„Smrtova djeca“, roman prvijenac Amile Kahrović-Posavljak, jedna je od dvije knjige koje su prve predstavljene publici ovogodišnjeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Objavljen je u izdanju Buybooka i pred čitatelje/ice donosi potpuno novi pristup pisanju o postratnom bosanskohercegovačkom društvu i ljudima s margine koji nisu dio ni političkih ni agendi nevladinih organizacija.

Možda su sva nesretna djetinjstva nalik jedna drugom, ali sarajevska ratna i poratna najčešće ni na šta ne liče. O užasu koji nas je definisao i propasti koja je došla po nas Amila Kahrović-Posavljak piše onako kako niko do sada nije pisao u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ova knjiga biće, između ostalog, gorki saveznik na putu prihvatanja činjenice da cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Milomir Kovačević Strašni

„Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović-Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što tek zakoračuju u život voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle“, napisao je u recenziji „Smrtove djece“ novinar i književnik Viktor Ivančić.

Neizrecivo koje je sazrelo

Odluka da se posveti pisanju neizrecivog kod autorice Kahrović-Posavljak trajala je godinama.

Dugo su me mučile sudbine o kojima sam pisala. Prvi put sam došla na ideju da napišem taj roman 2004. godine. Nešto sam i napisala, ali mi se nije dopalo. Shvatila sam da ta priča mora zreti u meni. I zrela je… Godinama sam se budila i odlazila na spavanje s likovima romana, uživljavala se, patila s njima, puštala ih da rastu u meni i nisam nikome ništa govorila. Bila je to moja tajna. Onda sam jedne kišne ljetne večeri, iste onakve u kojoj je poginula Amra – djevojčica o kojoj pišem u romanu – osjetila da je sila priče ušla u mene i konačno se uobličila. Sutradan sam tajnu o romanu otkrila svom prijatelju koji je iznimno talentiran pisac i znala sam da imam priču. Počela sam pisati.“

Tema kojom se bavi nije dio mainstreama, niti će umiranje djece u prividu mira ikada to i postati. Ono što jeste mainstream našu sagovornicu i ne zanima.

„U svakom društvu postoje omiljene teme mainstreama. Osim što su užasno dosadne kao takve, o njima se raspravlja na jedan veoma površan način. Iza svega toga promiče svijet takozvanih običnih ljudi. Kažem takozvanih jer ovaj izraz prezirem budući da sugerira hijerarhiju među ljudima. Postoji kasta humanističkih gnjaveža koji se u svojim diskursivnim papazjanijama tobože bave običnim ljudima, a ustvari nikada ne pređu granice vlastitoga narcisoidnog svijeta. Tako nastaju loši pisci i loši mislioci. Ne možete pisati o nekom svijetu samo kako biste dokazali da ste iznad njega. Nemogućnost uživljavanja u jedan svijet, u njegovu svakodnevicu i situacije je ono što dobar dio mainstream književnosti i misli čini veoma plitkim i kolumnističkim. A zašto ih nema u mainstreamu? Pa koga su iskreno ikada zanimali marginalizirani osim kada se mogu instrumentalizirati?!“

„Od smrti nismo imali nikakav strah – bila je za nas posve prirodan tok svijeta. Jedan trenutak se igraš sa svojim igračkama, drugi si očima zagledan u nebo koje više ne vidiš. I cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje. Tako smo osjećali njenu sveprisutnost. Osjećala sam je tako snažno da, kad bi se rodilo dijete u naselju, obično sam prvo zamišljala njegov grob“, piše Amila Kahrović-Posavljak u „Smrtovoj djeci“ i opisuje dječiju obiknutost na neprirodnost prekratkog životnog vijeka najmlađih. U romanu saznajemo da ova djeca za života sem naselja ništa nisu imala.

„U ratu je smrt za građane opkoljenog Sarajeva često bila stihija kojoj se ne može umaći. U takvom ratu je stasala čitava generacije djece koja su živi mrtvaci, čije je postojanje bilo i ostalo situirano između života i smrti. Djeca koja su, doslovno znam takvih nekoliko slučajeva, u Sarajevu s asfalta u maramice kupila dijelove mozgića svojih drugova i drugarica nakon masakara imaju svako pravo da ne vjeruju u život. Naravno, najveći je broj onih koji su hrabro i divno nastavili sa životom. No, mene je u romanu zanimala sudbina onih koji nisu i uopće nisam išla za stvaranjem neke zaokružene slike svijeta niti vjerujem da književnost ima obavezu davati takve slike.“

Odluke smrtne dokolice

„Savladali smo umjetnost toga da ne radimo ništa. Ponekad bi neko od nas zatresao glavom tjerajući dosadu od sebe“, piše između ostalog u romanu „Smrtova djeca“. Iz današnje perspektive i dječijih „sveaktivnosti“ teško je i zamisliti čemernu dosadu koja je njene junake vodila u destrukciju i autodestrukciju u periodu „iščekivanja smrti“.

„Vjerovatno bih sada trebala dati neki klišeizirani odgovor kako mladi provode vrijeme na društvenim mrežama i ne znam ni ja šta. No ja zapravo ne znam kako u cijelosti uporediti ovo vrijeme s vremenom o kojem sam pisala u romanu. Nekada mi se čine kao dva kosmosa, a nekada tako bliska. Možda je temeljna razlika u tome što danas mladi ljudi ne razmišljaju o smrti. Moji likovi samo o njoj i misle. Ja duboko vjerujem, o tome sam pisala i esej, u saizvornost života i smrti. Djeca ratnog i poslijeratnog Sarajeva su živjela u svijetu u kojem si mrtav čim se rodiš.“

Glavna junakinja u romanu „Smrtova djeca“ tjelesnost, kao i njeni vršnjaci, otkriva istovremeno kad i alkohol i prve droge, a sve mnogo prije nego što su odrasli. Je li taj ubrzani ritam dio nesvjesne spoznaje o blizini smrti i pokušaj da se iživi prerano ono što se neće doživjeti kad mu vrijeme budejedno je od pitanja koja se nameću nakon čitanja knjige. Moguće da je tako, kaže Amila, jer likove nije pisala tipski da bi mogla i dati konačni odgovor.

„Najčešće mi se čini da su to radili iz dosade, iz nečega što sam nazvala smrtnom dokolicom. Kako objasniti tinejdžerima koji su tri i po godine sahranjivali sve oko sebe ili su mladi amputirci da je tijelo nešto sveto, što se čuva i na šta se pazi?“

Priča je svetinja

„Smrtova djeca“ nije ispovjedna proza niti pokušaj dnevničkih bilješki o iskustvima odrastanja u ratu i poraću. Nema tu ničega što bi moglo biti simpatično, a da je ispričano iz perspektive tinejdžerke, što naratorica i jeste. Nema ni naznaka humora, kao dominantne mentalitetske odrednice, pa da zahvaljujući njemu čitalac i čitateljica udahnu vazduh i nastave. Nema strukture zbog koje bi vas bol u želucu barem na trenutak napustio. Ako neko pomisli da je ovo nemilosrdan pristup, neka se sjeti da ništa drugačija nije ni smrt, kao što najčešće ni život drugačiji nije.

„Izraz je uvijek izbor. Mislim da nikada ne bih mogla pisati o sebi na tako izravan način kako to kod nas čini ispovjedna književnost… Ako je to uopšte književnost. Nalazim to veoma narcisoidnim i, na kraju, površnim. Čemu dokazivati nekome kako si uvijek bio poseban i kako je u tebi uvijek čučao genijalac, pa svi su ljudi posebni na svoj način. Moram priznati da me zaokupljenost svojim životom na tako plošan i eksplicitan način u književnosti nervira. Osim što je dosadno i narcisoidno, radikalna je odsutnost mašte.“

Pisanje koje izlazi iz dominantnih kalupa i eventualne reakcije koje će izazvati kod Amile Kahrović-Posavljak nisu stvarali nikakvu vrstu straha. Svi koji je poznaju ujedno znaju i da bi drugačije teško bilo moguće.

„Dok očevi svoju brigu razvodnjavaju alkoholom po kvartovskim granapima, djeca po memljivim haustorima ruke mrljaju mrakom kao nekada tintom, s njim se stapaju i u njegove dubine propadaju kao u rupe u vremenu…

U našim malim književnostima malo je ovakvih knjiga, hrabro i tačno napisanih, koje su ujedno i vjerodostojno svjedočanstvo jednog vremena i ozbiljna i snažna literatura. Smrtova djeca su sitnim dječijim očima prosijan ratni užas“, napisao je o romanu književnik Almin Kaplan, a naše naredno pisanje se odnosilo na toliko puta pominjano terapeutsko svojstvo književnosti i eventualnu mogućnost da se još jednom proživljeno tokom pisanja, ako je ikako moguće, lakše procesuira.

„Nisam sigurna da mogu dati odgovor na to koliko literatura pomaže. Literatura kao lijek, kao katarza, kao ideologija, kao ovo ili ono je nešto čega sam se toliko naslušala na studiju književnosti da mi je postalo dosadno razmišljati o tome. Otkada sam počela pisati književnost, a ne o književnosti, vidjela sam koliko su sva ta naklapanja o svrsi književnosti u društvu naporna, tendenciozna i koliko maštu svode na diskurs. A ima li šta gore od toga?“

Ima li veće teme od rata

Kada jednog dana ne bude svjedoka onoga o čemu Amila Kahrović-Posavljak piše, pitam se hoće li iko pomisliti da se sve opisano moglo desiti. I da se dešavalo. I da li će iko iz te buduće pozicije sagledavajući prošlost pronaći odgovor na pitanja koja otprilike glase: „kako“ i „zašto“. Ili „kako je bilo moguće“. I s kojim pravom da očekujemo bilo šta od onih koji su odrasli u spoznaji da je naselje sve što su imali. Neka buduća pitanja koja će podrazumijevati zanimanje da li se sve u romanu i desilo Amilu Kahrović-Posavljak unaprijed ne ljute, samo ne zna šta bi odgovorila. „U priči je sve istina, a sve je i mašta…“

Naša sagovornica s razlogom pripada onima koji se ne prave da ne vide kako i gdje žive i koji ne pričaju kako o ratu više ne treba pisati.

„Često se čuje kako je vrijeme da se prestane pisati o ratu. Mislim da je to malo drsko i pomodarski u zemlji u kojoj ima još mnoštvo neiskopanih masovnih grobnica, toliko neprocesuiranih ratnih zločina da je to nepojmljivo, u kojoj ratni zločinci i njihovi simpatizeri sjede u vlasti. Ima li veće teme od rata koji nam se desio i još de facto nije ni završio? Ja se ne mogu baviti ljubavnim temama i dilemama tipa karijera ili porodica dok hodam po zemlji koja je sva jedna velika grobnica o kojoj sam u jednoj pjesmi napisala da iz nje niču mrtve kosti.“

Kada izgovorimo „smrt“, ona svakako „para“ uši. Kad je smjestimo u muški rod umjesto „pravopisnog ženskog“, onda ta „parnica“ ostavlja dublji trag. U odabiru naslova sadržan je i autorski statement i ispravni odmak od uobičajene rodne pozicije smrti. Ona nije ženski već muški princip. I pripada joj novi rod zbog donosilaca odluka, učesnika ratova, egzekucija i genocida.

Amili Kahrović-Posavljak bilo je važno da predoči kako se smrt oplođuje. I kako svaka nasilna smrt rađa novu. I uspjela je. I ne samo to…

„Do toga sam došla, moram priznati, izučavajući Miloševićevu izvedbu velikosrpske ideologije, čija je dominantna odrednica potpuno odsustvo bilo čega ženskog, sva je ekspanzionistička i insistira na nacionalnoj čistoći. Sva smrt koja nam je u ratu dolazila bila je posljedica upravo toga, muške ideologije. Bilo je tu i žena, ali su one bile uglavnom izvođačice radova.“

Naše „otvoreno“ društvo voli sve smjestiti u niše koje je ono formiralo. Oni koji budu u Amilinom romanu tražili „rukopis žene pod hidžabom“ neće ga naći. I zbog toga, između ostalog, postojanje ove knjige stvara veliku radost.

„Ljudi ionako imaju manijakalnu potrebu da pospremaju svijet u tačno obilježene fioke. Jedno vrijeme mi je bilo važno u šta me ljudi svrstavaju, sad mi je svejedno. Uostalom, držim da u svemu uopće nisam važna ja nego priča romana.“

Umjesto našim skučenostima, autorica se bavi prvim čitateljima/icama i njihovim reakcijama.

„Moja prijateljica, odrasla u naselju pored onoga o kojem pišem, rekla mi je da je toliko dirnuta pričom da je dva sata plakala. Inače, idealne čitatelje nemam. Voljela bih samo znati kako bi reagirali moji junaci da su živi i roditelji koji se bore s onim s čim su se borili roditelji iz mog romana.“

Da bi se potpuno posvetila književnosti, Amila Kahrović-Posavljak prestala se baviti novinarstvom. Da li je nesvakidašnji gard posljedica odrastanja u okolnostima koje prepoznajemo u „Smrtovoj djeci“ bilo je posljednje pitanje u našem razgovoru.

„Možda jeste. Uostalom, nisam se nikada ni obrazovala za novinarstvo. Ono je došlo kao sticaj okolnosti. No, moj problem je uvijek bio u tome da me ne zanima šta bilo ko misli o meni i mojim postupcima. Ionako je nemoguće svima ugoditi, pa zašto se zamarati time. Zato namjerno ne pišem dok sam bila novinarka jer nikada nisam uspjela ući u to postojanje, nisam polemizirala. Ljudi misle o meni ovo ili ono, pa neka misle. Nemam namjeru biti ničiji cenzor, čak ni kada je u pitanju mišljenje o meni.

Druga strana priče je zov književnosti koji sam upravo glasovima smrtove djece osjetila u sebi. Nakon što sam počela pisati, osjetila sam gorčinu, gotovo gađenje prema većini onoga što sam napisala kao novinarka. Jer koliko je u svemu tome bilo banalnosti i pretencioznosti kojima je i inače protkano aktuelno novinarstvo koje urednici svode na pamfletizam… Mnogi su mi govorili da sam blesava što ostavljam takvu karijeru, ali meni je to bilo smiješno. Prešla sam na drugu stranu, daleko od pretencioznosti svakodnevlja u medijima. Nisam se više mogla pronaći u tome. Posljednji novinarski tekst koji sam napisala bio je o Hasibi, srebreničkoj majci koja je umrla tražeći kosti svoje djece. Zar se nakon priče o ženi koju su nadživjele nepronađene dječije kosti, a namjerno kažem da su je nadživjele kosti, može uopće išta više novinarski, analitički i(li) pamfletistički napisati o pravdi, politici, nacionalizmu, diskursima i ostalim pretencioznim akademskim i analitičarskim temama?! Gdje zašuti svijet, tu progovara književnost.