Piše: Ahmed Burić

Kad se kao mlad čovjek počnete baviti novinarstvom, sanjate o egzotičnim putovanjima, velikim istorijskim događajima, dopisničkom mjestu iz neke metropole. Kako vrijeme prolazi, tanje se snovi, a valja preživjeti. Danas novinar mora biti baš sve da preživi – i planinar, i biciklist, i gastronom, i nautičar, a po novom i nudist. I taman kad krene u osvajanje svih tih znanja, počne učiti signalizaciju morske plovidbe, ili se šulja po malenim mjestima gdje se sunčaju golaći s visuljcima, dođe i vijest da će posao ubuduće obavljati – roboti. Nova era se zove robonovinarstvo, pa ko preživi neka priča priče. Ili neka se skine gol(a).

Internetski gigant Google je prije nekoliko dana objavio da će s oko 700.000 eura podržati projekt britanske agencije PA, u kojoj se razvija program pisanja kratkih tekstova. Taj će brzinom rafala pisati tekstove, koji će se prodavati manjim, lokalnim medijima. Roboti će pisati tekstove iz izvora dostupnih na internetu, skidati sve ono što je dostupno, a u tome će im pomagati petorica pomoćnika, da izviniš, ljudi. Tako da student novinarstva i ostali mučenici koji se misle baviti medijima konačno znaju šta im je činiti: biće robotski šegrti, pa šta im Bog da.

Mujo kuje, a majka ga kune

Taj vjetar, naravno, puše iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje takve programe već upotrebljavaju neki od najuglednijih medija – AP, Forbes, New York Times… Prvi takav tekst koji je napisao algoritam objavljen je u Los Angeles Timesu još 2014, a tema je bila jedan od mnogobrojnih zemljotresa koji svako malo udare u Kaliforniju. I dok novinari starog kova kunu robote i priželjkuju kakav virus koji će ih spržiti, poslodavci su opušteni i ponavljaju kako se niko ne treba plašiti za svoj posao jer će roboti i algoritmi rasteretiti prave novinare i omogućiti im da se ne bave pješadijskim poslom izvještavanja nego dubokim analizama i istraživačkim novinarstvom, što je, inače, neviđena maksuzija za današnju publiku. Svi čitaoci, naime, žele ozbiljne priče i suštinske, antropološko-filozofske analize pojedinih fenomena, a niko ne gleda lagane sadržaje. Ha otvorite ljetne novine, imate šta vidjeti: red sisa, red guzova, pa onda gastronomska ponuda, pa izvještaji s ludih partija, pa sailing week s bogatim nasljednicima ili uspješnim mladim brokerima, pa spisak nudističkih plaža na kojima se najbolje osjećate ako želite da vam pojedini organi nesputano vise. Ili stoje. Pa onda posjeta najnovijoj šik destinaciji, Imotskoj krajini i resortima u zaleđu, u kojima je, istina, za pare sve moguće, ali će golaći – znajući mentalitet lokalnog stanovništva – ipak morati sačekati prije nego što dođe toliko željena sloboda.

Da otkrivenih mufova ulaze u Konzumov granap u, recimo, Prološcu i uredno kasirki plate ono što su čim čiplak tam taslam goli uzeli, dok ona u sebi ponavlja Zdravomariju. I proklinje turističku ponudu, koja je dozvolila da se đavolje sjeme posadi i kod njih u selu. Di je uvik, pr.im ti Is’sa, vlada’ moral i ćudoređe. A i ne treba kleti ono što pare donosi. Ne kuni kune.

Rahat roza flamingosi

No, lako za Imotski, oni su dokazali da će preživjeti i nuklearnu katastrofu, nego šta ćemo mi za novinarstvo? Ništa, starinski principi kažu datreba ići na lice mjesta i od tamo izvještavati. Ali i kad dođete na more, odmah se zapitate kako osvojiti baš sva znanja potrebna za turističko-revijalno novinarstvo. I kad imaš talent da pronađeš kafanu, što je, nadam se, nakon svih ovih godina bavljenja tim poslom kod ovog autora nesporno, valja znati znanje. Kako, recimo, probati predikatnavina? I delicije. Jer, ako nisi kalibar poput kolege Zlatka Galla, koji svaki dan, po službenoj dužnosti, ruča i večera u drugoj konobi, nema od tebe hajra. Ni od novinarstva. Ili ako nisi spretan kao filozof Slavoj Žižek, koji se hrvatskim otocima od Brača do Visa našetava barkom i vazi na team buildinzima i gatherinzima u kojima se podiže etička komponenta voditelja biznisa. Nemoguće je, naime, izmisliti robota koji bi mogao zamijeniti Galla, jer njemu nikakav problem ne predstavlja da istovremeno bude na dva mjesta, kao što nijedan algoritam ne bi mogao nadgovoriti Žižeka, koji priča brže– a i pametnije – od bilo kojeg robota na dunjaluku. Vjerujte na riječ.

Drugim riječima, što bi se reklo u Mostaru, ‘ta će roboti? Nek se zagriju, odnosno neka sačekaju da vrijeme na pojedinim destinacijama počne teći. Kao, recimo, u Starigradu na Hvaru, gdje, fala Bogu, nema značajnijih urbanističko-ponudbenih akcija otkad sam tamo bio posljednji put, a to je bilo, sad već davne, 2004. godine. A prvi put prije, malo je i bezobrazno reći, tačno 38 godina, s roditeljima i veselim Česima, s maskom i disaljkom. A vrijeme tamo stoji. Hoteli Helios i Arkada podsjećaju na vesele sedamdesete, u kojima su dominirali sok na razmućivanje i ono bijelo u salami. A domaćini su sretni što je tako. Jer, već u susjednom Hvaru „normalni“ turisti kukaju kao sinje kukavice. Oko tehno partija je naprosto previše galame, previše smeća, previše pijanih gostiju. Jedini znakovi epohe su ružičasti flamingosi, hit ovog ljeta koji se kao onomad dušek vuče na plažu. I već je iznervirao nekog Spliću, koji je nadomak varoši napisao grafit: „Jebale vas roza ptičurine.“ Ali neka flamingosa. Kad ih pogledate, odmah vas podsjete na neki davni rahatluk. A i dobra je reakcija nekoga iz Hrvatske gorske službe spasavanja ko (avan)turistima što se gube po otvorenom moru još otvorenije poručuje: „Ostanite uz pink flamingose, da vas lakše nađemo.”

A veliko je pitanje kako bi se u ovome svemu snašao robot novinar: valja mu slikati malo gumene ptice, malo polunaga tijela koja se uvijaju, pa onda još izvještavati o tome, pa još čekati neće li kakav selebriti poput Johna Malkovicha uletjeti na večeru. Puno je to posla, tri-četiri zadatka dnevno, makar i za robota.

Đe ima robot arhivar?

E, ali ovdje ja njih čekam. Hajd recite vi meni kako bi robot, recimo, ušao u arhivu i pronašao tekst iz vremena kad mu je bilo svega nekoliko mjeseci? Dakle, Slobodna Dalmacija od 4.8. 1967, prije tačno pedeset godina, objavila je tekst pod naslovom:

Zar će i konobari u nudiste?

Pa kaže da su se turistički radnici iz Jelse našli pred jednom pomalo bizarnom dilemom: da li određenibroj konobara pretvoriti u nudiste? „Dilema je sasvim ozbiljna. Naime, mali otok Zečevo nudistički je rezervat dosta reklamiran u evropskim nudističkim revijama. Apsolutna većina stranih gostiju Jelse i Vrboske dan provodi na Zečevu. Mnogi od njih, da ne prekidaju kupanje, nose iz hotela lanč pakete, ali ipak negoduju da su na otočiću prepušteni sami sebi, bez ikakvih ugostiteljskih usluga.” Do ovog teksta je i druga vijest, da je Stari Gradna Hvaru jedno od rijetkih mjesta na kojima se turistički život odvija bez peripetija i zastoja, kao da se u svijetu ništa nije desilo. Kako onda, tako i sad.

To vam kažem. U mjestu u kojem vrijeme stoji i ništa se ne dešava robotnovinar ne bi obavio pos'o kako valja. Jer, pošalješ najobičnijeg novinara, kakav je onaj što ovo mrči, i dobiješ tekst. Šta će mi robot, taka sam i sama, što bi se reklo. Ne znam nigdje doći, a da ne razmišljam o tome da moram poslati tekst. Za vas koji niste takvi – sretno ljeto. I uživajte. S robotom ili bez njega, i s pink flamingom.