Sarajevo je veći dio današnjih kulisa dobilo sedamdesetih godina prošlog vijeka, a ubrzana urbanizacija i masovna izgradnja stambenih zgrada uslovile su i brojne sociološke promjene. Aida Ličina Ramić u svom se doktorskom radu bavi tadašnjom stambenom politikom, iz čijih nedostataka, kako kaže, nismo puno naučili.

Piše: Tamara Zablocki

Ubrzana industrijalizacija i priliv stanovništva u industrijske centre uslovili su razvoj gradova i stambenu politiku koja je u Jugoslaviji mnogima dala prvi istinski, vlastiti krov nad glavom, oslobodila ih tradicionalnog života u zajednici s tri generacije, ali i dovela stanovništvo iz ruralnih područja u grad, u stanove, u kojima se valjalo privikavati na sasvim novi oblik svakodnevice. Sedamdesete godine, koje su donijele najdinamičniji razvoj Sarajeva, te ubrzana urbanizacija i stambena politika, koja je pored pozitivnih promjena koje je donijela u brojne živote imala i svoje probleme, kao i njihov upliv na društvene promjene teme su doktorske disertacije Aide Ličine Ramić, historičarke iz Instituta za istoriju Univerziteta u Sarajevu. Zahvaljujući ciklusu Učionica Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena, iz predavanja autorice saznali smo više o temi koju još uvijek istražuje, nastojeći u njoj kroz interdisciplinarni pristup sjediniti zaključke koji se tiču arhitekture, urbanizma, sociologije i historije.

Brojke najbolje svjedoče o dinamici kojom se Sarajevo razvijalo u drugoj polovini 20. vijeka. Popis stanovništva iz 1948. godine govori da je bh. prijestonica u to vrijeme brojala oko 180.000 stanovnika, a 1981. godine oko 450.000, dok je 75 posto od ukupnog stambenog fonda nastalo u istom periodu. Zanimljivo je i da je, za razliku od brojnih bosanskohercegovačkih gradova, Sarajevo svoj prvi urbanistički plan dobilo tek 1965. “Razvoj grada je svakako kulminirao sedamdesetih godina, pred Olimpijske igre. Sedamdesetih se Sarajevo transformisalo, ubrzano je građeno, izgrađena je infrastruktura, nastajala su nova naselja, a kvaliteta življenja se mijenjala u skladu s tim. Transformisao se karakter grada, nekadašnji marginalni republički centar Jugoslavije plasirao se na svjetsku scenu, a s tim se transformisao i doživljaj njegovih stanovnika, način na koji su oni promišljali grad”, ispričala je na početku razgovora Aida Ličina Ramić.

Pravo na društveni stan

“Svoja kućica, svoja slobodica, moj brate, a ovo sada i stan gdje smo sa dvoje djece ranije živjeli, ma kakvi, ne može se ni porediti. A kako da se i poredi, kad smo na Gorici, gdje smo ranije živjeli, imali sobicu od 19 kvadrata, a sada 64 kvadrata. Imaju i djeca svoju sobicu”, saznajemo od domaćice Nadežde Vojkić, koju su u maju 1977. citirale sarajevske Večernje novine. Socijalistička stambena politika u kojoj je stan smatran društvenim dobrom, u kojoj se odbacuju slobodno tržište i privatno vlasništvo, te država postaje i poslodavac i stanodavac, u Nadeždinom se slučaju pokazala uspješnom i emancipatornom. Historijski gledano, značaj društvenih stanova koji su radnicima dodjeljivani po simboličnoj cijeni ravnoj trošku za kutiju cigareta možda ponajbolje ilustruje činjenica da su prije Drugog svjetskog rata u industrijskim centrima Evrope, kakav je, recimo, bio London, radnici izdvajali i 70 posto plate da bi imali dom.

“Stambena politika Jugoslavije razlikovala se od politika drugih država socijalističkog uređenja jer je ona od početka pedesetih krenula svojim putem samoupravljanja i društvene svojine, koketirajući i s tržišnim vidom izgradnje stanova, što se nije pokazalo uspješnim, te se sedamdesetih vraća državna kontrola nad izgradnjom stanova”, naglašava Ličina Ramić, dodajući da je okosnica stambene politike Jugoslavije bila izgradnja kolektivnih oblika stanovanja, stambenih zgrada, dok je ignorisana izgradnja individualnih kuća. “Iz tog ignorisanja i činjenice da nisu svi mogli dobiti društveni stan, premda je to pravo bilo Ustavom zagarantovano, proistekli su i najveći problemi stambene politike, poput stambene nestašice, društvene nejednakosti u dodjeli stanova, bespravne gradnje i stihijskog razvoja. Tek kasnije, sedamdesetih, počela se obraćati pažnja na ove poteškoće.” Do tada, bespravna gradnja, koja je značila skuplje rješenje, postala je i politički, ali i zdravstveni problem: u naseljima nedaleko od centra grada, poput Pofalića i Breke, ljudi su živjeli bez vode i kanalizacije, a zaraze su bile česte.

Dug put do kulture stanovanja

Izgradnja vodovodne i kanalizacione mreže u tim naseljima bila je nužna da bi Sarajevo dobilo kandidaturu za Olimpijske igre. Uslovi za život su poboljšani, ali se time nije preko noći riješio problem neizgrađene kulture stanovanja u gradu, čak ni u dodijeljenim društvenim stanovima, o čemu svjedoči citat iz Oslobođenja, objavljen u septembru 1977: “Naš čovjek sve čini i na sve je spreman samo da dobije stan. Kada ga dobije, onda se ponaša po logici: ovo i nije moje – to je državno. Zato nije rijedak slučaj da mnogi novi stanovi nisu omalovani i po dvadeset godina, da su kanalizacione cijevi začepljene korama od lubenice, da su stakla polomljena itd. Ili, u prevodu: stambena kultura nam je na niskom nivou.” Otpad je nerijetko ostavljan oko zgrada, zelene površine nisu uređivane, a zgrade stare tek nekoliko godina izgledale su zapušteno.

Ove pojave nametnule su potrebu da se obrati sistemska pažnja na kulturu stanovanja, ističe naša sagovornica, te su stanovništvu pri useljenju dijeljene informativne brošure s ciljem izgradnje stambene kulture, u štampi su slične inicijative bile neprestano prisutne, a za stanare koji su se trebali useliti u tek izgrađene stanove na Alipašinom polju, koji su krajem sedamdesetih nastajali zahvaljujući Fondu solidarnosti, bila je organizovana čitava izložba s ciljem podučavanja o modernom uređenju stana. “Moramo se sjetiti da je grad u to vrijeme, sedamdesetih, dobrim dijelom još bio ruralan, a periferiju je predstavljala već današnja općina Novo Sarajevo. U novinama tih godina su bile česte fotografije na kojima se u pozadini novih, tek izgrađenih velikih zgrada, mogu vidjeti konjske zaprege i ispaša ovaca”, dodaje Ličina Ramić.

Procesi urbanizacije Sarajeva, očito, nisu prolazili bez problema, ali stavljeni u historijski kontekst, te posmatrani sa današnjeg stanovišta, nerijetko mogu služiti za primjer. Često smatrano naseljem “spavaonicom” i lošim primjerom kolektivnog stanovanja, Alipašino polje se, tako, iz današnje perspektive doima daleko uspješnijim od brojnih savremenih oblika gradnje. “U vrijeme kad je izgrađeno, Alipašino je izazvalo mnogo negativnih komentara, ali se ono danas može smatrati pozitivnim primjerom u odnosu na izgradnju savremenih naselja, poput Miljacke ili Tibre. Alipašino je izgrađeno kao grad u malom, imalo je zelene površine, parking, vrtić, osnovnu školu, apoteke, prodavnice, pijacu, sve ono što je bilo potrebno stanovništvu, dok današnja nova naselja ne nude nikakvu osmišljenu strukturu, što je posljedica zloupotreba nakon isteka Urbanističkog plana Grada Sarajevo”, ističe naša sagovornica.

“Ideja stambene politike iz vremena sedamdesetih u Sarajevu je bila dobra, ali, nažalost, njena realizacija nije bila jednako kvalitetna, što najbolje pokazuje i samo formiranje Fonda solidarnosti, koji je nastao jer se prethodnom stambenom politikom nije uspjelo odgovoriti na sve potrebe stanovništva za krovom nad glavom, kao i podsticanje individualne stambene izgradnje. Reklo bi se da na tim primjerima loših praksi nismo ništa naučili, a mogli smo puno naučiti. Slični negativni primjeri danas su još i izraženiji”, zaključuje Aida Ličina Ramić. Mišljenja je da je tema migracija stanovništva i transformacije grada, kojom se bavi, veoma važna i nedovoljno istražena, a tiče se svih nas jer svi u nekom trenutku u životu razmišljamo o načinu rješenja svog stambenog pitanja. “Ne postoji niko ko je izvan te problematike i ko ne može razumjeti osjećaj o kojem govori citat s početka: ‘Svoja kućica, svoja slobodica.'”