Mnogi od nas ove godine možda neće vidjeti more ili otići na ranije planirano putovanje, ali tu je, srećom, još uvijek književnost uz pomoć koje se možemo otisnuti na neslućene avanture, upoznavati nove prostore, putovati kroz mjesta i vrijeme, učiti o sebi i svijetu, i sve to iz udobnosti vlastitog doma. A ko može bolje od samih spisateljica i pisaca preporučiti pravo štivo za ovo neobično vrijeme? Nekolicina autorica i autora za naše čitateljke i čitaoce podijelila je svoje omiljene naslove za ovo ljeto. Među njima će svako naći nešto za sebe: poeziju, prozu, domaće autorice i autore ili svjetske klasike. Šta god odabrali, ugodno čitanje!

LAMIJA BEGAGIĆ

KRATKOPRIČAŠICA I ROMANSIJERKA, AUTORICA ZBIRKI PRIČA GODIŠNJICA MATURE, JEDNOSMJERNO, TE ROMANA U ZONI I NEDAVNO OBJAVLJENOG BOLJI MI.

Na svoj odmor, ne baš na plažu, ali odmor je ionako stanje uma, a ne lokacija tijela, ponijela sam tri knjige, različite kako žanrovski, tako i tematski. Prva je sjajan roman u stripu – meni draža odrednica od one popularnije „grafički roman“ – Plava je najtoplija boja francuske autorice Julie Maroh po kojem je snimljen nagrađivani istoimeni film. Priča je to o odrastanju, ljubavi i identitarnim rollercosterima glavnih junakinja Clementine i Emme koju je za naše tržište objavio entuzijastični izdavač Agarthi Comics.

Drugi roman je Vegetarijanka korejske spisateljice Han Kang, vrlo neobično i kompleksno štivo o nasilju, nenasilju, tijelu i otporu normama, pripovijedan iz različitih pozicija, gdje je sam postupak pripovjedača koji pripovjedaju o glavnoj junakinji kojoj se uporno uskraćuje glas jedna od važnijih ideoloških potki romana.

Treća knjiga koja mi pravi društvo u dane odmora je zbirka od šezdesetak priča, zapisa, impresija o Tomi Zdravkoviću, najvećem jugoslovenskom šansonijeru i njegovom životnom putu od sela nadomak Leskovca do zvijezda, a uvijek preko mitskog mjesta svih balkanskih tragičnih junaka – kafane.

ADISA BAŠIĆ

PJESNIKINJA I KRATKOPRIČAŠICA IZA KOJE SU ZBIRKE PJESAMA HAVINE REČENICE, TRAUMA MARKET, PROMOTIVNI SPOT ZA MOJU DOMOVINU I MOTEL NEZNANIH JUNAKA, TE ZBIRKA PRIČA A TI ZAKLJUČAJ.

Na odmoru radije čitam kratke proze i poeziju nego romane jer mi dopuštaju da češće pravim pauze, zagledam se u krajolik, čitam knjigu nasumično bez čvrstog reda, nastavljam na stranici koju je otvorio vjetar. Ovo čitanje bez dugog kontinuiteta čini to iskustvo drugačijim od uobičajenog posvećeničkog i studioznog čitanja u toku godine.

Boccacciove Golicave priče iz Dekamerona su za mene istinska radost jer se humor i erotika prepliću na vrlo istančan način, a komika je svježa i nakon toliko stoljeća. To je za mene prava esencija ljudskosti. Dobra knjiga za odmor mi je i Kako putovati s lososom od Umberta Eca. Ovo su šaljive kolumne koje je on osamdesetih godina pisao za Espresso i u njima govori o putovanjima, književnosti, svakodnevici, bizarnostima popularne kulture. U toj knjizi Eco između ostalog vrlo zabavno i ironično piše i o preporučivanju knjiga za odmor.

Od knjiga koje su mi važne i drage ovog ljeta ističem priče Lamije Begagić Bolji mi. Bliska mi je jer tematizira život neke urbane sredovječne generacije, s posebnim fokusom na ženske likove i njihov doživljaj svijeta.

Obradujem se svakoj novoj knjizi Semezdina Mehmedinovića, volim njegov stil, tu mješavinu ljubavi i naklonosti prema svijetu, oštroumnih poetičnih zapažanja i fine ironije. Ovih dana sa uživanjem čitam njegovu knjigu Ovo vrijeme sada u kojoj je okosnica sarajevska slikarsko-književna scena osamdesetih godina, kao i autorovo trajno povezivanje literature sa likovnom umjetnošću i muzikom.

Knjiga kojom sam opsjednuta od februara kad sam je dobila je izbor iz poezije poljske pjesnikinje Ane Svirščinjske Ja sam žena. Hrabra, drska, duhovita i duboko čovječna, to je za mene vrhunska poezija. Svima je preporučujem i neprekidno iznova iščitavam.

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ

PJESNIKINJA, PRIPOVJEDAČICA I ROMANSIJERKA, AUTORICA PET KNJIGA POEZIJE MEĐU KOJIMA SU I O ČEMU MISLE VARVARI DOK DORUČKUJU I GLAVNI JUNAK JE ČOVJEK KOJI SE ZALJUBLJUJE U NESREĆU, TE ROMANA SATOVI U MAJČINOJ SOBI I NEDAVNO OBJAVLJENOG OTKAKO SAM KUPILA LABUDA.

Preporučila bih Mračnu kći Elene Ferrante. Sirovo i divno i duhovito i opako i strašno i nježno štivo o onim i onakvim djelovima sebe u koje nerado zalazimo, o sjenovitim predjelima strahova, mraka, izgubljenih iluzija i razočarenja. O unutrašnjem životu žene, djeci i njihovom odrastanju, o ljubavi prema njima i pustoši koju ponekad ostave u nama oni koje volimo, kada odu. Glavna junakinja romana u svojim zrelim godinama se bespoštedno, na osunčanoj italijanskoj plaži koja od idiličnog predjela vrlo brzo postaje mjestom teške unutarnje borbe, suočava sa prošlošć i sopstvenim očekivanjima. Neobično, teško i katarzično ljetovanje.

ALMIR IMŠIREVIĆ

DRAMATURG I PISAC, AUTOR DRAMA MEĐU KOJIMA SU I KAD BI OVO BILA PREDSTAVA, BALKANSKI ĐAVO SRAM, CIRCUS INFERNO I MOUSEFUCKERS, KNJIGE KRATKIH PRIČA STRANA 212 I NEDAVNO OBJAVLJENE ZBIRKE PRIČA NAJLJEPŠI OD SVIH SVJETOVA.

Knjige koje želim prepeoručiti, pored onih literarnih vrijednosti o kojima uobičajeno pišu književni kritičari, imaju još jednu zajedničku stvar, a to je – hodanje. Da, isto ono hodanje o kojem, udaljeni jedan od drugog milionima koraka, pišu Paul Auster i Dževad Karahasan. U tijelu prepoznaju muziku, slažu se da „pokret proizvodi misao i riječ“, pa sam ritual stvaranja knjiga vežu za hodanje. Podsjećaju na davno napisani esej Razgovor sa Danteom, gdje Osip Mendeljštam u ritmu pjesnikova jezika prepoznaje ritam ljudskih koraka, te se pita – „Koliko je Dante sandala morao pocijepati da napiše Božanstvenu komediju?“ Uzgred, Mendeljštama je hodanje dovelo do Gulaga, gdje je decembra 1938. napravio svoj zadnji korak. A to je, čini mi se, pravo mjesto i vrijeme odakle treba započeti priču o knjigama koje vam želim preporučiti.

Knjiga Po šumama i gorama, Milenka Bodirogića, stara godinu dana, sastavljena je od šest poglavlja, „šest hodanja“, i prati „hodočasnike“ koji tragaju za nestalom zemljom, za sjećanjima, susreću mrtve i žive, poginule ilegalce, logoraše, partizane, ali i oboljelog basistu Pekinške patke. Hodaju zemljom čije su mape postale nečitke, neprepoznatljive; i baš kad nam se učini da u pripovjedaču prepoznajemo Vergilija, shvatimo da pakao o kojem govori Bodirogić, nema krugove, i ne ide u dubinu. Žrtve i zločinci, ljudi bez domovine, tumaraju „šumama i gorama“, a tamo na vrhu nema božanstava koja bi ih utješila. Tek rijedak zrak i srčani udari. Rajić, kako je imenovan lik ovog romana, slika je „posljednjeg partizana“, borca za zemlju koja je sama sebe porazila. On je slomljen čovjek, bez zdravlja, bez oružja, bez budućnosti. Hodanjem oživljava sjećanje, priziva mrtve i naše živote čini smislenijima. Ova knjiga vas može uplašiti, baš kao svakog nespremnog hodača/planinara, na trenutak vas natjerati da poželite odustati od čitanja, ali kad jednom otkrijete stazu, naučite pratiti znakove – uživaćete u koračanju sa brigadom nezaboravnih ljudi. „Prije ćemo mi umrijeti, nego svoje zemlje dat’“, kaže partizanska pjesma koja je poslužila kao ključ za otvaranje ovog rukopisa, ali autor već na samom početku pred nas stavlja citat Oskara Danona – „Sarajevo nije više ono moje, ni Beograd, ni Zagreb…“ Milenko Bodirogić nije naivni jugonostalgičar, ne idealizira prošlost, ne kuka, ne proklinje; njemu je, usudiću se reći, sve jasno. Ovo je knjiga koja ne nameće sram, već se bori za trunku dostojanstva.

Druga knjiga koju želim preporučiti, a koja je takođe „napravljena hodanjem“, jeste Zavjesa Kadera Abdolaha. Kratki roman o porodici, sjećanju, o vlasti i umjetnosti, o zabranama i o ljubavi. Možda „najčišći“ rukopis ovog autora, bez suvišne riječi, štedljiv i precizan kao poezija, opasan kao policijski izvještaj, ubitačan kao istorija bolesti. Priča o granicama, stvarnim, ali i onim koje iscrtava ljudski mozak, usljed bolesti ili straha (ili je to jedno te isto?). Čovjek kojem je zabranjen povratak u domovinu, organizira susret sa dementnom majkom, te iz Holandije putuje u Dubai. Majka, žena čiji glas je u djetinjstvu dopirao iza kuhinjske zavjese, pred smrt sanja odlazak na hodočašće u Mekku. Sin čini najlogičniju stvar, pravi „magiju“, slično onom ocu iz filma Život je lijep; pomjera granice stvarnosti i uspostavlja kontakt između dva nepomirljiva svijeta. Razmiče zavjesu.

Posve neplanirano, na um mi padaju još dvije knjige. I one, gle čuda, imaju isti naslov – Zavjesa! Jednu je napisao, i razmaknuo, Milan Kundera. U pitanju je knjiga eseja u kojima autor piše o „evoluciji romana“, te bilježi svoja zapažanja o Sterneu, Rabelaisu, Musilu, Kafki… Razmišlja Kundera o Evropi, o sudbini nacija, o kulturnoj raznolikosti, o svemu onome na šta ni do dana današnjeg nismo našli valjan odgovor. I dalje, sa povezom preko očiju, hodamo „po šumama i gorama“.

I na kraju – Zavjesa Agathe Christie, kriminalistički roman napisan početkom Drugog svjetskog rata, a štampan 1975. godine. U ovom djelu posljednji put se sureću Hercul Poirot i satnik Hastings; nekoliko likova je ubijeno, a ekscentrični detektiv slučajeve rješava „u hodu“. Ne sumnjam da oni koji imaju povjerenja u moje literarne preporuke ne strahuju od „otkrivanja kraja“, te ih pozivam da pročitaju ovu knjigu na čijim stranicama – umire i sam Hercul Poirot. Hodajte… i čitajte!

MONIKA HERCEG

FIZIČARKA I PJESNIKINJA, AUTORICA ZBIRKI POEZIJE POČETNE KOORDINATE, LOVOSTAJ I NEDAVNO OBJAVLJENE VREMENA PRIJE JEZIKA.

Čini mi se da ljeto, kad možda sunce usporava našu ubrzanost, može biti divno vrijeme da se vratimo poeziji. Iako, svako je vrijeme divno za to. Poezija nam može donijeti cijeli spektar emocija, u malim dozama, može nam pomoći da artikuliramo neke vlastite emocije, može nam pomoći da započnemo dijalog sa samima sobom.

Mislim da je regionalna poetska produkcija čudseno široka i dobra. Čitanje Olje Savičević Ivančević preporučila bih uvijek, a nedavno je izašla, u Hrvatskoj i Srbiji, divna zbirka Divlje i tvoje koja poeziju vraća čitatelju. Ta poezija otvoreno i izravno govori svima nama, i čini mi se da se u tu zbirku može uroniti i izaći veći iz nje i bez prethodnih dodira s poezijom. Olja uvijek nosi more i sol u svojim tekstovima, tako da je možda baš ovo vrijeme da joj se netko vrati, a netko pokuša uroniti u njene čudesne svjetove. Tu preporučujem i njene slikovnice, Šporki Špiro i Neposlušna Tonka i Sam na cijelom svijetu. Oljine slikovnice su avanturističke, ali poučne i zaigrane i nose divne priče u kojima, usuđujem se reći, mogu uživati i odrasli. Olji je nedavno izašlo i novo prošireno izdanje prve zbirke priča Nasmijati psa i sedam novih priča.

Što se tiče priča, Asja Bakić nedavno je objavila zbirku Sladostrašće. To je pametna, feministička, hrabra, sjajna proza za koju mi se čini da je treba čitati ponajviše u ovo vrijeme. Asja ne samo da očuđuje svijet u svojim scenarijima budućnosti, već to radi tako da tka priče o otporu, drugačijosti, gura nas u nešto novo i neistraženo, što mi se čini da nam treba u ovim trenucima kad svi titramo u anksioznostima svijeta koji nas čeka s pandemijom, nakon nje. Sjajna je i njena prethodna zbirka priča Mars. Bakić radi sve ono što se u našoj književnosti skoro nitko ne usudi, izaziva, sanjari, presijeca budućnost i sadašnjost, bode u različite tabue i to sve radi bez dodira s trenutnom književnom produkcijom, stvara nešto svoje; fantastiku, distopiju, a prije svega i uvijek feminizam.

Ovih dana je iz tiska izašla i zbirka priča Magdalene Blažević, Svetkovina. To je jedna od onih knjiga koju sam dugo čekala i koja je ispunila sva moja očekivanja. Magdalenin jezik je poetski, ona je majstorica atmosfere i njene priče su one životne, zaboravljene priče s margina. Mjesta koja smo zaobišli u našoj povijesti, možda i namjerno zaboravili. Kako je ovo vrijeme relativiziranja ženskih prava, ovo je knjiga koja nam govori i o nasilju koje su prolazile naše prethodnice, vjerojatno ga negdje još uvijek prolaze i naše suvremenice. Priče su jake, teške, ali nas tjeraju stalno dalje, iako je, barem za mene, bilo nemoguće pročitati više od dvije, tri u komadu. Ali onda bih im se vratila, počela guliti ponovno, osjećati jezik koji bez premca u našoj književnosti stvara atmosferu.

Jedna od zbirki poezije koja mi je ove godine puno značila je i Vuk i breza Ane Brnadić. Knjiga je to koja na jedan nježan način progovara o odnosima, našim premještanjima iz uloge u ulogu. Ana gradi na čvrstim temeljima, motivima prirode, glazbe, predivne poetske vrtove, progovara o majčinstvu, obiteljskim odnosima, učiteljima i pratiteljima, bilo da su oni ptice, stabla ili pjesnikinje s kojima se dijalog događa čitanjem i ispijanjem čaja. Tu su i knjige Marijane Radmilović Putovanje oko tijela, Andrijane Kos Lajtman Stepenice za Stojanku K., Sanje Baković Autobus za Trnavu i Nade Topić Stope u snijegu. Također, naša velika pjesnikinja, meni bliska zbog spone s kozmičkim, Gordana Benić, objavila je također ove zbirku poezije Bijeli šum. Njena poezija u prozi tira na rubu kozmosa, prodire u naše duboke strahove i potrebe, a u isto vrijeme u nama zrcali svemir i cijeli niz svemirskih fenomena. To je ujedno i poezija puna znanosti, ali i znanstvene fantastike koja perfektno rezonira s našim unutrašnjim stanjima. Benić je naprosto pjesnikinja koja oduvijek zna da je ono kozmičko zrcalno onom što bruji u našoj svijesti.

Što se tiče romana, tu sam najslabija, ali jedno od štiva s kojim se možemo saživjeti u ovo vruće dobra je sigurno sjajan roman Sušno doba Gabrijele Babnik izdan u Sandorfu prošle godine. Priča je to o ženi koja putuje u Afriku, potrazi, želji da smo voljeni, potrebi da volimo i o svjetovima koji se ponekad dotiču, ali nužno se na kraju mimoilaze. Ova knjiga, osim sjajne, neobične radnje je jezična oaza; rečenice su pedantne, poetske, tako da nas jednostavno tjera da je čitamo dalje, ali i da se vraćamo jer na trenutke se u tekstu dogodi takva ljepota poezije da želimo ponovno proći kroz nju.

Jedan sjajan roman je i onaj Tanje Stupar Trifunović, Otkako sam kupila labuda. Zanimljiva tema ženskog odnosa i divan jezik koji Tanja koristi nešto je osvježavajuće. Roman nas odmah uvuče u odnos, i to radi bez zadrške ili bilo kakve atuocenzure. Čini mi se da nam nedostaje ovako hrabrih romana, kao što nam i samima nekad nedostaje hrabrosti. Sjajna je i zadnja Tanjina poetska zbirka Razmnožavanje domaćih životinja.

DARKO CVIJETIĆ

REDITELJ, DRAMATURG, AUTOR DESETAK KNJIGA POEZIJE MEĐU KOJIMA SU I MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, JEŽENE KOŽICE I SNIJEG JE DOBRO PAZIO DA NE PADNE, TE ROMANA SCHINDLEROV LIFT I NEDAVNO OBJAVLJENOG ŠTO NA PODU SPAVAŠ.

Knjiga koju bih svakako preporučio jeste Ovo vrijeme sada Semezdina Mehmedinovića. Mehmedinović je veliki majstor minimalizma i svedenosti izraza na ono suštinsko i jedino bitno – na kondenziranu emociju. Zapisi su krhotine i briljanti jezika, vrhunska literatura koja se nadovezuje na Mehmedinovićev izgrađeni autofikcijski svijet.

Također, preporučio bih i sjajnu, neobičnu, izvanrednu knjigu Almira Imširevića Najljepši od svih svjetova, djelo mudraca, svojevrsna alternativna povijest teatra, kojom kao sjenke prolaze izmišljeni, stvarni, slavni, neslavni, nepoznati likovi/ dramatis persone – mjesta za šaputanje! To su nomadske duše uvezane mirisima iz garderoba i šminkernica, pronađene strpljivošću časovničara i suptilnog tragača u mraku. Roman Almira Imširevića pravi je dragulj u svakoj književnosti, i to dragulj kakav se izuzetno rijetko nalazi!

Nikako ne bismo trebali zaboraviti još jedno ime, jednoga mladog i nevjerojatnog autora Stefana Janjića i njegov roman prvijenac Ništa se nije desilo, u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur. Roman je to koji navještava novi vjetar u bosanskohercegovačkoj književnosti, onaj koji je dugo čekan. Tema poricanja stvarnosti tematski je neistrošena, na svu našu žalost, no ovaj roman pisan rukom pravcatog majstora, istoj temi daje dodatnu težinu, težinu raskrinkavanja divljeg mesa naše bliske prošlosti!