije postati početak Strašne majke, uz nekoliko izmjena i dodatih scena. Gruzijski nacionalni filmski centar me je tada odbio, a priču sam odlučila proširiti na dugometražni film. U tom obliku scenarij je prihvaćen i dobio je novac.

Priča o Manani odražava stvarnost društava širom svijeta, stvarnost u kojoj se od žena očekuje da se povinuju zadatim društvenim okvirima i prepuste funkcijama supruge, majke, ne stremeći vlastitim htijenjima, ambicijama i fantazijama. Koliko Strašna majka progovara o savremenom društvu Gruzije?

Željela sam ispričati priču te žene. Jednostavno sam pratila tok priče i ona se sama razvila, nisam razmišljala o tome šta tačno želim prikazati. Film svakako sadrži i pitanja relevantna za svakodnevicu budući da, kao i bilo koji drugi savremeni pojedinac, osjećam svoje okruženje i nesvjesno neprestano potpadam pod njegove uticaje, bilo pozitivne, bilo negativne. To okruženje je u filmu predstavljeno tako da ni sama nisam shvatila da mi ono smeta. Emancipacija žena je globalno pitanje, čak i u takozvanim razvijenim zemljama, što obično znači da se radi o zemljama s većim brojem slobodnih, slobodoumnih i progresivnih ljudi. Gruzija je zemlja u razvoju, tako da u tom smislu vjerovatno ima još i veći broj žena koje nailaze na ograničenja i prepreke u svojim domovima i na radnim mjestima.

Koji je, po tvom mišljenju, pravi način borbe pojedinca ili pojedinke s tim ograničenjima i preprekama? Postoji li izlaz iz zidovima opasanog teritorija kretanja koji nam određuju društveni uzusi?

Jedini izlaz je živjeti život uz preduslov najveće moguće slobode. Istog trenutka kada osjetiš da te neko ili nešto ograničava, moraš djelovati protiv toga. Djelovanje samo po sebi, bez obzira na to kakvo je, već je izlaz.