Piše: Zuhdija Karić
Kvantitativno bogatija nego ikad, moderna kinematografija evidentno teži ka brojnosti, kontinuitetu i konzistenciji, vrlo često pozicionirajući kvalitet u drugi plan. Nemilosrdan napor za kvantitetom prioritizira tržišni uspjeh nad umjetničkom inovacijom, rezultirajući formulaičnim zapletima, recikliranim narativima i oslanjanjem na vizuelni spektakl zarad privlačenja pažnje publike. Moderne franšize izlaze iz okvira velikih ekrana i prodiru u različite medije poput televizije, književnosti i igara čime se osigurava njihova komercijalna održivost i eminentnost u pop kulturi. Neumorna težnja za kvantitetom motivisana profitom je preoblikovala ne samo filmsku industriju, već “industriju zabave” u širem smislu. Tendencija za vođenje prema zakonima tržišta u filmu se svakako može primijetiti i na koliko-toliko globalnom nivou, ali primarno u sjevernoameričkoj i holivudskoj filmskoj produkciji. Problem hiperprodukcije se najčešće odnosi na stvaranje franšiza iz singularnih uspješnih projekata sa visokim box office prihodima kao mjerilo za uspješnost. Treba uzeti u obzir da ovaj tekst nije namijenjen kao apsolutna kritika savremene kinematografije i tvrdnja o potpunom gubitku kvaliteta sa nostalgičarskim oslanjanjima na prethodna vremena kada su filmovi imali integritet. Prvo, mnoge od tendencija industrije koje se kritikuju u tekstu su već dugo prisutne. Drugo, odbijam reakcionarne sintagme da je kvalitetna kinematografija mrtva i izgubljena; naprotiv, kinematografija i dalje opstaje snažna, bogata i raznovrsna, možda i više nego ikad. Uvijek se može pronaći kvalitet ako ga se traži. Ni ovu rečenicu ne treba shvatiti u smislu da su danas dobri filmovi zakopani u nekoj niche opskurnosti; kao što ćemo vidjeti, i u tzv. mainstream kinematografiji se nalaze mnogobrojni primjeri koji posjeduju izuzetan umjetnički kvalitet, te ne samo da ostvaruju box office uspjeh već dobijaju i raznorazne zasluge.
Kao esencijalan primjer dominacije franšiza se uvijek uzima Marvelov filmski univerzum (MCU). Ono što je počelo kao odvažan i po nečijem mišljenju revolucionaran eksperiment međupovezanih narativa na velikom ekranu je evoluiralo u razgranatu filmsku imperiju koja izbacuje nastavak za nastavkom sa efikasnošću pokretne trake. Sa konzistentnim plasiranjem filmova sa narativima baziranim na uspostavljenoj i sigurnoj formuli koji iznova razbijaju rekorde profita, hegemonični stisak koji Marvel drži na superherojskom žanru stvara efekat u industriji koji prioritet daje tržišnoj privlačnosti nad preuzimanjem rizika. Ova dominantna matrica vodi do homogenizirane kulturne potrošnje i perpetuira ciklus kreativnog konformizma u kojem je “sigurno” prihvatljivije od rizičnog. Slična franšiza za primjer je “Ratovi zvijezda”; nekada hvaljena kao prekretnička epska saga, do danas je prerasla u multimedijskog giganta. Ova franšiza se pretvorila u beskonačan niz spin-offova, prednastavaka i nastavaka, rezultirajući u razbijanju magije originalne trilogije. Ovaj problem nije samo skup nekoliko izolovanih slučajeva, već česta tendencija u modernoj produkciji.
Vrijedi se osloniti i na teoriju pri bliskoj analizi ovih fenomena. Hiperprodukcija se može bolje razumjeti kroz posmatranje teorije kulturne industrije Theodora Adorna i Maxa Horkheimera. Teorija kulturne industrije tvrdi da pod kapitalizmom kultura postaje komodifikovana, standardizirana i lišena umjetničkog izraza, te da služi interesima dominantnih struktura u društvu. Njihova kritika kulture pod čizmom kapitalizma dalje tvrdi da kulturni proizvodi služe kao instrumenti kontrole društva i ideološke manipulacije. Da li se ova sintagma o ideološkoj manipulaciji može primjeniti na savremenu filmsku produkciju, to je zasebna i iznimno komplikovana tema. Naravno da filmski projekti mogu imati i ideološku podlogu koja možda nije nužno refleksija diskursa dominantne ideološke strukture, ali je ipak izraz određene ideologije; mnogi ljubitelji filma se mogu referirati na Tony Scottov “Top Gun” (1986), filmove Harrisona Forda iz 1990-ih ili “Underground” (1995) Emira Kusturice, ali zasad idem u smjeru mišljenja da se moderne produkcije vode isključivo paradigmom imperativa profita. Čak i bez elementa društvene kontrole, činjenica je da je kapitalistički i konzumeristički sistem i način života utjecao i na kulturnu produkciju, pogotovo na filmsku. Teza o komodifikaciji i standardiziciji je veoma jednostavna za verifikaciju. Hiperprodukcija motivisana zakonima kapitala podstiče kulturu masovne potrošnje u kojoj kvantitet nadmašuje kvalitet, vodeći do proliferacije površno zabavnih i intelektualno praznih produkcija. Ovo može stvoriti dalje probleme kada je u pitanju perpetuiranje stereotipa, klišea i “tropova”, gdje se unaprijed određena očekivanja publike zadovoljavaju i gubi se motivacija za inovativne strukture koje nisu linearne. Hiperprodukcija i franšiziranje degradiraju film kao umjetnički medij, svodeći ga na nivo puke robe koja se kupuje i prodaje na tržištu razmjene. Ovdje umjetnički integritet ustupa poziciju komercijalnoj sigurnosti pošto se režiseri podstiču da prioritiziraju potencijal profita nad kreativnom autonomijom. Ovo je iznimno opasno pošto može dovesti do gušenja istinskog umjetničkog izraza i kulturne stagnacije.
Međutim, kao što je već spomenuto, čak i filmovi u tzv. mainstream sferi ne moraju nužno biti na nivou pukog proizvoda. Filmska postignuća režisera poput Nolana ili Peelea ili filmova poput Joon-hoovog “Parazita” (2019) odišu kreativnošću i u kratkom periodu dobijaju status klasika u historiji kinematografije. Ovo nije samo slučaj kod singularnih monumentalnih projekata od strane istaknutih režisera, već se može uočiti čak i kod određenih franšiznih modela. Tako za primjer imamo Villeneuve-ov “Blade Runner 2049” (2017), kao i “John Wick” franšizu Stahelskog; bez obzira na moguće i očigledne motive marketinškog potencijala, nemoguće je ne priznati umjetnički kvalitet i retrospektivne pozitivne evaluacije navedenih primjera, postavljajući primjer da nastavak može doista biti respektabilan i dosljedan originalu. Potonji primjer će možda biti problematičan i predmet polemike za neke ljubitelje filma, no smatram da se rediteljska i narativna rješenja spomenute franšize kreću u pravcu suprotnom regresiji, za razliku od brojnih drugih franšiza kod kojih se smatra da svaki novi nastavak predstavlja simbol artističke dekadencije (klasičan primjer je franšiza “Brzi i žestoki”). Iako se ne mogu osporiti izazovi koje hiperprodukcija predstavlja, očigledno je da će kvalitetni filmovi i dobri umjetnički izražaji opstati, pa čak i na komercijalnom području, pogotovo iz razloga demokratizacije filmskog stvaralaštva. Filmovi više ne nastaju samo unutar velikih studijskih produkcija i ispred zelenog platna; u savremenoj kinematografiji, filmski stvaraoci imaju više alata i prostora za inovaciju i eksperimentisanje nego ikad prije. Ovakva demokratizacija filmskog stvaralaštva je obećavajuća za budućnost svijeta filma. Dokle god imamo kreativne ljude koji se suprotstavljaju konvencijama i guraju granice, imat ćemo kvalitetne produkcije. Ne treba zanemariti ni ulogu nas kao publike. Iako učešće publike nije aktivno u tolikoj mjeri kao što je npr. u teatru, ni filmske publike nisu puki pasivni primaoci sadržaja, već glasovi koju mogu oblikovati smjer filmske produkcije za predstojeće generacije.
