Ponavljamo kolumnu našeg dopisnika, Arhiviste Džedajskog vijeća, koja donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti, spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike, doprinoseći pomirenju nas sa nama samima.

Piše: Saša Madacki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević

“Najebali smo”, reče Milena ne skidajući pogled s novina. Udruženje fotografa najavilo obračun s kvaziphotography stručnjacima koji slikaju okolo bez kontrole, dok fotografske radnje nemilice propadaju. Čita Milena dalje i kaže da se fotografi bune što danas ko god ima fotoaparat slika unaokolo I ne plaća dadžbine. Kakve to veze ima s nama, pitam između dva zalogaja sočnog tosta s puterom. Pa ima, jučer smo se slikali u parku, i isprintali fotku na štampaču i uramili u okvir koji je sama izradila slijedeći upute na jutjubu. Slatka fotka, ona u plavoj haljini, a ja s tamnozelenim džemperom na ve-izrez s kariranom košuljom, vedri i nasmijani. Sve je koštalo tri marke i nismo platili porez, a ugrozili smo egzistenciju malih obrtnika. Bahato i neodgovorno.

Milena u strahu konstatova da smo prekršili bar osam zakona i povrijedili prava bar tri esnafa, fotografskog, staklarskog i uramljivačkog. Nakon toga se panično pokušavala dosjetiti da li je ona naplela džemper s fotografije, valjda iz straha od odmazde četvrtog esnafa – tkalačkog. Šta ćemo sad? Imamo ilegalnu fotografiju na zidu. Pokušao sam joj objasniti da pretjeruje i da ćemo, ako tako nastavimo razmišljati, ostati bez igdje ičeg u kući. Izvrnuće nam sve sijalice koje nije zavrnuo ovlašteni električar. Rekla mi je da ne izbjegavam svoju građansku dužnost i da ona kao uzorna građanka hoće sve po propisu. Nabrajala mi je sve posljedice mog kapitalističko izrabljivačko-feudalnog stava, kao i užasne neodgovornosti spram malih ljudi koji pokušavaju opstati u ovom okrutnom svijetu. Pozvala se i na borbu protiv diletantizma, podsjećajući me na moje rane marksističke radove. Gdje su sad moje priče o pravima radnika? Ha? Prdnule u vjetar – očigledno.

Postiđen i istovremeno postavši duboko svjestan prekršenih propisa, oblizujući prste predložim Mileni da skinemo sliku sa zida, sakrijemo je na tavan u nadi da je niko nikad neće vidjeti i da pritom pozovemo nekog ovlaštenog fotografa da nas slika u parku na istom mjestu. S izrazom vidnog olakšanja na licu, Milena se složi i krene da lista oglase. Jedva nađosmo jedan, baš su najebali, nekad ih je bilo više, i Milena dogovori angažman za popodnevne sate. Oko pola šest, na povratku s posla krenem u park. Zvoni telefon, a Milena uzbuđeno komanduje da požurim, jer je fotograf plaćen po satu, i da se ne zadržavam okolo nego pravo u park. Prilazim parku, i vidim Milenu okruženu s desetak užurbanih ljudi i dvadesetak sanduka opreme. “Pa gdje si do sada?”, prekori me Milena. Povučem je ustranu, učtivo se smješkajući i klimajući glavom radišnoj skupini, i ispod glasa upitam ko su zaboga svi ovi ljudi. Trebao nam je fotograf, nekoliko minuta i gudbaj. “Vidiš, zlato”, reče Milena, “nije sve tako jednostavno”.

Došao fotograf, inače divan jedan gospodin, osmotrio klupu, pogledao uvis prema krošnjama i rekao da je jako loše svjetlo, te je pozvao ovlaštenog rasvjetljivača, kažu da čuda čini. Radio je na filmu s Anđelinom Đoli. A on je angažovao najam opreme za vanjsku rasvjetu. Kad je valj’o Anđelini, valjaće i nama, zar ne, zlato?” Njegova požrtvovanost i doraslost visini zadatka oborile su Milenu s nogu u momentu kada je pozvao scenografa s objašnjenjem da klupi treba dodati par detalja. I ona je to primijetila. Tako je. Stigle su kulise iz pozorišta za operu Karmen. Stvarno je bilo ljepše nego samo klupa na livadi. Umjesto futave seljačke scenografije bijednog parka dobili smo svjetsku scenografiju. Onda je fotograf pozvao kostimografa objasnivši da se ne bismo trebali slikati u tim dronjcima koje nosimo, jer ipak ta fotografi ja ostaje za vječnu uspomenu. Razmisli, onaj tvoj džemper i jeste isključivo za omote albuma Bijelog dugmeta, treba, brate, nešto raskošnije da nas potomci pamte kao nobles, a ne kao fukaru. Naravno, stigla je i kabina u kojoj smo se trebali presvući u šljokičaste kostime a la Sevilla. Ja sam blistao u kostimu toreadora. A Milena u haljini na volane. Prava Karmen.

Kad smo sjeli na klupu, fotograf je očajno izjavio da smo bijeli kao kreč. Iza bljedila koje je vrhunski profesionalac vidio ležao je moj strah od računa čiji iznos nisam mogao procijeniti, te Milenin zbog uzbuđenja da će u porodičnom fotoalbumu biti raskošna fotografija bez premca u porodičnoj istoriji. Zbog ruralnog bljedila, koje je fotograf okarakterisao strahom od evropskog i svjetskog apiaransa, pozvali su šminkera i frizera. Nakon dva sata sjeli smo na klupu. Par probnih fotografija kasnije očajni fotograf je kršio ruke. Vidno uzrujan. Kako, zašto se uzrujava, pa mi smo ukočeni kao dvije metle i nismo opušteni. Tada je fotograf potpuno ispravno naručio katering. Nakon što smo popili par pića i umanjili tremu, fotograf je procijenio da smo spremni za nastavak. Nakon desetak škljoc škljoc samo smo začuli njah. Zašto njah? Pa njah je zato što fali cvijeće u pozadini. Nijedna fotografija evropskih kraljevskih porodica nije na jebenom pašnjaku, nego u vrtu a la Šenbrun, Versaj. Cvijeće, cvijeće, Blumen, Blumen, a ne plastovi sijena i nepokošena trava.

Prekinuli smo fotosešn, i fotograf je povukao svoje veze u rasadniku. Za sat vremena stigli su grabljama i ašovima naoružani vrtlari, vrhunski profesionalci u zelenim kombinezonima, u dva kamiona, s predivnim anturijumima. Sad je sve u redu. Već nas je u parku bilo četrdesetak, a vrtlari su nakon sadnje pomeli ostatak kateringa. S osjećajem neprevaziđenog savršenstva, Milena i ja smo sjedili zagrljeni na klupi s glupavim osmijesima, ispred brojne publike. Kad, ne lezi, vraže, Mileni pozli. Iako smo bili vani, zbog okupljene gomile nedostajalo joj je zraka. Fotograf vidno razočaran zove hitnu pomoć, uz negodovanje da on ovako nije navikao raditi, balkanski javašluk, i da je bolje da je ostao u Minhenu. Nakon jedne infuzije i inhalacije, Mileni je vidno bolje.

Ponovo sjedamo na klupu. Nekoliko fotografija kasnije, fotograf opet ispusti njah. Šta je sad njah? Pa neprirodni smo u tim seviljskim kostimima i izgledamo izvještačeno, a kič su pojačavali anturijumi. Reče fotograf da nas je pogrešno procijenio i da mi nismo materijal za nobles fotografiju u raskošnim kostimima. Imamo li nešto običnije, domaće, naše, rustično? Možda nešto u plavo-zelenoj kombinaciji? Imamo. Milena zatraži stanku, uze taksi i ode kući po garderobu. Nakon pola sata stiže s cekerom. Odemo u kabinu, presvučemo se navrat-nanos, i izađemo crveni i zadihani. Ona u plavoj haljini, a ja u tamnozelenom džemperu na ve-izrez s kariranom košuljom. “Bravissimo”, uzviknu fotograf. Sehr schön! Vidiš kako smo sad prirodni i blistamo, toliko da rasvjeta više nije potrebna. A sada osmijesi, ptičica!

Taman kad je završavao fotosešn, prilazi policajac. “Dobro veče.” “Dobro veče.” Da li imamo dozvolu za organizaciju javnog skupa od nadležnog organa, dozvolu za izlazak filmske ekipe? Nemamo. Imamo li potvrdu da je zeleni džemper oštrikan rukama ovlaštene štrikačice? Nemamo. E, pa ne može tako. Prvo nam je napisao kaznu za nelegalni skup i uništavanje zelene površine, a potom i kaznu za džemper. Dok je pisao kaznu za džemper, samo sam ga čuo da mrmlja nešto kao džemper, ručno neovlašteno štrikan, od runske vune sa zatiljka i donjeg dijela plećke, komada jedan. Elem, sve s kaznama i računima podugovarača račun je bio trideset osam hiljada maraka. Možemo li platiti za par dana, kad nam odobre nenamjenski kredit? Možemo, al sa zateznim kamatama. Hvala.

Sedam dana kasnije naša porodična fotografija je koštala četrdeset devet hiljada maraka. Ipak sretni, jer smo ispoštovali regule, zagrljeni na kauču u dnevnom boravku gledali smo našu legalnu fotografiju. “Džemper je ionako bio ružan”, reče Milena. Iz toplog zagrljaja se lagano izvukla i otišla u kuhinju. Počela je spremati sogan-dolme. Da obraduje naše prijatelje koje smo očekivali te večeri na otvaranju našeg portreta. Uredno je obarila luk u sirćetli vodi, napravila smjesu za fil, pedantno nafilovala luk i šerpu stavila na keca. Zadovoljno je gledala to djelo svojih ruku.

Nakon pola sata, kada su se počeli širiti zamamni mirisi haustorom, doživjeli smo novi šok. Prvo sam primijetio kako se konopci spuštaju ispred prozora, nakon čega je uslijedio upad trojice specijalaca u crnim kuharskim uniformama s izvezenim stiliziranim natpisom Master chef. Uz lomljavu stakala čuo sam i buku u hodniku. Vrata su izletjela iz baglama. U hodniku su bila još trojica s kuhačama na gotovs. Jedan je imao i aktovku. U šoku smo nijemo gledali tu šestorku. Jedan od njih istupi, čini se kapetan prve aščijske klase, s malim zlatnim ukrštenim kutlačama na ramenima, i optužujućim glasom reče: “Kuhaju se sogan-dolme? A?” Kuhaju. Što se ne bi kuhale. “E, pa ne može tako, Milena, ne može.” Prijavilo nas je Udruženje aščija. Zbog kuhanja sogan-dolme na svoju ruku. Reda mora biti.