Adela Jušić, umjetnica: Iz ženske historije učimo da su čuda moguća

Piše: Tamara Zablocki

“Ona nije znala da borba protiv fašizma neće biti gotova nakon borbe protiv fašizma”, podsjeća jedan od radova okupljenih na izložbi Adele Jušić “Stvarno, ali ne i istinito”, zazivajući ponovno učenje lekcija iz revolucije i emancipacije žena Jugoslavije. Jer, borba nije ni izbliza gotova.

“Ne bih da se ponavljam, puno je priče bilo o ovome u posljednje vrijeme”, kaže mi umjetnica Adela Jušić na početku našeg razgovora. Jušić se već nekoliko godina bavi istraživanjem novije historije Jugoslavije kako bi proniknula u sve smjerove u kojima se jugoslovenska žena razvijala tokom Drugog svjetskog rata i nakon njega, a svoje recentne radove zasniva na naučenom, pročitanom, arhiviranom. I ne čudi stoga što joj se čini da bi sve to već trebalo biti nadaleko poznato.

I sama sam u opasnosti da pomislim kako je, zaista, sve već jasno. Ako živite pod ovim kamenom pod kojim ja živim, lako vam se može dogoditi da steknete dojam kako smo svi i sve već savladali makar vlastitu historiju, makar onu noviju, koja se tiče nevelikog prostora istog nam jezika i političkog uređenja, makar onu koja se tiče naših djedova, baka, majki i očeva. Ali, ne treba se dati zavarati. Nema bojazni od ponavljanja, jer još ništa nije savladano.

Prevalili smo više od čitavog stoljeća od prvog obilježavanja Međunarodnog dana žena – radnica, usmjerenog na prava žena radnica, u tih stotinu godina imali pravo naučiti štošta, a ipak je i ovogodišnji 8. mart, očekivano, bio obilježen konzumerističkim “posebnim popustima za dame”, televizijskim gostovanjima žena koje su se istakle u rađanju sinova, pa ih to čini stručnjakinjama za pitanja rodne ravnopravnosti i sociološka istraživanja u državi Bosni i Hercegovini, ponovljenim arhaičnim, nemuštim upitima: “A koja su to posebna prava žena?” i “Koja su to prava žena ugrožena?” – jer, evo ih, žive i dišu, šta još hoće te žene – dok nimalo pažnje nije posvećeno socijalnoj, ekonomskoj i političkoj nejednakosti spolova, te živim i sasvim opipljivim dokazima diskriminacije žena u cijelom svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini.

Ko bi se još zamarao trivijalnostima poput diskriminacije žena na tržištu rada, uvriježenog otpuštanja trudnica, prekarnog rada čije su žene najbrojnije žrtve, slabije plaćenih zanimanja koja su – gle čuda – sasvim slučajno većinski “ženska”, neplaćenog i zbog toga podcijenjenog kućnog i njegovateljskog rada čiji teret i dalje u najvećoj mjeri pada na žene, kontracepcije i abortusa koji nisu besplatni, zakonski još neregulisanog prava na potpomognutu biomedicinsku oplodnju. Ove bedastoće se tiču jedva nešto više od polovine ukupne populacije, pa zašto bi nas zanimale? Nećemo sitničariti.

Stvarno, ali ne i istinito

Izložba Adele Jušić “Stvarno, ali ne i istinito”, otvorena 8. marta u sarajevskoj galeriji Duplex 100m2, samo dvije sedmice nakon što je predstavljena u Ljubljani, gdje je bosanskohercegovačka umjetnica provela mjesec dana na umjetničkoj rezidenciji, u zaglušujućoj kakofoniji koja svake godine potisne teme o kojima bi se trebalo pričati na ovaj datum bila je usamljeni primjer obilježavanja Međunarodnog dana žena u njegovom suštinskom, emancipatorskom smislu.

Koautorica Arhiva Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, Jušić je izložbu zasnovanu na višegodišnjim istraživanjima historijskih činjenica o ženama u Drugom svjetskom ratu i oko njega smjestila unutar zvučne instalacije na kojoj partizanska pjesma nadjačava fašističku, da bi se fašistička na kraju ponovo osilila, dočaravajući blisku prošlost jugoslovenskih prostora, čije su se prošle generacije neosnovano nadale da je fašizam zauvijek pobijeđen. Upravo činjenica da fašizam danas buja – premda nosi drugačije oblike, a i drugačije, eufemističke nazive, poput “alternativne desnice” – progovara iz radova Adele Jušić, koji podcrtavaju da je otpor nužan, baš onakav solidaran kakav je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kojem su se žene spremno uključile u borbu.

Ženskom historijom valja se baviti jer o njoj nedovoljno znamo, a i ono što znamo zaboravljamo i potiskujemo pod pritiskom revizionizma i dominantne etno-nacionalističke ideologije zaborava, ističe Jušić. “S obzirom na to da istoriju pišu oni koji vladaju, žene su pisale malo istorije. O ženskoj istoriji zato znamo malo, pa tako i o ženskim revolucijama. Taj dio istorije je nažalost, posebno danas, predmet interesovanja rijetkih, budući da se radi o socijalističkom periodu koji je sotoniziran u svrhe istorijskog revizionizma kojem svjedočimo. Nadalje, ta još uvijek svježa, živa istorija uzima se za izvor, razlog nedavnim ratnim konfliktima. U cijeloj regiji je danas lako nekog prozvati ‘komunjarom’, pri čemu komunizam ima pogrdne konotacije, deligitimiziran je, a pritom komunista niti nema. Komunizam je danas bauk, iako nema partizana u šumi, a ni Nijemci ne napadaju. Okupatora nema, ali je okupacija izvjesna, pa smo umjesto nekom divizijom princa Eugena okupirani od austrijskih banaka.”

Bosonoge i naoružane mitraljezima

Zanemarivanje ženskog dijela naše historije nepravda je prema 100.000 partizanki koje su svojim zalaganjem i hrabrošću obavile dobar dio posla u pobjedi nad fašizmom, civilizacijskom dosegu koji bi, da je svijet savršen, danas imao neupitnu vrijednost o kojoj se ne može raspravljati. Nastojeći ispraviti nepravdu, Jušić, radeći u različitim medijima, crtajući, intervenišući u fotomonografskim prikazima i postavljajući djelić ženske historije u novi, galerijski okvir, podsjeća na hrabrost žena na samom začetku njihove političke i društvene participacije u Jugoslaviji, te na važnost onovremenih ženskih svjedočanstava.

Jedno takvo svjedočanstvo pripovijeda da je Marija Bursać od svoje svilene crvene suknje koju je samo jedanput odjenula sašila prvu zastavu u selu, izvezavši na njoj zlatnim koncem srp, čekić i petokraku, dok drugo tvrdi da je narodna heroina Ravijojla Rava Janković od padobranske svile sašila sebi suknju. Postavljen u galerijski ambijent, rad Adele Jušić Bijela suknja, crvena suknja – za potrebe kojeg je srp i čekić ovog puta vezla pjesnikinja Ferida Duraković, a dizajner Milan Senić načinio suknju od padobranskog platna – upozorava na manjak sličnih svjedočanstava u institucionalnom sjećanju. Ništa manje znakovit i ilustrativan, na izložbi se smjestio i citat jedne od najznačajnijih revolucionarki s naših prostora Mitre Mitrović: “Grme topovi, puške, oko mene haos, a meni se spava… I ja ti odspavam, osvježim se i poslije dalje. Zato sam i preživjela.”

“Ono što mene zanima u mojim radovima nije ni komunizam, ni socijalizam, iako vjerujem u pomenute političke sisteme više nego i u jedan drugi koji mi je poznat, već me zapravo prvenstveno zanima uloga žena u bilo kojem političkom sistemu, te njihovo revolucionarno djelovanje. Tako me, prirodno, zanima period Narodnooslobodilačke borbe i period neposredno poslije nje, jer su žene tada na prostoru bivše Jugoslavije zaista napravile revoluciju, izlazeći prvi put u tolikom broju u javnu, društvenu, političku sferu. Ove žene su prvi put navalile i izašle na velika vrata, naoružane puškama, mitraljezima, slabo odjevene, bosonoge, izgladnjele, one su osvajale planinske vrhove probijajući se kroz snježne smetove, otimale topove, napadale tenkove i svojom, do tada na ovim prostorima neviđenom hrabrošću, izborile mnoga prava koja mi danas uživamo”, naglašava Jušić.

U solidarnosti je snaga

Tradicija i patrijarhat se, međutim, ne daju tako lako smesti, te je teret rada u domaćinstvu i brige o djeci, starima i nemoćnima ostao na ženskim plećima i nakon što su žene dokazale da su ravnopravne i na ratištu i u poslijeratnoj obnovi zemlje, kopanju, izgradnji pruga i mostova, tvorničkim poslovima. Tijana Okić u popratnom tekstu za izložbu Adele Jušić zato naglašava da je vrijeme Drugog svjetskog rata i Antifašističkog fronta žena bilo “vrijeme borbe u kojoj su se žene stvarno, ali ne i istinito izborile za svoja prava, vrijeme u kojem se za žene promijenilo sve i u kojem je sve ostalo isto”. Borba nam i dalje predstoji, te iz djelovanja žena u jugoslovenskoj revoluciji i zasluga Antifašističkog fronta žena – među kojima ne smijemo zaboraviti pravo glasa za žene i pravo na obavezno osnovno obrazovanje – moramo učiti, smatra Jušić, ali s posebnom pažnjom na upozorenje Borisa Budena: da smo fašizam skloni poimati isključivo retrospektivno, što nas čini slijepim za fašizam koji je pred nama.

“Od žena Jugoslavije možemo naučiti kako su ‘čuda’ moguća i kako, ako imamo zajedničke i jasne ciljeve i djelujemo udružene, možemo napraviti sve što nam je zamislivo. Možemo naučiti da su u solidarnosti i ujedinjenom djelovanju naša snaga i jedini izlaz iz situacije u kojoj se žene nalaze danas. Iz istorije ženskog revolucionarnog djelovanja u Jugoslaviji moramo naučiti koliko je ženskih žrtava bilo potrebno za prava koja danas uživamo, kako bismo ih svim silama branili svaki put kad nam ih pokušaju oteti, a tim pokušajima svjedočimo svakoga dana u cijeloj regiji, te se tako pravo na abortus stalno dovodi u pitanje, a da ne govorimo o besplatnom zdravstvu i obrazovanju, bez kojih smo ostali. Nakon antifašističke borbe s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća, u kojoj smo mitraljezima izvojevale pobjedu, danas se protiv fašizma opet moramo boriti.”