Piše: Kristina Ljevak

Ilustracije: Dejan Slavuljica

Zbog čega bosanske žene ostaju bez sebe – bivaju i prolaze, dok im istovremeno nije do njihovog imena, nešto hoće da im bude? Kako i zašto ne znamo kako se zovemo, kud udaramo, jesmo li došle ili pošlekud gonimo? Zašto im je mrak pao na oči, zašto trče kao muhe bez glave, zašto nemaju kad oka otvoriti? Ko su naše panične žene, kako im se naše društvo obraća i kako one odgovaraju u strahu od gubitka integriteta tijela, identiteta i orijentacije? Kako se tome smijati i zašto je smijeh smrtno ozbiljno stanje? Ovo su neka od pitanja koja je postavila Šejla Šehabović, autorica izložbe „Bez sebe“, otvorene povodom 8. marta u Muzeju pozorišne umjetnosti i književnosti. Uz ilustracije Dejana Slavuljice, koje dočaravaju žongliranje žene kroz svakodnevicu, Šejla Šehabović je ispisala vrhunske priče o različitim iskustvima rijetko privilegovanih i najčešće deprivilegovanih žena u našem društvu.

Uz humor, koji treba relaksirati komunikaciju, ali nikako poruku, otvorila je važnu temu kojom se Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti iznova potvrđuje kao važno mjesto i promocije rezultata žena, ali i progovaranja o našem nezavidnom položaju.

O muzeju i izložbi, koja je nastala zahvaljujući podršci Sarajevskog otvorenog centra i Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju, razgovarali smo sa izuzetno uspješnom muzejskom direktoricom, književnicom i feministicom Šejlom Šehabović.

Kroz tvoje priče u okviru izložbe „Bez sebe“ glas su dobile kolone deprivilegovanih žena kojima je zadaća da ispunjavaju društvene norme i kreću se u okviru od „padanja mraka na oči“ do toga „da nemaju oči kad otvoriti“. Jedna od najupečatljivijih ilustracija na izložbi je ona na kojoj žena žonglira na užetu. Posebno ćemo se u ovom razgovoru baviti deprivilegovanim, ali bih voljela da se na početku pozabavimo nama, sa formalnim privilegijama. Čak i kada smo se izborile za život po svojoj mjeri u okvirima porodičnih i partnerskih veza, ili onome što zovemo „četiri zida“, zanemarujući kako između toga i svijeta van njega ne smije da postoji granica, nas društvene okolnosti, omeđene patrijarhatom, prečesto dovode u žonglersku poziciju. Od žene se očekuje mnogo veći angažman ako je, naprimjer, na menadžerskoj poziciji, jer „koji ju je đavo tjerao da tamo bude kad je mogla fino biti u kući“. Očekuje se mnogo veći angažman ako je njena uloga presudna u nekoj kriznoj poslovnoj komunikaciji… Kako na ovu vrstu očekivanja gledaš iz svoje najmanje dvije uloge, autorske i menadžerske?

Mi živimo neku vrstu podvojene svijesti: koncept osnaživanja, budući da je ušao u popularnu kulturu i postao opće mjesto „fine gradske raje“ – podrazumijeva i neke zamke. Od žena se nekako očekuje da postupaju bolje, da „prirodno“ imaju više moralne standarde u svakom smislu, da ruše barijere kud god se okrenu. Naravno da žene sve to mogu. I naravno da mi nismo nikakva nadnaravna bića, činjenica da se odlučiš solidarizirati sa slabijima i ugroženijima nikako ne znači da to dolazi prirodno, svaki napor je rezultat svjesne odluke i svaki put je teško odlučiti ispravno. Ja istinski uživam u tome što živim u uskom krugu pametnih i obrazovanih ljudi, zaštićena sam time, život mi je lakši, kvalitetniji, sadržajniji, manje raspravljam o glupostima, više radim i više uživam. U zadnje vrijeme zastupam tezu da je zadnji korak u emancipaciji to da znaš da sve možeš i da jednostavno to sve – nećeš. Toliko smo se kroz historiju borile, korak po korak, zakon po zakon, rušeći predrasudu po predrasudu, da proširimo prostor svog djelovanja, da sada izgleda da nam je to „žderanje svijeta“ postalo obaveza. Koliko god mi dobro znamo da nema granice između privatnog i političkog, stavljati pred sebe obavezu „opsluživanja svega svijeta“ nije samo nemoguće nego i devastirajuće. Meni je iskustvo ove izložbe, koliko god kratkotrajno i zabavno, pokazalo šta znači imati glavu punu glasova koji govore o moranju, o trebanju, o stalnom naporu da sve i uvijek bude najbolje i najbrže. Onaj bezrazložni optimizam „ženskih“ časopisa koji stalno govori „možeš ti to“ nije nastao bez razloga. Neko treba tom vrištanju svijeta koji se obraća ženama jednom reći: „Mogu – ali neću.“

Mnogo je lakše kad se ne osjećate kao žrtva nego kao dobrovoljac

Kada sam kod menadžerske pozicije, jednako koliko i „ne znam jesam li došla ili pošla“ kod nas se udomaćilo i ono da žena zarad karijere mora nešto žrtvovati. Stalno je dovedena u poziciju da mora odgovarati na pitanje kako je pomirila, naprimjer, porodični život i karijeru. Muškarcima se, znamo, ta pitanja ne postavljaju. Zanemarujemo često i onaj segment da se i u okviru karijere moraju neke žrtve podnositi i čini mi se da je cijenu uspjeha tvog muzejskog rukovođenja „platio“, nadam se privremeno, autorski književni i akademski rad. Muškarcima, političarima, naprimjer, nije smetalo da vode entitete ili kantone i istovremeno, ko zna kako, obnašaju svoje univerzitetske zadaće. Je li to posljedica pretjerane odgovornosti žene i nesvjesnog straha od greške? Javnost itekako prepoznaje rezultate, ali da ih nije bilo, plašim se da bi komentari glasili: „Žensko našlo na vodi muzej, e pa neka joj.“

Ako ćemo iskreno, bilo je (i previše!) dana kad sam sama sebi govorila: „E, pa neka ti je!“ Bilo je dana, ruku na srce, kad nisam nikome, ni najbližima, mogla pričati o situacijama koje doživljavam na poslu, jednostavno me je bilo sram da ne ispadne da izigravam žrtvu. Istina je da za neke stvari nemam vremena, da često i ne razumijem kako je moguće nekim ljudima na odgovornoj poziciji da imaju i vlastite projekte. Također je, međutim, istina da uživam više nego većina ljudi koje poznajem, da idem na posao sva sretna i da cijenim ovu priliku koja mi se pružila. S tim u vezi: primijetila sam da je kod nas sramota reći da uživaš u poslu, vidim da ljudi za one koji ne kukaju, koji ne jadikuju, koji ne govore neprekidno o tome koliko je teško i nemoguće raditi ono za šta si plaćen – o onima koji to ne rade ljudi misle da su neozbiljni, da se „igraju“, da to što rade nema vrijednost (valjda treba da patimo da bi nešto vrijedilo?). Nije mi žao nijedne neprospavane noći, ni suza, ni truda. Što se tiče rezultata: zaista javnost prepoznaje trud, ljudi prepoznaju kad nešto radiš od sveg srca, kad ti je stalo. Sigurno ima onih koji bi moj posao radili i bolje od mene – ali sam sigurna da ih je malo koji bi ovoliko vjerovali da je to što radimo važno. Ne osjećam se kao osoba koja nešto žrtvuje. Kad mi je teško, utješim se mišlju da je to moj izbor. Mnogo je lakše kad se ne osjećate kao žrtva nego kao dobrovoljac.

Stanje panike uništava čovjeka, a inat je oruđe odbrane

A kad sam kod „ženska i muzeja“, kako iskustvo i pokazuje, žene postaju vidljive u onim zanimanjima koja su manje atraktivna muškarcima, odnosno manje plaćena. Tako se na primjeru najosjetljivijeg perioda u muzeološkoj praksi bosanskohercegovačke istorije pokazalo da su u trenucima kad je to bilo nemoguće dvije žene na čelu muzeja u BiH pokazale da se može. Mislim na tebe i direktoricu Historijskog muzeja BiH Elmu Hašimbegović. Odlično se sjećam okolnosti i dugova koji su te sačekali kada si stigla u Muzej. I znamo kako Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti funkcioniše danas. A funkcioniše kao ozbiljna, otvorena kuća, sa pažljivo osmišljenim istraživačkim programom unutar samog Muzeja, te otvorenim pristupom sadržajima koji se kreiraju izvan muzeja. Nadam se da će iskustva koja pominjem i kontekst u kom si djelovala jednog dana biti teme ozbiljnih analiza, pa šta bi danas budućim istraživačima/cama rekla, kako si sačuvala kuću u kojoj su se micali temelji, a ni krov nije bio najčvršći?

Ne pretjeruj sa pohvalama! Ova borba još nije gotova, naši muzeji nemaju svojemjesto u državi, nemamo niti pravog statusa niti sigurnog izvora finansiranja (sad govorim „da zlo ne čuje“, u bosanskoj tradiciji, „da se ne urekne“). Ja nemam recept kako sačuvati nešto protiv čega se sve urotilo: neodgovorne vlasti, siromaštvo, nepismenost, kakistokracija, hinjeni osjećaj opasnosti koji daje divlji kapitalizam… Nemam ni recepta ni garancije. Ali ljudski život, također, nema recepta ni garancije – pa mi opet živimo, volimo, trudimo se, stvaramo. Kad spominješ Elmu Hašimbegović, želim nešto reći: kad god nešto dobro uradimo, ja čekam pozivnicu iz Historijskog muzeja, kao da se s njima takmičimo. Ne pamtim kad sam upoznala nekoga ko manje sumnja u to da ovo što radimo vrijedi. Možda na njenom primjeru treba pogledati jednu važnu stvar: tamo gdje ima energije i vjere, okupljaju se ljudi, stvara se neka mreža onih koji nude svoje znanje i pokušavaju pomoći. Mi zaista ne možemo znati hoće li naše kuće, u čijem razvoju s toliko strasti učestvujemo, neko sutra nasilu zatvarati, ukidati, naprosto finansijski iscrpiti toliko da ljudi fizički neće izdržati da ne pokleknu. Ja se svakog dana trudim da na nasilje ne odgovaram panikom nego inatom. To je jako važno: stanje panike uništava čovjeka, a inat je oruđe odbrane.

Odsustvo straha još nije sloboda – ali je korak u pravom smjeru

Izložba „Bez sebe“ važno je otvaranje vrata humoru u feminizmu. Da bi bile ozbiljno shvaćene, žene su najčešće smrtno ozbiljne. Zbog toga nam je i feministička književnost jednako mračna koliko i mrak koji autorice opisuju. Znam da je najteže ozbiljno se šaliti. Tebi i Dejanu Slavuljici je to itekako uspjelo. Koliko je važno njegovati smrtno ozbiljni humor, ne relaksirati temu i njenu važnost već relaksirati način komunikacije?

Mi se izvinjavamo kad se smijemo. Na promociji zadnje knjige Adise Bašić govorilo se o smijehu kao mogućnosti emancipacije. Ne možete se smijati ako ste stalno u strahu. U strahu od neuspjeha. U strahu od toga da sve što radite ne bude poniženo, pogaženo. U strahu da vam vlastiti život ne bude banalan, da su vaši svakodnevni problemi nevažni, da ima neki drugi svijet u kojem se dešava nešto veliko i važno, o čemu vrijedi govoriti, a vaše su brige sitne i nebitne. Od momenta kad sam bila dovoljno odrasla da ozbiljno čitam, na primjer, politika u našoj zemlji je svakoga dana jedna te ista. Toliko ista da možete ne čitati novine cijeli mjesec, pa kad ih otvorite – kao da ste baš tu stali. Svaki izbori su parada kiča i gluposti. Pa opet, ljudi tu šaradu smatraju smrtno ozbiljnom, na nju troše teško zarađene novce građana, karijere na tome grade, sami se sebi dive, analiziraju do besvijesti, „padoše“ od vlastite važnosti. Za to vrijeme svakodnevni život, život u kojem se stvarno nešto strašno i divno dešava, nije dovoljno vrijedan za medije i analitičare. Zato su feministice ozbiljne žene. Strahujemo od ismijavanja. Napisala sam u uvodu u publikaciju uz izložbu da je smijeh smrtno ozbiljno stanje: mislim da je smijeh ovaj dio života na koji moramo polagati pravo, jer smijeh je prevazilaženje straha. Odsustvo straha još nije sloboda – ali je korak u pravom smjeru.

Smijala sam se dok sam čitala priču „Televizija“ jer izgleda kao da sam ja opisala vlastita iskustva. Koliko je bilo književno zahtjevno progovoriti u prvom licu o iskustvu drugih, a to učiniti tako vjerodostojnim?

To je meni najlakši dio – volim ovaj jezik, pamtim sintagme, kontekst, nikad ne zaboravljam kako neko govori, usmeno pripovijedanje je nešto čega mi je puna glava. Sve te priče žive u mojoj glavi, hiljadu puta sam pokušavala da sjednem, da opišem živote koji su toliko različiti od stvarnosti koju sama poznajem. Nikad mi nije uspjelo. Zato je meni pisanje u prvom licu veliko olakšanje, uz sve zamke za koje znam, a koje se tiču preuzimanja tuđega glasa, pogotovo ako nemaš ništa slično iskustvu koje pokazuješ. Međutim, ja imam iskustvo jezika, a jezik nije ništa drugačiji od života, za nas koji se bavimo riječima one su, moguće, životnije od života. Nadam se, zaista, da se takvo pripovijedanje doživljava vjerodostojnim. Meni je, bogami, lakše, kad god te žene i ti glasovi napuste moju glavu i postanu nečija druga „muka“.

Nisu sve priče poput ove pomenute, u kojima se kroz smijeh prepoznajemo. Većina koje si napisala za potrebe izložbe zadiru u najtamnije slojeve ženskog iskustva. Po tebi, koliko se mi iskreno zanimamo za ozbiljne patnje žena, koliko smo spremne da ih čujemo? Možda griješim, ali nekada imam dojam da živimo dvije krajnosti. U jednoj postoji ogromno teorijsko feminističko znanje i opravdana potreba da se promoviše. U drugoj krajnosti egzistiraju one žene koje nisu upoznate sa elementarnim pravima. Kako da premostimo taj jaz ako većina nas privilegovanih za početak ne osvijesti vlastite privilegije i ne odmakne se od samodovoljnosti i samodopadljivosti uz činjenicu da zaista nemamo predstavu kako živi žena u selu oko Zavidovića ili Sokoca?

To je stalna feministička tuga. I nimalo ne olakšava činjenica da svako misli da ima pravo da ti određuje čime ćeš se baviti, šta je „prava“ tema, šta se mora, šta nije dovoljno vrijedno govoriti. Vrlo je važno podsjećati se neprekidno da pripadaš malom procentu žena koje žive svoju slobodu najbolje što mogu i umiju i ne priznaju silno „savjetovanje“ o tome šta se mora, šta se treba, kako je najbolje… Mi ne možemo u svakom trenutku znati sva iskustva žena svijeta. Nismo dužne da se bavimo svime u svako vrijeme. Imam jednu posve ličnu odbranu od obaveze „sveznanja“: trudim se da drugim ženama ne „solim pamet“. Dosta je – hiljade godina opresije i zlostavljanja – neću da učestvujem u tome.

Laž je da samo posebne žene uspijevaju

Bogat je i prezanimljiv način kojim opisujemo vlastita „ne znam jesam li došla il pošla“ stanja. Zanimljivo mi je i da „ostala bez sebe“ vuče porijeklo iz tvog zavičaja, a preneseno u novi kontekst ima niz drugih značenja, za početak ono svakodnevno ostajanje bez sebe u pokušaju da budemo na usluzi svima, što je nerijetko zadaća koju žene sebi nameću. Koliko je bilo zanimljivo krenuti od jezika i izreka te doći do jednog višeslojnog i važnog rezultata kao što je izložba „Bez sebe“?

Da mi je neko rekao da žene u cijeloj Bosni i ne govore da su „bez sebe ostale“ – našla bih se u čudu. Na otvorenju izložbe sam saznala da se tako govori samo u tuzlanskom kraju. To je odgovor: ja toliko vjerujem u govorni jezik da mislim da cijeli svijet govori kao ja. Kako ova izložba, srećom, nije ni sociološka niti lingvistička analiza, nego vježba u pripovijedanju i vizualizaciji, poopćila sam govor svoga mikrozavičaja, što je, priznajem, bezobrazno, ali se ljudima svidjelo. U tome je moć književnosti, kada žene govore ono što sam ja zapisala u svakodnevnom životu, to se zove blebetanje – kada to stavimo u kontekst umjetnosti, odjednom izgleda kao nešto pažnje vrijedno. Institucionalizacija – to je odgovor na pitanje kako učiniti važnim ono za šta osjećate da je zapostavljeno. Moj dragi saveznik Dejan Slavuljica, vizualni umjetnik „operisan“ od teorije, bez ikakvog napora je „stvorio“ sve što sam napisala. U ovom slučaju on je na najljepši način bio „na usluzi“. Radi se o nepretencioznom umjetniku, a to je nešto što u zadnje vrijeme neobično cijenim. Nadam se da ćemo nastaviti da radimo na ovom projektu. Tek sam se dočepala tog bezobrazluka koji je ženi potreban da počne raditi nešto po svom ćeifu, ne mislim to olako pustiti.

Katalog izložbe zaključuješ pozivanjem na solidarnost bez koje nema ljubavi. Nedovoljna solidarnost među ženama jedan je od najvećih uspjeha patrijarhata. Kako da doskočimo ovoj zavjeri? Slažem se, mogla sam postaviti i neko manje teško pitanje…

Teško je, ali nije samo ženama teško. Teško je svim marginaliziranim grupama, jer kad se čovjek jednom dočepa malo resursa, prirodno teži da se odvoji od grupe koja „slabo stoji“. Često vidimo obrazovane i finansijski situirane Rome kako se prestaju identificirati sa svojom etničkom skupinom. Siromašni, kad se „odlijepe“ iz grupe očajnih, na svaki način gledaju da zaborave svoje porijeklo. Problem sa rodom je što se ne može sakriti kao bivše siromaštvo ili (većinom) etnička pripadnost. Naslušala sam se žena koje su ubijeđene da nikad nisu doživjele diskriminaciju. Nagledala sam se žena koje ozbiljno misle da su uspješne jer su bolje od drugih žena, a da su žene koje više od njih pate jednostavno nesposobne. Laž je da samo posebne žene uspijevaju – uspijevaju one koje pored pameti i snage imaju od čega i imaju s kim. Solidarnost nije prirodna, na nju se moramo odlučiti, mora biti svjesna.

Izložba je najavljena uz videoumjetnika Damira Nikšića pod nazivom „Ženo, ne paniči“, a što je savršena ilustracija naše svakodnevice. U ovom slučaju vidimo obezglavljenog muškarca koji vlastiti strah imputira ženi. Kako da se borimo protiv pozicije u kojoj smo provodnice tuđih frustracija, nemira i panika?

Jasmina Čaušević i ja razgovarale smo o mojoj želji da Nikšićev video bude najava izložbe. Ja sam rekla: „Ovako se bosansko društvo obraća bosanskim ženama, tako bi ovaj video trebao da se zove“, a ona je rekla da je bolji naslov „Dostojanstveni mir bosanskog mužjaka“. Jako mi je drago da je Damir pristao, i on je nekako odmah „pročitao“ zašto nam to treba i kako ovaj rad pokazuje nasilje i paniku u kojima žene žive. Nama se svakodnevno, često histerično, često nasilno, govori kako treba da izgledamo, šta treba da radimo, s kim da živimo, šta da govorimo itd., a zatim se čudom čude kako su žene frustrirane i „izvan sebe“. Ne znam kako bi se tačno svaka žena protiv toga morala boriti, ali mogu reći kako se ja borim: ne pravdam se. Uvela sam sebi u obavezu da ne odgovaram na pitanja koja mi se ne dopadaju, da otvoreno pokazujem šta želim a šta ne želim. Uvijek ima onih koji bespotrebno komentiraju, zapitkuju i, uopće, „zabadaju nos“. Pobrinem se, kad god mogu, da njima bude malo više neprijatno nego meni.

Ljubav ne podnosi strah

Način na koji žene opisuju svoja stanja, kako si i rekla u jednom od intervjua, činio ti se kao hiperbolizirana emocija o svijetu, činilo ti se da paniče, a onda si na osnovu istraživanja shvatila da žene paniče jer nemaju resurse. Vjerujem da nam cijeli Urban magazin ne bi bio dovoljan za nabrajanje nedostajućih resursa, ali šta je, po tebi, najvažnije u tom arsenalu nedostajanja potcrtati?

Socijalna sigurnost. Kad neko nema mogućnosti da bez ponižavanja sebi obezbijedi krov nad glavom ili sutrašnji obrok – nikakva prava i nikakvo hinjeno dostojanstvo mu ne mogu pružiti mir i slobodu. Kad nemaš pravo na trudničko bolovanje i kad nemaš od čega hraniti dijete koje si rodila – nema tog pažljivog muža ni metafizičkog majčinstva koje će ti pružiti normalan i ravnopravan život. Kad ne vjeruješ policiji da te spasi od nasilnika, predrasude su najmanje važne: goli život je u pitanju. Ljubav ne podnosi strah.

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti važne napore ulaže ka rekanonizaciji i bavi se važnim bosanskohercegovačkim ženama koje su u zvaničnoj istoriji bile prešućivane. Pretpostavljam da ovaj zahtjevan segment rada istovremeno donosi i pregršt zadovoljstva. Možemo li i ovom prilikom napraviti kratki podsjetnik onoga što je do sada urađeno u Muzeju na promociji ženske istorije, uspjeha i iskustava?

Nabrojat ću samo posljednje projekte iz arhiva „Historija žena u BiH“. Izvukli smo na vidjelo zaboravljenu zbirku posvećenu Veri Obrenović Delibašić. Uradili smo istraživanje i izložbu o Nafiji Sarajlić. Konačno smo, na 55. godišnjicu Muzeja, napravili izložbu o njegovoj osnivačici, književnici Raziji Handžić. Podsjetili smo na život i stvaranje Laure Papo Bohorete. Pripremamo rad o Anastaziji Beli Šubić. Radimo i sa autoricama koje su u stvaralačkom naponu: Bisera Alikadić ima formiranu zbirku, monografija o Gertrudi Munitić Jasmina Bašića bila je naša velika izdavačka radost u prošloj godini. Puno smo naučili. Stalno se čini da smo tek počeli sa radom – nadam se da je to zato što imamo obilje materijala i što sada imamo više želje nego kad smo sa ovim projektom počinjali. Radujem se jer sve više istraživačica prepoznaje Muzej kao mjesto gdje može dobiti materijal za istraživanje i priliku za autorski rad.

Još jedan važan rad posvećen ženama u prošlosti tek će uslijediti. Mislim na saradnju sa Historijskim muzejem i mapiranje fizičkog prostora na kojem su žene doprinosile svojim radom. Kako je u konačnici zamišljeno da projekat izgleda?

Ne smijem puno otkrivati, jer tek počinjemo: ideja je da grad Sarajevo dobije dokaze u prostoru o historiji žena koje su ga stvarale. Želim da djevojčica koja živi u Sarajevu u šetnji gradom nauči o umjetnicama, heroinama i naučnicama koje su joj prethodile. Da ne hodamo vlastitim gradom usamljene i iščupane iz vlastite historije. Mi nismo same i vrijeme je da se toga sjetimo.