Jedno od najpoznatijih imena ilustracije i grafičkog dizajna u Bosni i Hercegovini te autorica vizuelnog identiteta magazina koji upravo čitate, Aleksandra Nina Knežević je publici u sarajevskoj Galeriji Brodac nedavno predstavila „Stećak dingbats“, font inspirisan simbolima sa srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, stećaka, u kojem su slova zamijenjena sličicama. Za prvi dingbats font koji je osmislila prije nekoliko godina, Sarajevo dingbats, Knežević je nagrađena prestižnom šestoaprilskom Grand Prix nagradom Collegium artisticuma, a istraživanje u ovom polju produbila je projektom „Stećak dingbats“.

Piše: Tamara Zablocki
Foto: Imrana Kapetanović

Knežević već dugi niz godina istražuje simbole i motive na temu kulturnog naslijeđa, ali i savremenih gradova, te osim spomenutih projekata potpisuje i knjigu „Bosančica za djecu“, kojoj su „Stećak dingbats“ prirodan nastavak. „Za font bosančica bila sam inspirisana slovima bosančice koja su upravo sa stećaka, a ne forme povelje, pa sam u fontu bosančica radila velika slova pismom bosančica, a mala slova su zapravo simboli sa stećaka“, pojašnjava na početku našeg razgovora. Za font bosančica, kao i bukvar „Bosančica za djecu“, Knežević je osvojila prvu nagradu na konkursu „Pišem ti bosančicom“, koji su u okviru projekta „Dijalog za budućnost“ implementirali UNDP, UNICEF i UNESCO u partnerstvu sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine.

Simbolima je fascinirana oduvijek, priznaje nam, još otkad je u svojim profesionalnim počecima skupljala tuđe dingbats fontove, a istoj fascinaciji možemo zahvaliti i njene stilizovane naslovnice knjiga koje su već godinama prepoznatljivi vizuelni znak izdavačke kuće Buybook. Istovremeno, Ninina ljubav prema stećcima korijene vuče iz ljeta provedenih u Hercegovini, a posljednjih mjeseci je ljubav i želju za istraživanjem ovih specifičnih simbola imala priliku produbiti putem nekoliko projekata, te za Urban magazin govori o njima, o porukama koje nose simboli sa stećaka, kao i o stilu i bojama koje bira za svoje ilustracije dok „prevodi“ prošlost u savremeno doba.

Tvoje istraživanje simbola naše kulturne baštine počelo je projektom „Pišem ti bosančicom“, ali se posljednjih mjeseci, osim u „Stećak dingbats“, razvilo u nekoliko novih smjerova. O kojim projektima se radi?

Da, ove godine sam čitala „Epitafe“ Nenada Azijusa Tanovića i uradila par ilustracija za njegovu knjigu „Epitafi bosanskih duša“, koja me je također jako inspirisala da pored već istraženih i postojećih motiva napravim svoje viđenje crteža sa stećaka. Tako je nastalo nekoliko ilustracija, koje su zaživjele, a potom dosegle i svoj maksimum nakon što me je istoričar Gorčin Dizdar pozvao da sarađujemo na njegovom projektu interaktivne mape stećaka „Stećak Map“, za koji sam napravila simbole – dingbatse, predstavljene na cekerima, majicama i neseserima. Ostale ilustracije, moje priče inspirisane stećcima, predstavila sam kao plakate „Stećak dingbats“ u Galeriji Brodac u Sarajevu, u saradnji s umjetnikom i galeristom Makom Hubjerom.

Određeni motivi sa stećaka su nam svima poznati, ali koje si ti motive izabrala i kako si ih ti priredila? Šta oni postaju na tvojim ilustracijama? Koje izmjene dobijaju, koje priče pripovijedaju?

Već godinama me inspirišu simboli, motivi koji su vezani za naše kulturno naslijeđe, a koje smo mi iz nekog razloga totalno zanemarili, potisnuli, izbacili iz našeg naslijeđa. Osim samog istraživanja i educiranja same sebe kroz taj proces, jako me privlači ideja o njihovom osavremenjivanju, način na koji mogu biti predstavljeni savremenoj publici i oživljeni ponovo, kao da im se daje neka nova dimenzija, prepoznatljivost, korak s vremenom, razumijevanje kroz oči savremenog čovjeka, digitalizacija, pretapanje nečega iz starog u novo stanje. Tragajući za motivima sa stećaka, impresioniralo me je to što su svi motivi životni, pozitivni, slave život! Na njima vidimo jako često motive kola – ljude koji plešu u kolu, parove, muškarce i žene, ljubavnike, porodice! Tu su simboli sunce, mjesec, zvijezda, spirala, cvijet, loza, grozd, ruke, ptice… U skladu s tim i moje ilustracije nose nazive Istrajnost, Senzualnost, Kreativnost, Upornost, Hrabrost, Odlučnost, Ljubav, jer mislim da su to i karakteristike koje nose ovi motivi sa stećaka, koji govore puno o našim precima, a vjerovatno i o nama, njihovim potomcima. Mislim da u svima nama ima puno više vjere u nešto lijepo i iskreno, samo treba da se ponovo povežemo sa tim karakteristikama, jer smo upravo to izgubili zaboravljajući na naše naslijeđe.

Ilustracije „Stećak dingbats“ karakteriše kombinacija crne i crvene boje, a to vjerovatno nije slučajno. Zašto si se odlučila baš za te boje? I kojim si postupcima motive sa stećaka „prevela“ u savremeni jezik ilustracije?

Nekako nesvjesno, u zadnje vrijeme dosta mojih radova koloristički ima istu notu: tri boje, crvena, crna i bijela. Takve su, recimo, naslovnice koje sam radila za knjigu Almira Imširevića „Najljepši od svih svjetova“ (Nomad, Sarajevo, 2020), zatim za knjigu Faruka Šehića „Under Pressure“ (Istros Books, London, i Buybook, Sarajevo), Marka Tomaša „Pjesme sa granice“ i animacija za poeziju Ahmeda Burića „Maternji jezik“, rađenu u okviru projekta „Pojazzija“ na prošlogodišnjem Bookstanu. Antropolozi i istoričari umjetnosti otkrili su da kulturološka percepcija boje počinje s tri osnovne boje: crnom, bijelom i crvenom. Ove su boje za ljude najvažnije od svih boja, a čini se da sva društva prepoznaju njihovu simboliku, čak i ako nijedna druga boja nije prepoznata kao važna. Na ilustracijama „Stećak dingbats“ su također korištene ove boje, te je tim povodom zanimljivo spomenuti i šta one znače. Za crnu boju izvori kažu da je boja povezana sa simbolom smrti, odvojenosti, bijela je simbol čistoće i „svega što je dobro“, a crvena se nalazi negdje između crne i bijele boje i smatra se znakom života, tako da kombinacija ovih boja ima smisla u priči ispripovijedanoj kroz ilustracije. Kako su i sami crteži jednostavni, svedeni, tako su i izabrane boje upravo one na koje ljudsko oko najprije reaguje.

Što se tiče samog stila kojim su predstavljene ilustracije, to su uglavnom crteži nastali iz više različitih simbola koji se pojavljuju na stećcima. Oni su predstavljeni aranžirani i viđeni na moj način, onako kako sam ja osjećala da treba da ih povežem. Crtež je jednostavan, sveden, pojednostavljen, moglo bi se reći i „kroki” crtež, kao što to je radio npr. Pablo Picasso, ali i umjetnici koji su obilježili osamdesete godine 20. vijeka, poput Keitha Haringa. Vizuelno gledano, to su grafičke forme koje su čitljive i kada su na velikim i na jako malim formatima, pročišćene, svedene na jasnu informaciju koja privlači. Možda je to karakteristika mojih radova na kojima se osjeti uticaj iz grafičkog dizajna koji te tokom godina nauči da razmišljaš kako da nešto bude što vidljivije, makar bilo u formi bedža ili velikog murala ili jumbo plakata. Na isti način pokušavam i naše kulturno naslijeđe učiniti što vidljivijim i pristupačnijim novim generacijama. Razmišljala sam da bi bilo lijepo da se od ovih ilustracija naprave i animacije, ali i ikone koje danas svi koristimo na socijalnim mrežama.

Čini mi se da stećci i općenito period srednjovjekovne Bosne dobija na većem značaju posljednjih godina, a sve je više umjetnica i umjetnika, istraživačica i istraživača koji posežu upravo u ovaj dio naše historije. Zašto je tebi važno baviti se ovim dijelom naše baštine u današnjem vremenu?

Nekako smo skloni, generalno, da se ne bavimo ničim vezanim za naslijeđe, uopšte slabo pratimo kulturna dešavanja, ako ih i ima, umjetnost je na marginama društvenih interesovanja, sporedna i nebitna, ništa nas ne interesuje, osim trivijalnih stvari. Postali smo dio globalnog sela, više znamo o kulturnom naslijeđu drugih naroda nego o svom, zanemarujemo ono lijepo i pozitivno što imamo, a ističemo negativnost. Važno je pokazati da je kulturno naslijeđe ipak dio na koji možemo biti ponosni, nešto što nas može povezati s našom prošlosti, tradicijom i s nama samima, povezati nas s idejom zajedništva na ovim prostorima, ali i pozitivnih vjerovanja, koja su, iako u vidu nadgrobnih spomenika – stećaka, prisutna. Mislim da je još jako puno materijala vezanog za kulturno naslijeđe BiH, nisu to samo stećci, tako da bismo svi trebali da razmislimo šta je to, da ga prepoznamo i oživimo danas za nas, ali i generacije koje dolaze. Danas nam nove mogućnosti objedinjavanja informacija, digitalizacija i elektronski mediji olakšavaju produžavanje života i vrijednosti davno zaboravljenim identitetima.