U tinejdžersko doba bio najlošiji frajer u raji. Pokušavao nadomjestiti fizičke nedostatke pričom. Pretjerao i počeo raditi na radiju te nastavio da živi od priča, pakujući ih u različite medijske forme. Godine 2016. ostaje bez posla, bez mogućnosti prijave na biro rada, bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog, ali ne prestaje da priča. Već više od dvadeset godina u braku s onom koja je “pala” na priču. Sad priča priče sinu i drugoj djeci i bavi se “poetskim medijskim subverzijama”, a našem magazinu maksuz odobrio objavu svojih priča! Hvala, Zoka! Uživajmo!

Piše: Zoka Ćatić

Nikada nisam bio patriota. Imam zato valjane razloge. Selio sam, prirodom posla upoznavao razne ljude, mnogo putovao, gledao i živio drugo i drugačije. Identitet je upitan i, rekao bih, za današnje prilike neprimjeren i neiskoristiv. Mađara, Srba, Muslimana, Komunista, Mladih Muslimana, navijača Sarajeva, Želje, vjernika, ateista i preferenci različitih političkih opcija, u mojoj familiji je na pasja preskakala. Sklon sam zaljubljivanju, naivno još uvijek vjerujem u ljude, volim da čitam sve što mi dođe u ruke, a posjedujem još uvijek osobinu da se u trenu oduševim nekom ulicom, krajolikom, rijekom ili drvetom bilo gdje na svijetu, da pomislim kako bih mogao tu živjeti. Znatiželjan poput djeteta, još uvijek svijet doživljavam kao veliku šarenu loptu s kojom se, da što drugo, nego treba igrati. Izuzimajući Lelicu, sina, klub za koji navijam, marku automobila koju vozim i cigare koje pušim, sve je podložno promjenama. Možda, nakon što je zvanično propala Fabrika duhana Sarajevo, i ukoliko nestane Drine Jedine, odlučim i prestati pušiti, ali to je neka druga tema.

Sve u svemu, malo je toga za što sam vezan. Sve dovodim u pitanje, svemu tražim razloge, uzroke, posljedice i rezultate. Izmičem se, tražim uglove gledanja, želim sagledati stvari i događaje iz različitih perspektiva. Navika i stil života za koji se čini da je kao takav, zanimljiviji. Možda ne i lakši. Ali, šta sad.

Ni ekstremne situacije u kojima sam se nalazio u meni nisu budile osjećaje bilo kakvih naznaka patriotizma. Naravno, mislim na rat. Poslijeraće će pokazati istinitost tvrdnje britanskog pjesnika, leksiografa i publiciste iz 18. vijeka, Samjuela Džonsona koji je rekao: „Patriotizam je posljednje utočiste hulja”. Ta količina „huljizma“, omotanog u obol „patriotizma“ zarad sopstvenog interesa je čudesna. Možda je samo čudesnije to što je ista, opšteprihvaćena od strane širokih narodnih masa, podijeljenih u različite vrste istog nametnutog im a lažnog patriotizma, zaživjela i postala suverena i stvarna. Princip po kojem se danas mjeri sve i živi.

Uprkos svemu, a u skladu sa sopstvenim životnim normama, ne osuđujem, iako im ni u kom slučaju ne dajem za pravo. I tu pojavu pokušavam da sagledam iz nekog drugog ugla. Pomjeram se, sagledavam problem i tražim razloge, uzroke, a posljedice koje itekako osjećam već tridesetak godina analiziram na dnevnoj osnovi. Postoji li primjer stvarnog patriotizma, ma šta on bio i kako se definisao, koji bi meni bio prikladan i na koji bi se u nekom razgovoru mogao pozvati?

I, gle čuda. Pronađem ga.

Brilijantan primjerak pravog lokalpatriotizma, neiskvarenog, bez osobnog interesa, a koji istovremeno omogućava drugima da daju svoj ugao gledanja, ma kakav on bio, u formi kakvoj žele. Bez intervencija, ubjeđivanja, tvrdnji, nadobudnog favorizovanja i davanja značaja. Čist kao voda.

Kao voda u daruvarskom bazenu u kojem je hrvatskom uredniku i izdavaču Kruni Lokotaru, dok „pliva, lijeno, leđno, kako voli“, palo na pamet da svom rodnom gradu pokloni zbornik.

„Kada mi je sinulo da je sve zapravo jednostavno, da se zbornik mora zvati po zadaći ‘Kad čujem Daruvar’ otvorio mi se koncept do kraja. Iskoristit ću svoj urednički autoritet, veze, znanja, valjda i ugled, koje sam kroz četvrt stoljeća rada na književnosti i u medijima prikupio, pa zamoliti vrhunske autore, pisce, novinare, da napišu tekst na temu ‘Kad čujem Daruvar’: na što oni tada misle, kakve mentalne slike i asocijacije ime grada u njima budi, kakva su njihova znanja i veze s gradom, građanima… Uvjet je bio samo jedan: autori ne smiju biti Daruvarčani jer zanima me kako nas ‘drugi’ vide. Autori tekstova mogu biti u bližem ili daljem odnosu s gradom, prolaznici, povremenici u njemu, a u doba Googlea, gradskih kamera i uz malo uredničkog navođenja, posebno me zanimalo što će ispisati oni hrabri autori koji u grad nikada nisu kročili nogom ni provezli se kroz njega. Autori pri tome sami biraju žanr, motiv i temu, uvjet je samo da ono što će napisati ima veze s Daruvarom.“

Ponoviću se, kao i uvijek kada se pišući dotičem pročitanih knjiga. Nemam zvanja ni znanja da pišem kritike i analize. Ali imam hrabrosti i potrebu da kažem ono na šta me je potaknulo čitanje, da zabilježim osjećaj, tok misli i pregršt asocijacija koje je pobudilo čitanje ove knjige, kojoj dodatnu vrijednost daje i činjenica da je poklon Marka Tomaša i samo jednog od autora u zborniku.

Pored prouzrokovanog esejčića o primjeru iskrenog, stvarnog patriotizma, knjiga je u meni izazvala i stanoviti osjećaj „krivnje“ u dužini od 69,95 kilometara.

Upravo koliko je Daruvar udaljen od Požege. Požege koju volim, za koju sam vezan na više načina. Prvenstveno prijateljstvom s Minjom, koje datira još od zajedničkog služenja vojnog roka u JNA s kraja osamdesetih, kao i požeškog Međunarodnog festivala jednominutnog filma, na kojem sam gotovo svake godine. Fantastični ljudi, sjajni domaćini. Dakle, najmanje jednom godišnje sam u tom kraju. Pa zar je moguće da mi nikada nije palo na pamet, ne vraćajući se za Sarajevo, nego onda kada me je put vodio dalje ka Zagrebu ili Istri za kojom patim, da odem, vidim, obiđem, ovjerim?

Logično da nije. I zašto bi, kad nisam imao pojma. Zato služe ovakvi sjajni primjerci, u ovom slučaju književni, koji u vama izazovu krivnju i želju da odete i vidite sopstvenim očima, eventualno prepoznate sve ono što je inspirisalo autore zbornika da pišu o Daruvaru.

Još jedna specifičnost vezana je za ovu knjigu, a koja me je posebno oduševila, nema veze sa sadržajem knjige, već sa njenim uvezom.

Godinama trunim izdavačima, koje poznajem ili srećem, o tome kako su „novokomponovani“ uvezi knjiga produkt kapitalističke trke za profitom, u kojem je najbitnija što jeftinija produkcija knjige. Smijem se kladiti da niko od njih, nakon odštampane knjige nije pokušao uzeti knjigu i pročitati je (čitaju ih samo u rukopisu). Niko nije osjetio bol u prstima, dok drži knjigu, lijepljenu ili kako se to već stručno zove, dok vam jedan ili drugi dio knjige pravi neprestani pritisak. Pokušao da je spusti na sto ili stomak dok leži, nasloni na jastuk, a da se knjiga ne zatvori. Užitak čitanja, trajno je pokvaren bolnim prstima i grčenjem u šakama. O veličini slova neću. Zamišljam u knjižarama kabine za probu knjiga. Tamo je stočić i fotelja, mali dvosjed s jastucima, sjedalo iz javnog prevoza, klupa iz parka…

„Da nemate istu knjigu, nekog drugog izdavača, sa starinskim uvezom i slovima za broj većim?“

„Kad čujem Daruvar“, pored sjajne ideje za zbornik posvećen svom rodnom gradu na način na koji je, po meni, idealan i jedini pošten, cijeni i poštuje svog čitatelja, jasno mu dajući do znanja da je u prvom planu on i njegov užitak čitanja a ne tamo neki profit, popularnost i eventualne nagrade. Zanimljiva i, prije svega, raznolika viđenja autora i autorica, moj doživljaj grada nakon pročitanog i taj starinski način uveza knjige, na neki način su komplementarni. I moje čitalačko ushićenje čine u potpunosti zaokruženim.

Rizikujući da me se proglasi čudnim, čak i nastranim, moram reći da mi bookmark u ovoj knjizi, kao i u bilo kojoj drugoj, mala bijela svilena trakica, također izaziva određenu vrstu uzbuđenja. Seksi mi je.

„Patriotizam“ po mojoj mjeri i kroju.

Izvor: www.zokacatic.com