U Potocima kraj Mostara već duže od dvije godine djeluje Laboratorija samoodrživosti pod vodstvom Zemljana, udruženja koje kroz permakulturu, održivi pristup zemlji, proizvodnji hrane i odnosu čovjeka s njegovom okolinom, nastoji kreirati etičku alternativu sistemu na koji smo navikli: kapitalističkom sistemu masovne proizvodnje, enormnog zagađenja i sve nehumanijeg tretmana ljudi i životinja.

Piše: Tamara Zablocki

Već sama ideja da je alternativa postojećem sistemu moguća podrazumijeva iznimnu hrabrost, a hrabre sreća prati, te su Zemljani u Potocima najprije dobili zemljište s vinogradom i maslinikom na petogodišnje korištenje, a potom je uspjela i Crowfunding kampanja koju su pokrenuli sa željom da ostvare ambiciozne planove o širenju sadržaja na imanju. Nedavno su odlučili inspirisati i nove Zemljane besplatno organizujući stadardizovani kurs permakulturnog dizajna (PDC) na kojem se polaznici upoznaju s teorijom i praksom permakulture. O zajednici koja u Potocima vrijedno radi razgovarali smo s jednim od Zemljana, Ensarom Džuburom, koji nas na samom početku razgovora moli da mu jezik kojim govori ne pokušavamo „pospremiti“ u jednu od normi.

„Govorim srpskohrvatski jezik, taj sam jezik naučio da govorim kad sam učio da govorim i ozbiljno sam ga shvatio u školi, tako da bih vas zamolio da zadržite šarolikost koja se danas može nazvati ‘miješanjem istočne i zapadne varijante bosanskog’. Ideja Zemljana je da smo svi Zemljani jer nam je planeta Zemlja svima zajednička, pa u tom duhu i insistiram na šarolikosti svih naših jezičkih bogatstava. Uvijek ispričam svim posjetiocima iz inostranstva da se ovdje jezik zvao jednim imenom do rata, a poslije rata je dobio četiri imena. To je, naravno, mimo svijeta u kojem Indijci pričaju engleski, Kanađani francuski, Amerikanci engleski, a Švicarci i Belgijanci još pola tuceta jezika koji nemaju ime njihove države u svom imenu.“

Uvjeravamo ga da jezik nećemo dirati i okrećemo se temama koje iz uobičajene asfaltne sjedilačke perspektive djeluju kao prava utopija: proizvoditi svoju hranu na suncem obasjanom hercegovačkom zemljištu, osmišljavati održive sadržaje kojima ćete moći ponuditi i goste, te zajedničkim snagama graditi ideju drugačije, bolje budućnosti planete Zemlje.

Najprije, od početka: kako je sve počelo? Ko i s kojim idejama je pokrenuo Laboratoriju samoodrživosti?

Prije tri godine nekoliko prijatelja, nakon što su završili kurs permakulturnog dizajna, osnovalo je Udruženje Zemljani kako bi svoju strast prema permakulturi sproveli u djelo. Glavni cilj Zemljana je promocija permakulture kroz izradu i testiranje samoodrživih sistema. Krenuli smo u potragu za zemljom na kojoj bismo to mogli uraditi.

I to vam je pošlo za rukom. Kako to da ste našli bogato zemljište u Potocima, u blizini Mostara, s vinogradom i maslinikom koje danas koristite? Zar nisu sva takva zemljišta odavno upregnuta u nešto profitabilno, za „veće igrače“?

Znali smo da postoji barem jedna osoba u cijeloj Bosni i Hercegovini koja je otvorena za našu ideju, te s obzirom na to da zemlja nije cijenjena u našem društvu, da ljudi bježe sa sela, napisali smo oglas na pik.ba u kojem smo naše želje objelodanili. Na oglas se javio Slaven i poklonio nam svoj veliki vinograd na korištenje na pet godina.

Šta je potrebno da bi se stvorila mala samoodrživa zajednica?

To je pitanje na koje želimo da saznamo odgovor. Ono što možemo reći nakon tri godine rada  Laboratorije je da je za to potrebno da svih pet elemenata budu u harmoniji – voda, zrak, zemlja, energija i ljudi (ljubav). Nakon što smo načeli tematiku oplemenjivanja prva četiri elementa i to praktikovali nekoliko godina, shvatili smo da je taj peti element zapravo najbitniji u cijeloj priči o samoodrživosti. Ljudi moraju da nauče da se ponašaju na održiv način prema svim elementima svog okruženja, koji su trenutno u katastrofalnom stanju. Zrak je zagađen, kao i voda i zemlja, energija se dobija neodrživim načinom, a za sve to su krivi ljudi. Suštinski, čistiti prirodu od smeća je neodrživo. Održivo bi bilo osvijestiti ljude, naše sugrađane, komšije, roditelje da ne bacaju smeće tamo gdje mu nije mjesto, odnosno čak uopšte ne proizvoditi smeće po ugledu na sve i jednu drugu životinju na planeti Zemlji.

‘Kreiranje života po vlastitim mjerama’

Možeš li za laike objasniti šta je to permakultura i kako izgleda u svakodnevici – šta sve Zemljani rade na zemljištu u Potocima?

Permakultura je način života. Njeno ime je sastavljeno od riječi „permanent” i „culture”, što bi u slobodnom prevodu značilo „kultura održivog”. Moglo bi se reći da je permakultura skup alata uz pomoć kojih čovjek može da dizajnira svoje okruženje prema svojim potrebama, željama i prohtjevima, a u skladu sa prirodnim procesima planete Zemlje. Ovdje, u Potocima, imamo veliki vinograd u kojem testiramo održive metode kultivacije grožđa u simbiozi sa drugim biljkama, cvijećem i niskim korovima. Održavamo još i plastenik i sezonsku baštu, naravno bez upotrebe neprirodnih, hemijskih preparata čija je proizvodnja neodrživa, koji osiromašuju tlo i spiraju se u naše rijeke ostavljajući katastrofalne posljedice na okruženje.

Kakvu važnost permakultura ima danas, u kapitalističkom kontekstu sve veće eksploatacije prirodnih resursa, radnika i radnica, s jedinim ciljem – što većim profitom?

Mnogi ljudi misle da je permakultura isto što i organski uzgoj hrane, mada i organski uzgoj hrane može biti neodrživ. Postoje organske bašte koje uzgajaju biljke na tradicionalan način, monokulturom, svoj organski otpad dovoze kamionima iz inostranstva koji troše fosilna goriva, a vodu plaćaju. Permakultura je mnogo više od toga, ali princip je isti, održivost. Polikultura, prehrana tla i sakupljanje kišnice bile bi prirodne alternative ovim zastarjelim i štetnim načinima uzgoja hrane, a zahtijevaju mnogo, mnogo manje energije i rada uz čak i regenerativno djelovanje na svih pet elemenata. Uzgoj vlastite hrane je rušenje trenutnog poretka. Ako imam svoju hranu, ne treba da radim neki posao da bih zaradio pare kojima ću kupiti hranu koja se uzgaja uz pomoć hemijskih đubriva, pesticida i fungicida, putuje hiljade kilometara sagorijevajući fosilna goriva, promijeni više skladišta i na kraju stoji u supermarketu „svježa” danima. Ako sam napravio kuću od prirodnih materijala ili adaptirao svoju postojeću da bude energetski efikasna, a grijem se na drvo koje planirano uzgajam za ogrev, ne treba mi još jedan dio novca. Dakle, imam još više vremena da radim druge stvari koje me čine sretnim, a izbjegao sam industriju koja zagađuje, neodrživo troši resurse i hrani taj sistem koji savremenog čovjeka vodi u propast, drži ga na radnom mjestu osam sati dnevno, pet-šest dana sedmično, uz neki mizeran godišnji odmor. To nije život po mjeri čovjeka, to je kapitalizam. Permakultura nudi alate za kreiranje svog životnog prostora po vlastitim mjerama. Ali za to moram znati ko sam ja, a to je jedno od najtežih pitanja. Srećom, imam dosta vremena za razmišljanje, introspekciju i samospoznaju, jer nisam stalno na poslu, a sve to mogu, čak je i poželjno, raditi u prirodnom okruženju.

Rodio vam je nar, uzgajate masline, krompir ste uspjeli uzgojiti samo uz pomoć kartona, lišća i kiše, u Mostaru i Sarajevu se mogu naručiti vaši domaći namazi… Koliki je obim tog uzgoja?

Trudimo se da „ne stavljamo sva jaja u jednu košaru”. Uzgajamo manje količine više različitih biljaka. Radimo onoliko koliko nam je dovoljno, testiramo, učimo i dijelimo stečeno znanje i iskustva. Ne želimo da nam bude dosadno, da radimo stalno jedno te isto, a ne želimo ni da se potrošimo i sagorimo. Odsustvo stresa, sunce, rijeke, planine, svjež zrak i zdrava hrana su ono u čemu uživamo i to je životni stil koji smo za sebe uspostavili. Naravno, to nije model za sve, uzgoj hrane većih razmjera je moguć i dobrodošao, ali to nije naš primarni fokus jer trenutno nemamo dovoljno članova za taj poduhvat, te bi bilo neodrživo truditi se da postignemo više nego što možemo, želimo ili nam je potrebno.

Ipak, ambicije za širenje imate. Putem crowdfunding kampanje uspjeli ste prikupiti željenu sumu za daljnji razvoj Laboratorije samoodrživosti. Koji će novi sadržaji biti napravljeni zahvaljujući tome i kada?

Do sada smo ugostili oko tri stotine posjetilaca iz cijelog svijeta, biciklista, volontera i autostopera koje interesuje permakultura, te često putuju samo od jednog do drugog permakulturnog imanja u potrazi za znanjem i iskustvom u održivim praksama. Trenutno pripremamo materijal za izgradnju novih pokaznih sadržaja poput prirodnog, organskog bazena, sunčano-kompostnog toaleta, farm-to-table restorana, samouslužnog servisa bicikala, kina i biblioteke. Radove smo već počeli i planiramo da ih završimo do narednog proljeća. Ovi sadržaji bi trebalo da privuku naše sugrađane da nam dođu u posjetu i uplove u divni svijet održivih mogućnosti, primajući informacije na sva čula, da budu inspirisani i da dalje prenose virus permakulture.

A kako stvari danas stoje? Koliko je u BiH razvijena svijest o samoodrživosti i o važnosti lokaliziranih zajednica poput vaše? Postoje li još neke slične samoodržive zajednice u našoj zemlji?

U našem društvu je dominantan jedan drugi sistem vrijednosti. Ljudi ne znaju, godinama ih se programira za nešto drugo i ne zamjeram im. Tužno je u svemu tome što ne shvataju da ako zaista vole svoju djecu trebalo bi da mijenjaju svoje navike i pogled na svijet, te da iza sebe ostave pametnije ljude od sebe samih. Naravno, otpor je uvijek prisutan svuda, te se i u našoj državi polako stvari mijenjaju. Pojavljuju se razne inicijative, projekti, organizacije, udruženja i zajednice. Vjerujem da se svi malim ali sigurnim koracima krećemo putem prosvjetljenja jer trenutni sistem, najjednostavnije rečeno, nije održiv i kao takav mora propasti. U međuvremenu treba da se spremimo i naoružamo znanjem o održivim praksama i holističkom pristupu dizajniranja životne okoline kako bismo prenijeli to znanje na naše potomke da bi mogli da se uhvate ukoštac sa problemima koje ne možemo ni zamisliti, a manifestovat će se tek za vrijeme života nadolazećih generacija.

Šta svako od nas može uraditi za popularizaciju ideje samoodrživih zajednica u kojima ljudi žive u harmoniji sa biljnim i životinjskim svijetom, mareći za okoliš? Kako se uključiti?

Savjetujem da se informišete o permakulturi putem interneta i otkrijete gdje je najbliže mjesto na kojem nešto možete naučiti direktno od nekog drugog koji to već radi, a možda to čak i ne naziva permakulturom. Bitno je da znate šta želite na ličnom planu, ko ste vi zapravo, a onda prema tome početi dizajnirati život po svojoj mjeri koristeći se znanjima i iskustvima onih koji su to probali, povezati se sa ljudima sa kojima dijelite zajedničke interese i zajedno ustanoviti šta je ono što naša skupina ima zajedničko, zašto ste se okupili i kako možete iskoristiti svoje kombinovano znanje i iskustvo za ostvarivanje zajedničkih ciljeva. Sreća pojedinca – uspjeh kolektiva!