Mostarski književni festival Poligon u svom je trećem izdanju publici ponudio razgovore s Andrejem Nikolaidisom, Alidom Bremer, Niallom Griffithsom, Ahmedom Burićem, Tonyjem Whiteom, Oljom Savičević Ivančević, a na bogatoj listi književnih imena smjestila se i riječka spisateljica Tea Tulić sa svojim novim uratkom, knjigom Maksimum jata.

Piše: Tamara Zablocki

Djelujući slobodno na riječkoj kulturnoj sceni i ne vežući se za formalne organizacije Tea Tulić je pažnju čitalačke publike zajedničkog nam govornog područja zadobila vlastitim zaslugama, svojim prvijencem Kosa posvuda, za koji se lično nadam će jednog dana ući u lektiru jer na osebujan način progovara o temi s kojom će se većina nas suočiti prije ili kasnije: nošenju s teškom, neizlječivom bolešću u porodici.

S Maksimumom jata nije žurila, pisala ju je punih pet godina, a rezultat svjedoči da se čekanje isplatilo. Maksimum jata zbirka je ulomaka o kolektivnoj dinamici, o potlačenima i njihovom nastojanju da dostojanstveno, često uz humor, prežive svakodnevicu. Svojevrsna autoričina posveta rodnom gradu ispripovijedana je kroz poetsko-prozne fragmente bez jasne hronološke povezanosti. Slično kao u Kosi posvuda, Tulić se ne opterećuje linearnošću priče, a ovog puta svoje ulomke često ostavlja i bez naslova.

“Postoji jedna vremenska nit koja se provlači kroz knjigu izmjenom godišnjih doba, koja nije toliko vidljiva jer i ta godišnja doba pomalo liče jedno na drugo, pa knjiga kao da ostavlja dojam tek atmosferske dinamike; život na nebu tako postaje dinamičniji od života pod nebom. Također, fragmenti su povezani temama doma, rada, pripadanja i propadanja.

Ne patim od linearnosti, a fragmentarna knjiga ipak sadrži svoje središte, kako kaže Maurice Blanchot, to je središte koje nije stalno, koje se premješta ostajući jednakim, neprestano postajući sve središnjijim i skrivenijim, neizvjesnijim i drskijim. Onaj koji piše knjigu piše je iz žudnje za tim središtem i iz njegova nepoznavanja. Ja stvaram iz te žudnje. Potreba za stvaralačkom slobodom i rascjepkanost su već u meni.

Kada sam prvi put došla u književnu udrugu Katapult, pitali su me što pišem – prozu ili poeziju. Odgovorila sam da ne znam. Tako je ostalo i do dana današnjeg. Ne znam, i to mi je u redu. Kada bih znala što sve i kako trebam napraviti da ispunim zadanu formu, odnosno činila sve u tom smislu, ne bih osjećala nikakav osobni izazov. U pisanju mi je sadržaj primaran, takav kakav je u meni, za ovo drugo imam sudoku”, kaže mi Tea na početku našeg razgovora.

Ljudi poživinčuju uslijed opće krize

U Maksimumu jata pratimo primorsku svakodnevicu Rijeke, premda se grad u kojem je radnja smještena nigdje ne imenuje. Atmosferu pred buru Tea dočarava tako umješno da nosnicama gotovo možemo prepoznati miris ribe, mora i kiše koju nosi vjetar, skoro da možemo vidjeti velike tamne oblake koji su se spustili na grad. Rijeka, specifična po svojoj društvenoj i političkoj stvarnosti koja naročito dolazi do izražaja u današnjoj Hrvatskoj, predstavlja, reklo bi se, stjecište svih autoričinih puteva.

“Rijeka je grad u kojem sam se rodila, u kojem živim i koji osjećam. Nosim ga kao nevidljivi svežanj kuda god krenem fizički i misaono. Moja primorska Rijeka, osim političkih i društvenih, ima i specifične vremenske prilike. Ponekad zaista izgleda kao da se utapa, nestaje pod histeričnom kišom, naše kosti budu pune vlage pa hodamo po Korzu kao poluživi, apatični, već istrenirani na strpljenje. Ta kiša nas nekad tjednima zatvara u domove. Ta kiša (ili sunce) nas pretvara u nas, u to nezahvalno prvo lice množine, i otud sam mogla krenuti u jato, u Maksimum jata. Kiša i slike propale riječke industrije u meni stalno proizvode atmosferu od koje sam gradila knjigu”, pojašnjava.

Portret je to lučkog grada u kojem se svi fragmenti kreću ka neizbježnoj nepogodi, nevremenu, dok, kako je to primijetio recenzent Neven Ušumović, “ljudi poživinčuju uslijed opće krize”. Maksimum jata pred čitaocem ili čitateljkom razvija se kao jasna metafora svijeta u kojem obitavamo i poživinčujemo uslijed nesigurnosti, uslijed prekarnog životarenja od danas do sutra. Koliko god kritike isticale da je riječ o plinovitoj knjizi u kojoj je sve maglovito, ističe Tea, “ona možda ipak nosi i poneku jasnoću u sebi”.

“Uslijed opće nesigurnosti, prepuštamo se onom jasnom – primarnom, instinktu za preživljavanje. Sad je na cijeni vještina nad znanjem (pamćenjem), kao i mišljenje nad činjenicom. Moju generaciju, kao i mnoge prije nje, koja je uglavnom odgajana na ideji solidarnosti i očuvanja javnog dobra, a ne na kompetitivnosti, ovakav, već i sam po sebi klimav, sistem gazi. Taj sistem ne kaže grizi kao čovjek već grizi kao lav.

Često se može čuti rečenica ‘tko mu kriv, što se nije više borio’, kao da smo sluđene životinje u areni. To ljudi izgovaraju i ne shvaćajući da takvom izjavom podržavaju besmisao države. Nemaju svi iste startne pozicije, nisu svi rođeni da budu poduzetnici, niti svi ganjaju profit. Ali za sve nas tu je država, odnosno ljudi koji je vode, da nam omogući rad i štiti radnička i ljudska prava. Barem bi trebala. Ovako je baš besmislena.”

Skončavamo u potopu koji smo proizveli

Jasnoće se u ovoj knjizi koju, istina, obilježava atmosfera magičnog realizma, nižu jedna na drugu. Maksimum jata ne bježi od stvarnosti i dotiče se ratne prošlosti, privatizacije tvornica i eksploatacije radnika i radnica, mogućnosti da nam banka oduzme krov nad glavom, pogibije izbjeglica u moru, naših majki nekadašnjih radnica, današnjih njegovateljica starih ljudi u inostranstvu, naših, javnih klupa koje to uskoro neće biti. A ako je Maksimum jata metafora našeg vremena, sasvim je moguće da ćemo skončati baš kao u knjizi, u potopu koji smo sami proizveli.

“To se već događa. Nisam pesimist po prirodi, ali priroda ipak kazuje drugačije. Ljudska sebičnost i bahatost, ignorancija osobito, govore u prilog tome da se ponašamo kao višak, da deevoluiramo. A priroda ne trpi viškove. Ne bih se odricala metafore jer ona je ‘poistovjećivanje u raznovrsnosti’, kako je primijetio Ernesto Sabato, a naše vrijeme upravo to traži od nas – poistovjećivanje u raznovrsnosti. Za spasenje. Metafora ide po ono skriveno i putem postaje svjetlo, samo što postoji opravdan strah da ne stiže dovoljno na vrijeme.”

Autoričin prvijenac Kosa posvuda radnju smješta u intimni okvir porodice, dok se u Maksimumu jata on proširuje i na susjedstvo, progovarajući tako o problemima stvarnih ali najčešće nevidljivih i ušutkanih ljudi koji su posvuda među nama. Fragmentarna forma i često igranje riječima, stvaranje neologizama i hipnotičkih sintagmi Teu Tulić ne sprečavaju da tematizuje nezaposlenost, siromaštvo, bolesti, bijeg u ovisnost, samoubistvo. Ipak, kako kaže, ne zna koliko su ušutkani u njenoj knjizi uopšte iskoristili prostor koji im je ponudila.

“Toliko su navikli na šutnju i na pristajanje da su jedva izbacili desetak rečenica iz sebe. Često se u društvu govori o velikoj šutljivoj masi, i ona tako ostaje amorfna, apstraktna. I velika. Osjećajući se i sama njezinim dijelom, jer na štošta šutim, htjela sam joj dati lica i nadimke, kuće. Osjećam njihovu / svoju izbezumljenost. Poput njih, plašim se i nepravde i pravde. Svakodnevno sve više i više ljudi boluje od napadaja panike zbog straha i borbe s nevidljivim apstraktnim neprijateljem kojeg, umjesto da mu damo ime i prezime, nazivamo kapitalom, kreditom, institucijama, službom… A taj neprijatelj zapravo nosi ljudska imena i prezimena i samo osobno imenovan je stvaran i može primiti sav taj bijes.”

Ravnopravno s ljudima i njihovim problemima, u Maksimumu jata učestvuju i životinje. Bogati svijet faune u kojem susrećemo ptice, morska stvorenja, štakore, pse i mačke nagoviješten je već i samim naslovom knjige, koji implicira da je riječ o animalnom kolektivitetu. Čini se da se ljudi i životinje u mikrokosmosu ove knjige prepliću i nadopunjavaju.

“Čovjek završava tamo gdje mu, ironično, završava rep, a počinje stražnjica. Kada misli samo na vlastitu stražnjicu, onda simbolički postaje životinja u onom lošem smislu. I među životinjama ima empatije, prijateljstva, nježnosti, igre, samo kad nisu gladne, kad nisu prinuđene pojesti jedna drugu. Čovjek će, s druge strane, pojesti onog drugog i bez da je na to stvarno prinuđen. Neoliberalni kapitalizam ga, kao i fašizam, u tome podržava. Ne da ga podržava, već ga gura u to. Ono što me intrigira je pitanje kako da se vratimo prirodi, da ne negiramo životinjsko, a da unaprijedimo ljudsko u sebi”, objašnjava.

U Hrvatskoj vlada politička nepogoda

Kad smo prošli put razgovarale, a ima tome već gotovo dvije godine, društveno-politička stvarnost je nalagala pitanje o političkoj klimi u kojoj opstaje kultura u Hrvatskoj. Zlatko Hasanbegović je tada bio ministar kulture, a radnici i radnice u kulturi pobunili su se protiv njega. Imena se mijenjaju, ali ne i vladajuća politika. Ako pratite vijesti iz susjedne države, jasno vam je da su Hrvatskoj u jurnjavi ka onome što se danas naziva eufemizmom “alternativna desnica” otkazale kočnice. Sudeći po Maksimumu jata, nemoguće je, a vjerovatno i neprilično, izmjestiti se iz nepovoljne stvarnosti. Teu Tulić, nezaposlenu spisateljicu primoranu živjeti u takvoj stvarnosti, pitam je li se nešto promijenilo u međuvremenu, od našeg razgovora.

“Da, promijenilo se; više ne govorimo o političkoj klimi već o političkoj nepogodi. Zalazeći u fikciju čini se nemoguće pobjeći od sumorne stvarnosti. Ona je referentna točka za gotovo svaku misao koja se pretače u rečenicu. Ali mislim da, i kad pišemo o ‘lijepome’, to nikad nije neprilično, time otvaramo čitatelju prostor za drugačiju percepciju, doživljaj, osjetilni angažman, to i pisca i čitatelja štiti od odlaska u krajnji cinizam, skreće pažnju na ono za što se i dalje vrijedi boriti. Ljepota nam treba da ljudski preživimo kritična vremena. Danas pisanje o lijepom može u nekoj mjeri predstavljati i bunt, biti čista subverzija. Pa i nadrealizam je meni osobno otvorio oči za realnost, više negoli realistična proza ili poezija. To je stvar umjetnosti, njena moć da iznalazi drugačije puteve za podražaje, za dubinske, tektonske promjene u čovjeku.

Nezaposlena sam i zavisna. Zavisna od društvenih okolnosti, zavisna o novcu. Voljela bih da je drugačije, ali nije. Tako, svjesna svoje realnosti, kada pitam za honorar, lako mogu biti optužena za drskost. To mi se već događalo. Jer ovo što radim opisuje se kao posao iz ljubavi. Naravno da je iz ljubavi, mi tu ni ne pričamo o profitu, ali zar moram objašnjavati? Ili se pak prešućuje kao nešto inicijalno nebitno. A ako se to sve radi čisto zbog ispunjavanja forme, zbog ukrasa, hajde da se ne pretvaramo drugačije. U svjetlu stvarnosti moje mjesto pod suncem je i ovako i onako uvijek tamo gdje ga najmanje ima.”